Imamo najstariji sačuvani prikaz pečenja janjaca na ražnju na području Dalmacije!

Radnici u paškim poljima soli koja se prostiru dokle pogled seže, berači u vinogradu u splitskom naselju Pojišana, ovce koje pasu travu u okolici Trogira, društvo žena s košarama na glavi koje kućama nose mlijeko i povrće… To su samo neki od prizora koji su vam mogli zapeti za oko ako ste na društvenim mrežama zapratili profil Zaboravljena Dalmacija. S ukupno 34.000 pratitelja na Instagramu i više od 1800 objava, ovaj projekt iz dana u dan osvaja sve više ljudi objavama crno-bijelih arhivskih snimki uhvaćenih diljem Dalmacije.

Otkrili smo da se iza tog dojmljivog profila skriva kolekcionar Igor Goleš, koji je strast prema sakupljanju starih fotografija, razglednica i dokumenata pretvorio u posao, s čak tri izdane (i dvije rasprodane) monografije prepune svakodnevnih prizora i impresivnih povijesnih scena snimljenih od sredine 19. stoljeća pa sve do 1970-ih.


"Sve vam je to krenulo korak po korak, kako ljudi i inače počnu s kolekcionarstvom", započeo je Igor Goleš. "Netko skuplja salvete, netko vrećice šećera, netko novčiće, stvarno ima svakakvih kurioziteta na tržištu. Zaboravljena Dalmacija krenula je sa starim razglednicama koje su čak i meni nekad predstavljale samo papir, no onda se upoznaš s tim komadićima povijesti i to se pretvori u opsesiju. Svaki vrhunski kolekcionar mora biti opsjednut time što radi kako bi zaista postao uspješan. Treba uložiti puno rada, truda, vremena i novca. Samo tako zbirke postaju reprezentativne i dobijete status u tim krugovima, tada vas kolege poštuju i znaju nuditi stvari. Trebalo mi je deset do petnaest godina mukotrpnog rada da se etabliram kako bih lakše došao do nekih stvari. Pritom je važno naglasiti da kada, na primjer, skupljaš razglednice, one nisu samo vizualni prikazi! One nose pisane poruke i tu bude fantastičnih podataka u korespondencijama", ispričao nam je.


Nakon nekog vremena ideja da izda knjigu o prikupljenim zapisima nametnula se sama od sebe: "Kad sam počeo sakupljati razglednice, shvatio sam da je nekada svako manje mjesto imalo svoju razglednicu, a mnoga od njih više ni ne postoje! Odlučio sam rijetke razglednice ukoričiti i prikazati u svojoj knjizi ‘Zaboravljena Dalmacija‘. Ljudi obožavaju tu knjigu, osobito oni koji žive izvan domovine. Gledaju na nju gotovo kao na dalmatinski trofej i baš je žele imati u svojoj kući, tako da su neke od mojih knjiga otputovale na sve kontinente", ponosan je.


Zanimalo nas je kako dolazi do materijala i gdje nalazi svoja blaga: "Puno ljudi ima arhive koje su naslijedili i ne predstavljaju im ništa, pa takvi materijali naposljetku često završe u smeću. U takvim slučajevima naravno da kao kolekcionar morate biti inicijator te se raspitivati i nuditi da ih otkupite prije nego što se unište. Onda su tu i posjeti antikvarijatima i sajmovima, razna istraživanja, internetske aukcije… Meni najviše pomaže moj Instagram profil jer ga prati puno ljudi koji prepoznaju moju emociju i strast, vide da to radim s puno ljubavi. Često mi ljudi pišu da baš uživaju u tim materijalima jer je poplava gluposti na društvenim mrežama, tako da cijene kvalitetan sadržaj", objašnjava Goleš pa dodaje: "Nedavno mi se javio jedan gospodin s Dugog otoka kako bi mi poklonio razne stare dokumente. Vidio je, naime, na mom profilu da se nalazim na njegovu otoku pa je htio da se sretnemo. Ispričao mi je da prati moj Instagram profil već dvije godine. Nisam to uopće očekivao, ali čovjek mi je donio vrećicu punu raznih dokumenata jer zna da će kod mene biti na dobrom mjestu", opisao je sretne okolnosti koje mu se sve češće događaju.


