GRAČANKA KAMANJO: ''Ovo je mjesto u kojem se i dalje jedu najbolji riblji bokuni!''

U Zagrebu se lako zaboravljaju kuharski velikani i restorani u koje se hodočastilo “pod moraš”. Ne znam kako je u drugim gradovima, no u Zagrebu je sigurno da moda jednog restorana koja traje nekoliko godina čak i desetljeće odjednom prođe i svi počnu pričati kako “to moraš ići videti” za neki novi restoran. Da li to diktiraju snobovi, oni koji žele pokazati svoju upućenost u ovom već pomalo odioznom pretjerivanju s pričama o hrani ili je riječ o nečem trećem, ne znam.

Gubitak kriterija

Kako se u zadnje vrijeme jedan za drugim otvaraju sve sami novi restorani, u modu ne može ući ni jedan. Taman kad društveni događaj postane novi, otvori se još jedan noviji, pa su se diktatori trendova pogubili. Jednostavno ne stižu proglasiti svoje favorite, a već se priča o nekom novom. U toj histeriji u kojoj su se izgubili osnovni kriterij, a to je ipak gdje se dobro jede, a ne onaj o kome se priča, čini mi se da se na Kamanja zaboravilo. Potupno neopravdano. To je mjesto u kojem ćeš i dalje moći pojesti najbolje riblje bokune na hrvatskom kontinetnu.

Bez pretjerivanja! A i s mesom je i više nego na “ti”. Malo tko zna da mu je pravo ime Goran Albini, a Kamanjo samo nadimak, a njegov zagrebački restoran službeno se zove Gračanka Kamanjo jer se u taj nekad slavni restoran uselio prije 17 godina, pa je valjda želio zadržati u imenu i sjećanje na to mjesto. Ovaj je gazda do svog preseljenja na kontinent uglavnom djelovao po Splitu i srednjodalmatinskim otocima, uglavnom na otoku Hvaru, a promijenio ih je i više od tuceta. Upoznao sam ga sredinom devedesetih u hvarskoj Milni gdje je imao malu, jako simpatičnu konobu.

Autorska kuhinja

Privukao me svojim ribljim jelima u koje je odreda ugra- đivao neki svoj pomak. Tu, danas bi se reklo “autorsku kuhinju” koju je sigurno gradio godinama, prenio je u Zagreb. Među prvima je servirao ukiseljni motar, divlju rigu, prženi špinat, kapare pod obavezno, uvijek ih kombinirajući s nevjerojatno raznovrsnom i svježom ribom, rakovima i školjkama. Jedan od najiskusnijih hrvatskih ugostitelja uopće uspostavio je svoj stil od kojeg odstupa u vrlo malim pomacima, vjerujem samo onda kad je posebno dobre volje ili kad njemu nešto dosadi. (U mom prošlotjednom slučaju prvi put sam jeo blitvu s krumpirom koju je dodatno pomiješao i s mladim mahunama. Jednostavno, a jako ukusno.)

Ako u Zagrebu hoćeš pojesti dobar komad svježe ribe, onda je Kamanja najpouzdanija adresa. K tome, ovdje se one pripremaju i na pravoj gradeli i to s velikom pažnjom pa je ovdje stvarno užitak pojesti dobrog brancina, no često i neku manje popularnu ribu. Njegove veze s ribarima očito su jako dobre, pa ovdje ni slu- čajno nećeš dobiti niti jedan komad ribe iz uvoza. Ja sam tako nakon jako kremoznog rižota s repovima škampa jeo sabljarku, veliku rijetkost u našim restoranima, a pogotovo kad je ona iz našeg mora. Po tko zna koji put Kamanjova mi se kuhinja potvrdila kao jako, jako dobra.

Odabir vina

Vina kuće - graševine i muškat, 90 kn te plavac 120 kn, 80 butelja bijelih i crnih vina 140 do 400; 3 butelje rozea 180 do 250; 5 etiketa desertnih vina 120 do 1000; 5 etiketa pjenušaca 220 do 300; 5 etiketa šampanjaca 520 do 3600. Gotovo sva istaču u čaše.

Cijene

alzone punjene kozicama i porilukom kao couvert (uz rakiju dobrodošlice) 25; rižoto sa škampima 120; feta sabljarke s povrćem 120 (1 kg ribe I. klase 470, II. klase 320).