RECENZIJA RESTORANA CRNA SVINJA: Prekrasan i vrlo dobar restoran usred industrijskog kompleksa!

Ili kad se radi o ozbiljnom iskusnom gazdi ili takvom njegovom chefu (ili gazdi i chefu u istoj osobi). Trebam, naravno, informirati javnost o novitetima na restoranskoj sceni, no donositi sudove “novo genijalno mjesto”, “najbolje se jede u novootvorenom...” ili “novo hit mjesto” potpuno je ishitreno i stubokom promašeno. Pogotovo što se tiče ovog “hit” određenja, jer da bi nešto bilo hit, odlučuje publika, odnosno popularnost među gostima, a ne proizvoljna odrednica kolega novinara ili već koga drugog koji izgovara ovaj nonsens godinama, već zlorabljen najviše u najavama kazališnih predstava.

Elem, namjeravao sam u Osijeku prije mjesec dana u jedan vremešni restoran za koji sam čuo da je dobar, ali nikad nisam u njemu bio. Poznaniku i velikom vinskom znalcu Željku Garmazu, s kojim sam ispijao kavu u nedjeljno jutro, priopćio sam namjeru, a on me je uputio na drugi. “Idi u Crnu svinju.” “Koju sad Crnu svinju, nikad čuo, je li to neki novi restoran?” Pa i nije. Ima već dobre dvije godina kako je otvoren. To ti je u Čepinu, imaju odličnu kokošju juhu, ‘ko maminu.” Kako obožavam juhe, pogotovo mi one idu uz nedjelju, a riječ je o novom restoranu, ali samo za mene koji za njega nisam čuo, nije prošlo dugo nakon da sam se našao u ovom osječkom (industrijskom) predgrađu. Nije ga bilo teško naći prema Željkovim putokazima. Vozeći se unutar golemog kompleksa mlinarske industrije Žito uz veliki ograđeni prostor gdje uzgajaju guske, purane i bisernice, zadnja od zgrada bio je rečeni restoran. Izvana nalik sličnima u okolici, dakle industrijskih pogona, dugačka prizemnica ničime nije odavala restoranski sadržaj. Kadli unutra valjda jedan od najljepših prostora ugostiteljske namjene u nas.

Razveden u više segmenata raznih namjena (vinoteka s chef’s tableom, dvorana za konferencije, svadbe i slične svečanosti, posebno staklenim vratima odvojena manja prostorija u nastavku glavnog restoranskog prostora, veliki šank) u betonu i cigli, asketski dekoriran s natruhama industrijskog dizajna, ukupno jako uspjele arhitekture. Potpuno moderan prostor u kojem je misao da se osjećate dobro bila na prvome mjestu. Kako sam u 12.30 sati bio prvi gost, malo sam se zabrinuo da je ovo mjesto na dalekoj osječkoj periferiji nepoznato Osječanima, pa da se tu, kako nema gostiju, ne može najbolje jesti.

Konobar kojem sam iznio svoju bojazan rekao je da se samo malo strpim pa da ću vidjeti da će se tražiti stolac više, jer su sva od stotinjak mjesta već rezervirana. Prvo sam naručio juhu koja je i bila moj glavni razlog dolaska. Očito ne baš najbolja narudžba za malo poslije podneva. Juha, naime, nije bila skuhana do kraja. Vidjelo se to po još nedovoljno mekanim noklama. Iako skuhana od onih biserki uz koje sam prošao ulazeći u tvornički kompleks, baš se nisu proslavili njezinim okusom. Naime, bila je kuhana samo od bijelog mesa narezanog na sitne kockice, pa onda, logično, u kuhanju lako presušenom. Ufati mi se bilo u jedno od u nas u zadnje vrijeme najpopularnijih mesa, onog od crne svinje koje tu, siguran sam, mora biti prvoklasno. Prije nje sam pojeo jako dobar i po zanatu skuhan rižoto s tri vrste gljiva.

Jedino je šteta što su ga začinili “uljem” od tartufa, a da je tih gljiva bilo među onima s rižom, sigurno bi se kočoperio na vrhu. Razveselio me je file crne svinje, besprijekorno pečen uz reliš od čvaraka, ljubičasti pire od batata i krumpire pečene u kukuruznom brašnu. Pomalo starinski servirano, po zakonima stare škole, ali ukusno i jako dobro, što je vjerojatan razlog da je kad sam odlazio restoran bio dupke pun.

Za ovaj restroan glasujte OVDJE!