Nama su na njegovu profilu zapeli za oko prizori povezani s kulturom hrane, a on ističe da takvih svakodnevnih scena iz života Dalmatinaca ustvari nema mnogo: "Jako je malo starih razglednica posvećeno gastronomiji. Po mojoj procjeni, manje od pet posto moje kolekcije ima takve motive, a većinom su na njima prikazane stare gostionice, krčme i trgovine", otkrio nam je. A na naše iznenađenje, takve razglednice imale su svoju jasnu namjenu: "Kad se spomene razglednica, ljudi odmah zamisle panoramu nekog mjesta, no tada su one bile ono što su danas Instagram ili Facebook. Govorimo o periodu austrougarske Dalmacije oko 1918. godine. To je razdoblje bilo zlatno doba razglednica, puno se ulagalo u njihove grafičke izvedbe! Predstavljale su fenomenalan način prezentacije i najluđi su se motivi objavljivali, od vjenčanja i sprovoda pa sve do lokalnih osobenjaka. Isto tako su se pomoću njih reklamirali i hoteli, ugostitelji i razni krčmari. Vlasnici tvrtki htjeli bi se oglašavati pa bi naručili izradu razglednica. Primjerice, tvornica maraskina i drugih likera Romana Vlahova imala ih je petnaestak. Tu su bile i tvornice tjestenine i špageterije, pekarnice, tvornice srdela… U Jelsi je 1911. godine otvoren Hotel Jadran, što je bio prvi hotel u tom mjestu, pa je njegov vlasnik Miho Žufić izdao seriju od šest razglednica sa scenama iz hotela. Među njima je prikazana i jedna blagovaonica iz tadašnjeg vremena, koja je izgledala kao da si došao u Beč", opisuje.

Osim prikaza tvrtki, restorana i tvornica, te uhvaćenih scena pretovara vina, uzgoja kamenica, lova i ribolova, među fotografskim materijalom ima i doista jedinstvenih prizora. Tako u svom posjedu ima, objašnjava nam Goleš, fotografiju koja je najvjerojatnije najstariji sačuvani prikaz pečenja janjaca na ražnju na području Dalmacije, djelo zadarskog fotografa Tomasa Burata: "Dobro znamo, kod nas u Dalmaciji janjetina s ražnja ima kultni status. Ako dođeš kod nas na svadbu, mogu vam ponuditi stotinu zlatnih menija, ali ako nema janjetine, to nije dobar pir", nasmijao se pa nastavio: "Prema mojim saznanjima, 1898. godine snimljena je ova serija fotografija kod slapa Manojlovac na rijeci Krki. To je ustvari bilo slavlje povodom otkrića spomen-ploče koja je obilježavala 25. godina od posjete cara Franje Josipa tom slapu. Tom prigodom na ražnju se okretalo desetak janjaca!"

Među njegovim dokumentima znaju se naći i jelovnici s raznih svečanih večera, održanih na kopnu, ali i na vodi! "U kolekciji imam i jelovnik s kapetanske večere s čuvenog broda Kraljica Marija iz 1938. godine i zanimljivo je vidjeti da su tom prigodom posluživali pršut, slane srdele, biftek, špinat, svinjski but, tartufe itd. Upravo se iz brodske dokumentacije mogu saznati nevjerojatne stvari! Još je jedan dobar primjer žalba kompanije Baburizza iz 1929. godine usmjerena Nikoli Župi, kapetanu broda Aleksandar.

Uprava je smatra da kapetan troši previše novca na prehranu posade, pa su mu poslali troškovnik i usporedbu rashoda s njegova i s drugog kompanijina broda, te tražili objašnjenje. Posada kapetana Župe pojela je u određenom periodu 80 funti fažola, a ona s broda Nemanja 50, tjestenine jedni 155, drugi 72, kave jedni 55, drugi 27 i slično. Kakav je gurman tek bio ovaj kapetan ili pak nije dovoljno kontrolirao svoje skladište namirnica. Jedno je sigurno, gladi na njegovim brodovima nije bilo, a posada je cvala od zadovoljstva", nasmijao se Goleš, kojem su osobito dragi dokumenti koji imaju u sebi neku gastronomsku konotaciju jer se i sam nekada bavio ugostiteljstvom. "Kad vidite neke stare razglednice i kako su konobari onda izgledali kao gospoda i kako su se držali, bude vam žao. Čini se kao da, umjesto da idemo naprijed, zapravo nazadujemo", negoduje Goleš, kojem njegova zbirka omogućuje da sagleda širu sliku i usporedi, što nerijetko čini u svojim objavama na Instagramu.

Za zbirke, bilo da su u pitanju stare razglednice ili fotografije, naglašava da nije bitna količina, nego kvaliteta: "Moju zbirku trenutno čini nekoliko tisuća dokumenata i nekoliko stotina razglednica. Ona nije velika, ali ono što u nju ulazi doista je probrano. Sve što ostavljam u svojoj zbirci mora imati priču, bilo da je ona ljubavna, poslovna ili jednostavno životna. Jednom sam, na primjer, iz 15 kutija različite dokumentacije i papira koje sam dobio prigodu pregledavati uzeo tek tridesetak dokumenata, a sve ovisi o tome što imam sreću pronaći. Jednostavno je. Ja sam istraživač i sakupljač povijesnih crtica iz Dalmacije, a ne starog papira", odlučno zaključuje.