Jako dobar sir usred Gorskog kotra

piše: Mateja Domitrović

snima: Vjekoslav Skledar

Prije nego što zahladi i prije nego što zapadne snijeg, zaputili smo se u brdoviti i šumoviti Gorski kotar, u grad Čabar. Točnije, na obiteljsko gospodarstvo Pintar, i to ne radi krumpira, kupusa, repe ili graha, već zbog sira. Tamo se, navodno, radi sjajan sir škripavac, tvrdi sir Činkel, te polutvrdi sir s medvjeđim lukom, kojega, pak, ima napretek u tamošnjim šumama. To smo morali provjeriti…

Pintarovi imaju prvu registriranu siranu u Gorskom kotaru, što znači da se i u takvim malim gorskim sredinama, koje se najčešće nazivaju besperspektivnima, može ostati na selu i živjeti od rada na zemlji. Baviti se poljoprivredom i biti u tome uspješan pošlo je za rukom gospođi Aniti Pintar, koja uz pomoć obitelji od 2006. godine proizvodi najbolje od onoga što je priroda dala. Sve što raste na livadama i gorju njihova kraja ova obitelj prerađuje, i to na potpuno ekološki način. Njihovi proizvodi ne sadrže ništa od kemijskih pripravaka pa i zbog toga dodatno dobivaju na kvaliteti.

Anita Pintar odrasla je na farmi u Tršću, selu blizu Čabra, gdje je naučila baš sve što je vezano za poljoprivrednu proizvodnju i stočarstvo. Tamo je ustvari dobila predznanje koje danas koristi u poslu. Na farmi u Tršću i danas se nalazi štala u kojoj žive Debora, Gabi, Ultra, Roza, Rosa, Olga, Iva, Tesa, Matilda, Sila, te bikovi Bambi i Štef. To su kravice od čijeg se mlijeka izrađuju ovi ukusni sirevi. Ova družina svakodnevno je na ispaši, osim naravno, zimi, i živi život koji bi poželjele mnoge životinje.

Potpuno slobodne pasu na brdu blizu kuće okružene šumom, u kojoj se za ljetnih dana odmaraju i hlade. Bez ikakva stresa i one i njihovi gazde. Najmlađi član među njima je telić Eva, koja se otelila tek dan prije nego što smo ih posjetili i koju smo, jer ju je mama odbijala hraniti, nahranili punom kantom mlijeka. Zvuči kao da su se djeca zabavljala, ali u tom trenutku se i osjećaš kao dijete, razdragan si i brižan dok promatraš to malo čudo koje je nakratko postalo tvoja igračka. Tek tada vratiš se u dane djetinjstva, i sada, kad si odrastao i kad živiš sasvim neki drugi život, shvatiš koliko je sve ovo vrijedno i koliko su mnoge stvari kojima si zaokupljen u gradu posve nebitne.

Ovo je život koji zahtijeva mnogo rada, slobodnog vremena. Godišnjeg odmora nema, ali tu se uistinu može živjeti punim plućima, najjednostavnije, mirno i sretno po prirodnim zakonitostima. I tako žive i Anita Pintar i njezin suprug Branko te njihovo troje djece, kćeri Dijana i Marija te sin Hrvoje. Iako je Anita tu glavna, svi oni imaju svoje zadatke, kćeri pomažu oko kuće, suprug Branko zadužen je za košnju, a kad je potrebno, sin sjeda na traktor i pomaže u polju. U štali je glavna Anitina sestra Adrijana koja vodi brigu o kravicama, a pomažu i njihovi roditelji pa se ovo imanje uistinu može nazvati obiteljskim.

– Nema povlaštenih položaja. Svi pomažu i rade sve što je potrebno. Djeca se tako uče životu, a što će jednoga dana raditi, to je na njima. Život na farmi nije jednostavan, radi se od zore do večeri, ali ja se ne borim mi sa kakvim stresom, živim onako kako želim i za život imam dovoljno. Ne planiramo ništa dugoročno, živimo za danas, gladni nismo i nećemo biti. Tako nam je Bog dao, i mi smo zadovoljni i sretni – kaže Anita.

U vrijeme kada je Anita bila bez posla, odlučila je da od ušteđevine neće kupiti auto, već će uložiti u siranu i početi proizvoditi sir. Početno znanje već je imala, kako se radi sir naučila ju je baka, ali išla je i na tečaj kod stručnjaka s Agronomskog fakulteta koji su joj pomogli da nauči ono što nije znala i što joj danas pomaže u poslu. Sireve jednom tjedno prodaje na tržnici u Delnicama, a nešto se proda i u trgovinama u Ravnoj gori i Mrkoplju, a svježe mlijeko u jutarnjim satima donosi susjedima. Zahvalna je zbog toga što je sestra Adrijana preuzela štalu pa ona, kako kaže, može više lutati i baviti se preradom mijeka i prodajom, ali i drugim poslovima. Tako osim sirane, Pintarovi imaju i pogon za preradu voća, u kojemu rade prirodne sokove i sušeno voće, odnosno čips od jabuka i krušaka. Imaju veliki dehidrator kapaciteta 100 kg i za voćni čips već su osvojili nekoliko medalja.

Proizvode sok od jabuka, sirup od smrekovih iglica, stolisnika, matičnjaka, koprive, bazge, pekmeze od šljiva i krušaka, jabučni ocat. A sve to raste na potpuno nezagađenom tlu koje se, kao i biljke, apsolutno ničime ne tretiraju. Sir radi potpuno sama i kaže da sve stigne, a voljela bi povećati proizvodnju jer potražnje ima.

– Ne volim da mi se itko petlja u izradu sira, to je moj dio posla i tu nema uplitanja ostalih članova obitelji. Za mene je ovakav život prednost u svakom pogledu, volim prirodu, životinje, volim medvjeda kad mi dođe do kuće, volim ga i kad napravi štetu. Za mene je sreća kad mogu gledati biljku kako raste, kad gledam plod koji se razvija i sretna sam što moja djeca tako odrastaju, što imaju svoj mali vrt koji obrađuju i što uče kako živjeti s prirodom. I ono što je najvažnije, mi smo svaki dan zajedno – kaže Anita.

Probali smo preukusni sir, upoznali složnu obitelj i životinje koje su nam se na prvu uvukle pod kožu. I to iskustvo valja ponoviti, odlaskom bilo gdje u prirodu i uživanjem, ako ništa drugo, samo pogledom.