HEDONISTIČKI RAJ

Otišao je na pusti otok kao Napoleon na Svetu Helenu i to mu je bila najbolja životna odluka!

 Mario Kucera/
Ako idete put Visa, svakako u svoj plan puta upišite i Budikovac, a evo i priče zašto.

„Ovako kako sada živin bila mi je najbolja odluka u životu!“ rekao je Andro Slavići otpio gutljaj Tomićeve Belece na terasi svog restorana na otočiću Budikovac u blizini Visa. Nekad pomorski časnik, Andro Slavić još osamdesetih opredijelio se za svoju drugu strast – kužinavanje. Iako je nekad bio sinonim viškog restorana „As“ danas je on ikona Budikovca (Budihovca), malog otočića kojeg od kopna dijeli 3 kilometara plavetnila. Malo je onih koji su mu vjerovali kad je govorio da će upravo ovdje dočekati svoju starost, iako za njega možete reći sve osim da su ga godine sustigle. Ovaj šarmantan i okretan gospodin uz restoran koji je postavio na noge, baš prošle prije nekoliko godina uredio je i pet glamping kućica.

image
Mario Kucera/
image
Mario Kucera/

„Otiša san ovdje ka Napoleon na svetu Helenu. Maka san se od svih. Šta ću ja u Zagrebu gledat napumpane cice i napiturane nokte. Tu lipo iman svoj mir, kokoše, magarce i šta mi više treba!“

image
Mario Kucera/
image
Mario Kucera/
image
Mario Kucera/

Za svega desetak minuta pristigli smo iz Rukavca (mjesto na Visu) do mirne Androve oaze gdje vas ne dotiče ni vrijeme ni zvuk užurbane vreve malog mjesta. Ništa. Samo mir, stoljetni borovi, cvrčci i plavetnilo.

On ovdje boravi gotovo jedanaest mjeseci u godini, veći dio godine boravi i kćer Anamari, a kad nije jako hladno uvijek se tu negdje vrzma i neodoljiva unuka Lea.

„Moj nono radi najbolje gradele, ali manistra na pome mi je ipak najdraža na svijetu! Smažem sve za pet minuta!“ otkrila mi je Lea mučeći muku s pjatom pašte bolognesea ispred sebe.

image
Mario Kucera/

Budikovac je jednostavno rečeno nezaobilazna adresa ako idete put Visa. Ovdje je jako dobro jede budući da je Andro neobično vrsni kuhar. Nema menija. "Ljudi jedu ono što im ja kažem pa nije to čitaonica, šta će čitat!" nadodaje Andro. Kad se dignu mreže zna se što će se taj dan jesti, a verdure iz vrta ne fali. Osim ribe, ovdje je i jedno od poznatijih mjesta gdje za jastoge. Nekad je toga bilo puno više, ali ni današnja brojka nije za baciti.

image
Mario Kucera/
image
Mario Kucera/
image
Mario Kucera/
image
Mario Kucera/
image
Mario Kucera/

Dnevno u sezoni potroše između 15 i 20 kilograma jastoga, a posebno je čuveni Androv brujet koji priprema na ljutici, s domaćom šalšom i dobrim komadima ribe (škarpine i ugora, a ubaci i koji jastog), a služi s prepečenom purom. Osim ribe, ovdje uzgajaju i životinje tako da ovdje slobodno šeću kokoše, pure i purani te jedan magarac i poneki mačak.

image
Mario Kucera/
image
Mario Kucera/

„Tu se dobro jede. Pa mene su učili zanatu pravi majstori, ali neću vam sad govorit koji! Sve je tu domaće i imaš šta hoćeš. Manistra na pome? Evo vidjet ćeš tu je najbolja! Pašticadu i njoke oćeš? I to imam pa mi reci da nije kako treba. Juhe? Imam ti od pomidora, mezobiža i šta ti ja znam šta još! A vino je isto moje!“ govori mi i odlazi uzeti bocu plavca sa drvenog šanka.

image
Mario Kucera/
image
Mario Kucera/

„Vino s rajskog otoka: Pijte ga malo jer ga nema puno. Po njemu dobro radi mozak ali ekstremiteti zataje. Dr. A.S. (u potpisu)“ čitam s etikete uz smijeh dok za stol pristižu prva jela, salata od poma s kaparama i maslinama, srdele na savor i salata od hobe koja je bila možda najukusnija što sam ikad jela.

image
Mario Kucera/

„Ovo ti je hrana bez dućana! Sve ti je od tu, zato i mora valjat!“ nadodaje Andro dok mi zadovoljno oblizujemo prste i usnice. Nakon predjela stiže Lein i moj favorit manistra na pome. Slasna u svojoj jednostavnosti; pašta i salsa moje je najdraže jelo i nakon prve vilice zatvaram oči i evociram miris nonine salse. Ispitivačkim pogledom Andro prati moje kretnje kad mu ispričam povezanost ovog jela i nekih sličica iz djetinjstva. Ne govori ništa već mi dotače još vina. Samo dan prije bili smo kod Senka kad sam pročitala njegovu kratku priču koja je završila nekako ovako, a dobro opisuje neki moj doživljaj pjata ispred mene:

„None više nema. Sad moja majka kuha odličnu maništru na pomedore mojoj djeci koja su tu cijelo ljeto i uvjeravaju me preko telefona da nema bolje spize…to je najbolje jelo koje smo ikada, ikada jeli. To objašnjenje tjera me, doduše, da malo više uživam, ali mami ne mogu reći da je nonina manistra, koliko se sjećam, za jednu nijansu, ipak…“

image
Mario Kucera/

Dižemo se od stola i odlazimo do komina. Andro ne vjeruje u drveni ugalj i sve radi na česmini. Osim dobrog žara, najbitnije je ono što stavlja na gradikule, ulje i vrijeme. Dobro – i znanje. „Ako si blesav onda će ti se to sve ili osušiti ili izgorjeti!“ govori nam Andro dok okreće savršeno pečen odrezak tune na drugu stranu.

image
Mario Kucera/
image
Mario Kucera/

Obilazeći terasu zaklonjenu velikom borovom krošnjom pogled nam pada na velike staklene posude (bačve) u kojima Andro čuva rakiju i to baš sada orah i travaricu. Od slatkog rade kolač od rogača, kroštule i cvite. Bar su to imali spremno kad smo mi došli, ali rade još svakojaka čuda. Što se tiče cijena mesni meni koji uključuje četiri do pet sljedova je tristotinjak kuna dok je riblji 100 kuna skuplji.

image
Mario Kucera/

Teško je Andra ukalupiti u riječi. Teško. Gledate ga tako dok ispija čašu dobro ohlađene one iste Tomićeve Belece i čekate svoj red. Kao i svatko drugi. Prva i zadnja na ovom otoku su njegove. Srčan, ponosan, britkog jezika i jasne vizije što i kako treba. Takav vam je otprilike Andro. Ne znam jeste li ikad upoznali čovjeka pred kojim se ustukne pa čak govori i ispod glasa. Osim Lee. Kad ova mala vragolanka protrči terasom ipak vrijede neka druga pravila. Eto tako nekako se može opisati Andro i njegovo kraljevstvo – Budikovac.

U nastavku donosimo i kratki video intervju napravljen prije nekoliko godina...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
14. prosinac 2024 05:48