Foto: Mario Kučera
Snima: Jure Cukar
Kao i svake godine, i tako već desetljećima, Jadran poharaju gomile turista - koji, htjeli mi to priznati ili ne, malo pomalo mijenjaju naše običaje, ponašanja, arhitekturu ili što već ne. Spremni smo se u zimu zapitati zašto nam oni trebaju, ali opet kako se bliže topli dani, već nam miriši njihov dolazak i rađaju se raznorazne ideje kako bismo im ugodili ne bismo li koji euro više spremili u džep. Ta naša navada nužno mijenja oblike i krajobraze obale, ali i vanjskih škoja (Otoka), pa u našim nastojanji - ma mijenjamo ono gdje smo uživali, bilo u spizi, moru, tradiciji ili lokalnom koloritu.
Vis je otok koji uvijek pišemo velikim slovima da bismo odali počast kapetanima iz grada Visa, ali i velikim O da bismo odali počast Komiži i komiškim moreplovcima i ribarima. I upravo je taj njihov, svojatamo ga kao naš Otok, bio poligon za testiranje da sve nije otišlo k vragu i da se može još uvijek uživati na starinski, na komod. Robinzonski.
Naša se ekipa uputila upravo na južnu bandu Otoka i provela nekoliko dana šuljajući se po još uvijek netaknutim mjestima te istraživala starinske recepte, priče uz nezaobilazan žmulj Plovca i Vugave. Jedno od mjesta koje smo u opsadnom stanju zauzeli (naravno na radost domaćina) je uvala Mala Travna (Molo Trovna po komiški). Ona skriva jedan od prvih "robinzonskih restorana" koji je utemeljio prije gotovo trideset godina Senko Karuza. Senko je jedan od najcjenjenijih pisaca u Hrvatskoj, posebice u formi kratke priče, jednoj od najzahtjevnijih književnih formi. Akademski obrazovan, mogao je biti u nekom zagrebačkom stanu s klimom, radijatorima i gledati u jesensku maglu ili odabrati drugi put. Upravo je taj drugi put bio njegov odabir započevši sa svojim OPG pokretom pod egidom "Multimedijalnog mobilnog centra za istraživanje alternativnih načina preživljavanja na malim i pučinskim otocima", stvorile su njegove kulinarske kreacije - sve redom zaboravljene "ricete" s Visa te niz životnih priča i anegdota koje pretače u svoje kratke priče.
Kako Senka opisati ako ga ne poznajete? Vidjet ćete jednog (ponekad) čangrizavog bradonju, koji će, ako poštujete osnovna pravila suživota s prirodom, biti vaš najbolji prijatelj, ali s druge strane nepomirljivi protivnik ako slučajno dođete u "njegovu" valu sa štiklama, pop muzikom i pričom "je l' ti znaš tko sam ti ja...". Ovi drugi odmah će biti torpedirani. On je u stanju odmah zatvoriti svoj restoran taj dan ili će jednostavno gledati prema Palagruži ne obazirući se na takve namjernike.
Upravo je takav bio prvi susret sa Senkom davne 1996. godine, kad smo došli s brodom i kašetom ribe koju nam je poklonio Gof - kapetan koće, pokojnog Lovca, kojeg danas više nema jer ga je potopio lebić (opasan vjetar koji puše iz smjera jugozapada ali više prema zapadu i radi plimni val) kad je doletio u Komišku valu. I tako smo pristigli u Malu Travnu i nespretno se zavezali, kako je bradonja odmah primijetio, i pitali smo možemo li ispeći ribu. Senko je odrješito rekao ne i da idemo ća, jedino možemo ostati ako će je on pripremiti na svoj način i na svoje recepte, s tim da je odmah nadodao da sve što radi na struju (koje ionako nema) ostavimo na brodu. Ego jednog od člana posade, našeg kapetana, bio je povrijeđen (autor ovih redaka) jer je imao onu veliku kefu od mobitela i činila se kao jako važan predmet za pokazivati po svijetu, a sada mora ostati na brodu.
Da skratimo priču, dočekao nas je s malim pužem u kojem smo morali probati njegovu rakijicu, pa još jednu rakijicu i kao zadnji atom - nešto što je zapravo bilo nepitko, ali s druge strane dobar znak da nas domaćin ipak ima namjeru nahraniti. I krenulo je kužinavanje; prvo juha od dimljene morske mačke (komiški se ispravno kaže maška) s priljepcima, kaparima i motarom, pa potom pašta fažol na brujet od raznoga sitniša, pa onda pravi brujet, pa onda sva ona naša riba s gradela koju je blago kod pečenja podimio s ružmarinom i drugim otočkim biljem. Riječ po riječ, već smo vidjeli da je naš slučajni susret početak jednog velikog prijateljstva - ne znam je li razlog bila njegova hrana, Vugava, atomi ili kombinacija svega.
Kad se veći dio ekipe preselio na brod na zasluženi noćni odmor - ostali smo sami. Senko govori da bismo sad mogli popiti džin-tonik; pa pobogu otkuda sad to? - a on odgovara: - a co ti mislis da mi neznomo za ta pica? I ostasmo lamentirajući do pred jutro te smo postali prijatelji.
U današnje doba nije se puno toga promijenilo, mobitele slobodno možete donijeti jer ionako nema signala, struja se dobiva iz solarnih panela, akumulatora i agregata koji radi kako mu je volja. Hrana je i temeljena na tradiciji Otoka, možda malo modernizirana i u svakom slučaju bolja nego u većini restorana s Michelinovom zvjezdicom.
Kad smo pristigli, s kamerama, stativima, blokovima za pisanje i bilježenje zapažanja, vladao je strah jer naš domaćin ne voli kameru, ne voli da mu netko smeta jer ima pun restoran gostiju i još sto razloga da će sve poći po zlu. Umirujući našu ekipu govorim da ćemo primijeniti taktiku - prvo ulaze Vana i Anita, sa Senkom ćete se prvo izgrliti i izljubiti, onda ako to ne uspije, Mario ide za vama jer ga Senko zna, a ako to ne upali, pojavit ću se ja (hvaleći se naravno pritom) pa će nam valjda udovoljiti. Dovoljno je bilo da osmijeh našeg ženskog dijela ekipe razbije tremu i uspjeli smo - Senko nam je otvorio dušu, pričao viceve, čitao priče iz još neobjavljene nove knjige, zabavljao nas, a cijelo je vrijeme kužinavao - između ostalog, spremio je jedan od najboljih rižota od začinskog bilja koji smo ikad probali te ga poslužio uz gregadu po vlastitoj recepturi.
Klopajući, i sami smo čitali naglas njegove anegdote, cijela se terasa nekako sprijateljila, došli su viški vinari, jedan od najvećih izdavača knjiga na svijetu Koeneman, pojavio se Pino iz vodeće viške turističke agencije Alternatura, Senkova kći Hana sa svojim je dečkom vrijedno donosila i odnosila pjate te točila vino. A za kraj je Melita, gospođa od našeg domaćina, donijela domaće kroštule. Nazdravljajući za kraj shvatismo da smo dobili nove prijatelje, odnosno da smo obnovili stara prijateljstva - a dio te atmosfere zapisan je i u samim receptima, koji su tijekom stotina godina dovedeni do savršenstva - jednostavno i iskreno. Ako vas put pod noge donese do Visa, navratite do Senka, nabacite osmijeh i uživajte u vali, moru, Senkovu društvu i, nadasve, spizi. Tko zna, možda i vi steknete kojeg novog prijatelja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....