Sat vremena vožnje autoputom iz Zagreba i stigli ste u Varaždinske Toplice, malu oazu mira usred Zagorja. Mjesto gdje ljekovitu termalnu vodu s izvora možete popiti u neobaveznoj šetnji ulicom, a zatim 200 metara dalje uživati u odličnoj pizzi napravljenoj od baš te, toliko cijenjene vode. I upravo je pizzerija Bernarda, gdje su na tu ideju i došli, bila razlog našeg kratkog izleta ovom kraju. Ovdje se, naime, radi pizza o kojoj se naveliko priča među varaždinskim, međimurskim pa i zagrebačkim gurmanima.
"Među najboljima je u ovom dijelu zemlje", govore oni koji su je isprobali. Preporučuju je i turisti koji ovdje dolaze na rehabilitaciju ili Varaždinske Toplice biraju kao usputnu stanicu do konačnog odredišta, a takvih je, saznajemo u razgovoru s mještanima, oduvijek bilo mnogo. Posljednje tri godine, dakle, pizzerija Bernarda gostima nudi pizzu napravljenu s termalnom vodom, ali ne čini je samo to posebnom. Tijesto dižu, odnosno fermentiraju od 72 do 96 sati, krušnu peć su im ugradili majstori iz Napulja, većinu sastojaka koje koriste uzgajaju sami ili nabavljaju od malih lokalnih proizvođača, a ostatak dolazi iz Italije.
"Sami odlazimo po vodu na izvor, ona izvire na 56 stupnjeva, hladimo je i radimo tijesto. Ona nema toliko klora i ima specifičan miris, ali to se, kad je pizza gotova, uopće ne osjeća. Ljude privlači jer znaju da je zdrava i može im donijeti samo dobro, a ostalo odrađujemo mi u kuhinji. Radimo dugu, hladnu fermentaciju, koristimo kvalitetne namirnice i ulažemo puno rada kako bi sve bilo kako treba", ispričao nam je na početku razgovora Mario Presečki, inače dvostruki prvak hrvatskog Pizza Kupa.
Presečki je pizzaiolo s iskustvom od čak 18 godina koji iznimno cijeni struku i to se na njegovim pizzama, ali i promišljanju jasno vidi. Odmah na početku razgovora rekao nam je kako radi pizze u stilu napoletane, ali s malim preinakama koje je sam uveo, pa ih tako ne naziva. Oblikuje veće bule od propisanog i na svaku pizzu stavlja samo bivolju mozzarellu.
"Iako je to nešto skuplje za sam restoran, mislim da su kvalitetni sastojci već pola dobro obavljenog posla. Tijesto možeš naučiti raditi s godinama, ali ako na njega ne staviš dobar umak od rajčice i sir, to nema smisla. Naše pizze su malo drugačije od klasične napoletane, prilagođene ovom podneblju. Radimo neka odstupanja od talijanske recepture koja je zaštićena pa je i ne nazivamo tako, ali vlasnici pizzerije su zaštitili pripremu pizze po ovoj recepturi, s ljekovitom termalnom topličkom vodom, i po tome smo baš posebni", govori nam Mario.
U Bernardu je došao nakon rada u varaždinskom Angelusu i zagrebačkom Publicu, kako bi u miru koji pruža ovaj kraj mogao podići obitelj, a vlasnici pizzerije potom su mu dali potpunu slobodu da stvara onako kako misli da je najbolje. Budući da se ovakva pizza ne nudi nigdje u okolici, gosti su, logično, u početku bili malo skeptični, a danas na dobar dan ispeku i više od 150 pizza. U ponudi imaju 11 različitih opcija, od Margherite za 50 kuna, preko Piccante s talijanskom ‘ndujom i pancetom za 69 kuna, pa sve do Acciughe e capperi s inćunima, grana padanom i kaparima za 79 kuna, koja je ujedno trenutačno najskuplja pizza na meniju.
"Ali ne zadugo", dodaje Mario dok nam za stol donosi pizzu s bresaolom. "Ova će ipak morati biti malo skuplja zbog sastojaka. U povodu Svjetskog dana pizze i Valentinova uveli smo u ponudu još nekoliko vrsta, nova pizza s tunom je isto odlična, ma sve su", dodaje.
Osim pizza, za koje je zadužen Mario, u kuhinji restorana rade se i tjestenine te burgeri. Meso dobavljaju s farme mangulica u Čazmi, a ribu s ribnjaka u Črečanu i sve je, napominju, iz slobodnog uzgoja. Ondje imaju i vrt iz kojeg dolazi većina povrća koje koriste. Rade i svoja peciva, svježu tjesteninu, a važno je napomenuti, govori nam Mario, kako u kuhinji svatko ima svoju postaju i jedni se drugima ne miješaju u posao. Tako svatko postaje majstor na svom području i usavršava se, napreduje i gostima daje još više. A i oni to, čini se, znaju prepoznati. Naime, odmah nakon što su u 12 sati otvorili vrata pizzerije, prva dva stola već su bila popunjena. Za njima su sjedili dobro raspoloženi gosti, uživali u ručku i zadovoljstvo rado podijelili s osobljem u prolazu.
Pizze smo, naravno, kušali i sami te smo tako samo potvrdili sve ono dobro što smo o ovom mjestu do sada čuli. Tijesto je lagano i prozračno, blago žilavo i elastično, baš kako treba biti, pizze nisu natrpane i sve što se na njima nalazi ima smisla. Pripazite samo, ovdje je pizza toliko primamljiva da bi vas vrlo lako mogla zavarati i natjerati da pojedete više nego što možete (porcije su zbilja zasitne), a onda obilazak obližnjeg arheološkog parka i izvora termalne vode može biti teži zadatak nego ste mislili. Vjerujte, učili smo na vlastitim greškama.
