Kuhari, stjuardese, pjevači i učitelji su također petrinjski heroji s kuhačom koji hrane grad

Kad se zemlja ovako trese i čini se da će se i nebo srušiti na glavu jer krova više nema, čovjek se pita: kako ćemo sve to preživjeti, gdje ćemo biti sutra i - što ćemo jesti? Ovo posljednje, hrana, pokazalo se kao najmanji problem. Iako to logistički uopće nije. Ali su, srećom u nesreći, prvi reagirali, doslovce odmah nakon podivljalih magnituda na Richterovim grafikonima, kuhari i ugostitelji. U Petrinji, koja je najviše stradala, kuhinja je postavljena u najkraćem roku, parkirani su food truckovi, užgali se plinski plamenici, zakuhala voda u kotlovima. Ljudi su pohrlili sa svih strana donositi pomoć, u hrani i svemu drugome. Kuhari, pečenjari, pizzaioli, konobari, autoprijevoznici, čak i slastičari, odmah su skočili i organizirali se, donoseći vlastite zalihe i angažirajući sve koje mogu pomoći. Dobro se zna tko je tu bio prvi, a tko je kaskao pokušavajući uhvatiti djelić zasluga za narod. Uz Nacionalnu udrugu ugostitelja, koja je praktički istoga kobnog popodneva, pod oblačnim nebom i uz konstantno podrhtavanje tla, instalirala interventnu kuhinju na Trgu hrvatskih branitelja u Petrinji, odmah su se javile i druge inicijative, uglavnom privatne, pa su se punktovi s hranom za postradale pojavili i na drugim mjestima. Nitko neće ostati gladan.

U svem tom kaosu, utješno je nesretniku bilo dobiti toplu zdjelu hrane napravljene od srca, a za to su se, uz profesionalce, pobrinuli i anonimni volonteri, obični ljudi koji nisu mogli ostati na toplom, pred televizijskim ekranima, dok oni iz epicentra drhte i strepe. Svi su oni petrinjski heroji koji su svoju svakodnevicu, obitelji i poslove stavili u drugi plan kako bi donijeli barem topli obrok nepoznatim ljudima koji su ostali bez cijelog tanjura u kuhinjskom ormariću, a možda i bez doma. Ovo su samo neki od njih, zatečeni u žurbi oko šatora i poljskih kuhinja na petrinjskom trgu.

Goran Dedić Žanko, Split, kuhar, Brasserie on 7
- Došlo je nas pet kolega kuhara, dobili smo kombi od rent-a-cara i došli ovamo pomoći ljudima. Mi smo već treća splitska ekipa, mijenjamo se svaka četiri dana. Tu smo po cijeli dan, kuhamo, radimo sve što treba. Spavamo 100 kilometara odavde, u Vrbovcu, u hotelu Bunčić koji se ponudio smjestiti ljude koji su ostali bez krova nad glavom, pa su i nama dali smještaj. Ujutro ustanemo, krenemo u 5:30, tu smo u 7 i ostanemo do osam, devet navečer, pa natrag u Vrbovec. Kuhamo sve što dođe, od gulaša, paprikaša, kelja, kalja, riže s mesom, šalše s tjesteninom, bolonjez... Tu pod ovom tendom kuhamo mi, ekipa iz Zadra, Dubrovčani, Zagrepčani, ima nas odasvud. Uvjeti su loši, država nam baš nije izašla ususret oko toga, nemamo HASAP, stalno strepimo da ne otrujemo ljude, ali dajemo sve od sebe. Svaki dan isporučimo 7500 porcija, a tu je nas 35 volontera, od kojih nas je dvadesetak kuhara.

Tomislav Nikšić, Zagreb, dugogodišnji šef kuhinje, poduzetnik
- Došao sam ovamo u Petrinju pomoći, organizirati logistiku i podjelu hrane. Sve je dosta kaotično, ali to je bilo za očekivati, puno je tu ljudi kojima treba pomoći. I bez obzira na hladnoću, jer smo stalno vani, ugrije te dobrota ljudi, prvo onih koji dijele hranu, a onda i kad vidiš one koji su stvarno u potrebi, to je onda neko ispunjenje. Nažalost, uvijek nekako ispada da je to ispunjenje, humanitarni posao, zbog sebe samog a ne radi drugoga, ali bez obzira na sve, lijepo je pomoći drugome. Glavno je da nema gladnih, u prvih šest dana nakon onog razornog potresa podijeljeno je više od 60 tisuća obroka, u Petrinji, Sisku, Glini i Topuskom. Skupili su se kuhari iz cijele Hrvatske, Nacionalna udruga ugostitelja okupila je i digla ugostitelje, donacije dolaze sa svih strana, hrane ima i mi to skuhamo, podijelimo i idemo dalje.

Zoran Borota, Zagreb, konobar
- U ugostiteljstvu sam 26 godina, konobar sam, radim to cijeli život i radit ću i dalje, to je moja struka. Tu smo da pomažemo ljudima. Prije sam bio predsjednik udruge profesionalnih konobara, ali zbog obujma posla nisam to više mogao voditi pa sam to prepustio svom zamjeniku. Bavim se organizacijom, snalazim se u tome, tome me naučila stara garda konobara. Inače, nas konobara tu svaki dan ima tridesetak, iz Zagreba, Slavonije, Bjelovara, Dalmacije... - Pardon! Ej, dečki, tu nam treba folija, da pokrijemo, pa ćemo napraviti lanac... Ali prvo palete treba staviti... Pardon, moramo dalje. Sve najbolje...

