ISTRA TUGUJE ZBOG ODLASKA OMILJENOG NINA: Bio je oličenje jednostavnosti, skromnosti i iskrenosti, baš svi su ga obožavali...

Danas je stigla potvrda da je preminuli Anton Nino Kernjus, vlasnik sjajne konobe Astarea u Brtonigli, bio pozitivan na koronavirus.

"Bris kod te osobe je potvrđen kao pozivan na koronavirus.Tijekom dana će biti napravljene sve radnje koje trebaju dovesti do informacija o tome je li smrt uzrokovana koronavirusom ili nečim drugim", istaknula je ravnateljica Klinike za infektivne bolesti "Dr. Fran Mihaljević" Alemka Markotić na konferenciji za medije.

Podsjetimo kako je u Hrvatskoj trenutno potvrđeno 12 novih slučaja zaraze koronavirusom te ih je sada ukupno 99.

Životni put Antona Nine Kernjusa, karizmatične ikone legendarne istarske konobe, zadužio je hrvatsku gastronomsku scenu s obzirom na to da se radilo o sjajnom majstoru i velikom znalcu. Svi su ga naprosto obožavali! Bio je oličenje jednostavnosti, skromnosti i iskrenosti.

"I opet. Najbolja konoba zapadno od Moskve. Jednostavnost, svježina, okus i miris dima, more." svojevremno je opisao svoje blagovanje Danijel Čučković, a s njim se složio i gastronomski kritičar Radovan Marčić baš kao i velika većina onih koji su bar jednom posjetili Astareu: "'Nema se tu baš što dodati, blagovanje ovdje je jednostavno divota!''

Upravo legendarno istarsko mjesto ostalo je bez svoje karizmatične ikone – Antona Nine Kernjusa. Naime, konoba Astarea oduvijek je bila provjereno mjesto za domaće gurmane, ali i obvezna adresa brojnih talijanskih i slovenskih gastronomskih znalaca. Njihova priča započinje osamdesetih godina prošlog stoljeća kad Alma i Anton Kernjus kupuju zapravo dobro uhodani restoran od bivšeg dubrovačkog pomorca Pere Orepića. Gotovo bez ikakve ozbiljnije razlike nastavili s naglaskom na kominu, gradeli i čripnji, što je bila i do danas ostala glavna “tehnika” pripreme njihovih jela.

Konoba Astarea oduvijek je imala karizmu, a najvećim dijelom zbog Alme i Antona, kojeg su svi zvali Nino. Nino je do posljednjeg trena imao ulogu glavnog konobara pa posluživao “stalne” goste, valjda i one koji mu se čine važnima, a i ostale kad je gužva pa drugi u konobarskoj ekipi ne stižu do svih stolova. Naručivanje kod njega bio je posebni je ritual.

Uvijek bi sjeo do vas uz stol, na njega položio svoj blok i “primao” narudžbu zapisujući vaše želje, istovremno sugerirajući što on misli da je najbolje za vas i nudeći ono što mu je najsvježije i najbolje taj dan u restoranu. Proučavanje jelovnika bilo je potpuno suvišno. Ostali smo bez doista posebne individue koja je bila čista duša ovog posebnog mjesta.