Kako je moguće da nemamo učinkovitiji način zaštite od tuče i da je prije 50 godina bilo bolje?

Nevrijeme praćeno snažnom tučom, koje je u četvrtak navečer pogodilo Hrvatsko zagorje, odnosno područje gradova Oroslavja i Klanjca te općina Kumrovec i Zagorska sela, uzrokovao je veliku štetu na usjevima i vinogradima.Razgovarali smo s brojnim vinarima i svi postavljaju isto pitanje: Kako je moguće da je obrana od tuče funkcionirala bolje prije 50 godina nego danas?

Očaj i nemoć ljudi koji ovise o urodima "u tvornici pod otvorenim nebom" pretvorili su se u negodovanje i ogorčenost jer nisu stekli dojam da ih je postojeći sustav obrane od tuče dovoljno zaštitio kao što je o tome detaljno pisao i Zlatko Šimić prije dvije godine zbog potpuno istog razloga. Razorne tuče.

Protugradne rakete koje su se nekoć često čule i ispaljivali su ih s lansirnih rampi nadležni raketari u mnogim su selima bile jedina utjeha da im netko ipak pomaže protiv viših sila. Kao po nekom nepisanom pravilu, nevrijeme je često počinjalo u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, uz granicu sa Slovenijom, pa su tamo i bile najopremljenije službe za obranu od tuča. Zagorci i Prigorci uvijek će se rado sjetiti prve epizode Gruntovčana "Božja vola", u kojoj je Cinober nagovorio lakovjernog Dudeka da dodatni izvor prihoda ostvari poslom seoskog raketara. Ali kad je trebao ispaliti svoju prvu raketu, Dudek je rekao: "Raketa na Bogeka? Ne bum se ja time bavil."

Da je ta anegdota iz Kerstnerove serije i nakon 45 godina itekako aktualna, podsjetilo nas je na žalost i nevrijeme koje je zadesilo Zagorje i dio Međimurja nakon čega je ponovno uslijedilo i prepucavanje oko neefikasnosti obrane od tuča.

I svi su, zapravo, na neki način imali pravo. Jer državna politika unatrag deset godina polako gasi postojeću protugradnu obradu kao "relikt prošlosti nedokazane učinkovitosti koji je napustila cijela Europa", a poljoprivrednici su nezadovoljni alternativom koja im se nudi. U Zagorju su ti problemi najvidljiviji jer tamo za nevremena dolaze tučonosni oblaci iz Slovenije, koja je napustila obranu raketama prije 30 godina i okrenula se podizanju zaštitnih mreža za voće te osiguranju usjeva i isplatama odšteta nakon nevremena. Taj sistem proteklih pet godina preporučuje se i našim proizvođačima hrane, ali njima nije jasno zašto smo napustili jedini postojeći način zaštite dok nismo izgradili drugi.

U članku Zlatka Šimića objavljenom u Jutarnjem listu prije dvije godine detektiran je isti problem da je najveći problem pogranično područje uz Sloveniju jer se iz Zagorja ne može pucati u slovensko nebo, ipak kad se tučonosni oblaci pojave na ulasku u Hrvatsku, za ispaljivanje je već kasno.

Poljoprivrednicima se najčešće sugerira da se više oslanjaju na osiguravajuća društva koja uglavnom ne žele preuzeti rizik od osiguranja. Raketari su čini se, jedina i posljednja nada poljoprivrednicima da ne ostanu bez svega.Francuski primjer dobre prakse je da ondje avionima bacaju baklje direktno u oblake, no on se nije preslikao kod nas.

Obrana od tuče raketama patentirana je još davne 1945. godine po teoriji u kojoj reagens srebrenog jodida potiče stvaranje kristalića leda. Zato se rakete sa srebrnim jodidom ispaljuju u grmljavinske oblake kako bi u njih izbacile reagens. Na taj se način u oblaku umjetno stvaraju manji kristalići leda, a višak vlage se ravnomjernije raspoređuje i sprečava nastanak velikih komada tuče. U isto se vrijeme povećava mogućnost topljenja tuče kada kiša počne padati iz oblaka, pa umjesto tuče padaju velike kapi kiše.

Ta je metoda 60-ih iz SSSR-a prenesena u istočnoeuropske zemlje, a u Hrvatskoj se počela primjenjivati 70-ih. Na početku se pisalo o uspješnosti 90 posto, pa je to padalo na 60 - 40 posto nakon što je u pogonima Đure Đakovića u Slavonskom Brodu počela proizvodnja raketa. No, nakon niza godina ispaljivanja i praćenja rezultata provelo se istraživanje agencije koja je ispitivala kvalitetu raketa ALT-9. U službenim izvještajima navode se velike razlike u deklariranom i izmjerenom dometu i visini leta rakete. Na deklaracijama je pisalo kako rakete imaju propisani domet 9,6 kilometara, a testiranje je pokazalo da rakete lete do oko 6 kilometara. Dakle, ispod oblaka, džaba su pucali.

Neki su mediji početkom rata zbog propasti tog posla s raketama optuživali švercere raketa iz Makedonije (koje su se kupovale po 200 maraka, a prodavale za 350). Drugi su u tome vidjeli nagovještaj raspada ili preuzimanja brodskoga giganta.

Sve u svemu, raketa iz domaće proizvodnje više nema, lansirne postaje su na svom mjestu, raketara ima, ali županije sada ne izdvajaju dovoljno novca za obranu da bi se nešto suvislo kupilo.

Pitanje operativne obrade od tuče je veliko pitanje već 20 godina za koje je nadležno Ministarstvo poljoprivrede, a operativni provoditelj je DHMZ. Ipak, na kraju ponovno ostaje pitanje zašto je nešto ukinuto kao zaostalo dok još nije pronađen učinkovitiji način za zaštitu. Sigurno mora postojati bolji odgovor i način zaštite od molitava božanstvu ili nekoj sili u koju vjerujete da i ovog puta nepogoda zaobiđe vaš vinograd ili usijev.