Ivana Brekalo Pintač, Zagreb, učiteljica u osnovnoj školi
- Došla sam 31.12., na Staru godinu. Tu sam cijeli dan, do kraja, i svaku večer vraćam se u Zagreb. Sad tu poslužujem hranu iz ovog food trucka, a prije sam radila u šatoru, dijelili smo odjeću i druge potrepštine, pakirali za staračke domove, raznosili po petrinjskim ulicama hranu, deke, grijalice, sve što je bilo potrebno. Hrane ima dovoljno, organizacija je sad dobra.

Zvonimir Mujan, Zagreb
- Došli smo preko Udruge ugostitelja Grada Zagreba, već smo par dana ovdje. Nekad sam bio ugostitelj, po struci, više nisam, ali sam se vratio pomoći. Poslužujemo hranu ljudima koji je trenutno nemaju gdje skuhati. Iz Cateringa Matanić svako jutro iz Zagreba dovezu hranu koju su pripremili, a mi je ovdje poslužujemo iz njihovog vozila. Danas je na meniju paprikaš s tjesteninom. Evo, slikajte me s Matanićem.

Viktor Kužin, Dubrovnik, kuhar
- Došao sam s ekipom iz Dubrovnika, nas osam mladića, svi kuhari, želimo pomoći. Kontaktirali smo Ceh ugostitelja Hrvatske Dubrovnik i uputili se ovamo. Smješteni smo u Samoboru, tu smo imali veliku potporu, u Hotelu Lavica su nam dali smještaj, i Đani Stipaničev nas je smjestio kod sebe. Skupimo se ujutro, krenemo oko pet i po, tu smo u sedam i onda do večeri. Kako ide? Malo organizacija škripi, treba to sve još namjestiti, ali volje i srca ima i sve se to na kraju dana izvuče u jednu veliku pozitivu. Tu smo četiri dana i onda se vraćamo kući, a umjesto nas dolaze drugi. Ali, ako ovo potraje očekujem da ćemo se opet vratiti, sad već znamo sve što treba i što kako ide.

Franjo Klemen, Rajevo Selo, Županja
- Ja sam Slavonac, hrvatski branitelj, nezaposlen, primatelj socijalne pomoći. Ovdje nadzirem distribuciju hrane, brinem se o postrojenju poljske kuhinje. Čujem dezinformacije da se tu nema šta pojesti, a to nije istina i to me boli, zbog svih ovih ljudi, dobrovoljaca koji daju sve od sebe. Nedostaje građevnog materijala, ali hrane ima. Koordinator sam zajedno s Crvenim križem, Hrvatskom vojskom, vatrogascima, i dobro znam kakva je situacija. Ljudi iz svih krajeva Hrvatske su došli, kuhaju dan i noć, u dvije ili tri smjene se radi, nemojte samo po njima. Problem je državna koordinacija, koja je ravna nuli, a za te sam riječi spreman otići u zatvor. Došao sam prvi dan, spavam u autu, kao i mnogi koji su došli pomoći, ali osjećam da sam premalo dao tim ljudima, jer ja ipak imam auto i imam kuću, imam se kamo vratiti.

Dorotea Periša, Šibenik, stjuardesa na brodu
- Došli smo prvi dan, u 8 navečer. Bile dvije ekipe, ali su ove mlade momke mame prečesto zvale na telefon pa je bilo jednostavnije pustiti ih da odu. Tu su još negdje Šibenski Funcuti, idu doma, ali će se vratiti. Tako da sam ja, deveti dan, jedina ostala. Proteklih dana uglavnom sam bila svojim autom po terenu, po selima, vozili smo hranu, tople obroke, zapisivali ove ljude za koje nitko ne zna da postoje, imaju 80 godina, nemaju internet, nemaju mail, ne mogu se javiti statičarima, ispunjavati formulare... Vozila sam im po tim makadamima ovo što se ovdje skuha, uzimala kontakte da se mogu javiti i pitati što im treba, da ne vozimo bilo što. A ljudi svašta voze, vidjeli smo aute iz Slovačke, Austrije, Francuske, odasvud. Ali konačno neka lipa akcija u Hrvatskoj, nešto pozitivno u nečem negativnom, ljudi su se organizirali, a država je zakazala katastrofalno. Volonteri su bili na terenu odmah, a Crveni križ se uspio organizirati tek nakon Nove godine.

Đani Stipaničev, Samobor, pjevač
- Ma nemojte mene, nisam ja tu radi slikanja. A što ćeš drugo kad vidiš sve ovo, došao sam pomoći ljudima, pomažem koliko mogu. Uostalom, kome i gdje da ja sad pjevam. Jesam, primio sam neke momke, kuhare iz Dubrovnika, u Samoboru gdje sad živim znam puno ljudi pa sam ovima koji nisu kod mene našao smještaj drugdje, u hotelu Lavica, i tako. Dođem ovako, pazim da puno ne smetam, nosim posude s hranom, miješam grah.