Piše: Radovan Marčić
Snima: Radovan Marčuć i Berislava Picek/EPH
Uvijek kad sam u Trstu, u zabitim venecijanskim tratorijama, a posebno u Chioggi, uživam u malim zalogajima finog, netom ulovljenog morskog blaga. Princip je uvijek isti – na ulazu u tratoriju hlađena vitrina s dvadesetak posuda, a u svakoj druga vrsta slasno spravljenih malih riba, glavonožaca i jeftinijih vrsta školjki.
U pokojoj od tih tratorija do vitrine znala se kočoperiti i gigantska mortadela, koju bi na debele fete rezali (a tako se ona jedino po starinskim talijanskim uzusima i reže) tek kad bi je naručili i poslužili na velikom pjatu s ukiseljinim kapulicama, a vi biste je onda ako vam je po volji još poškropili maslinovim uljem.
Male vitrine
Prizor takve vitrine poviše Preluka, na cesti između Matulja i Kastva, u nepretenciozno i skladno uređenoj Maloj ribi, odmah me razgalio i “kupio” na prvu. Vitrina “na talijansku” popunjena sa sijaset hladnih zalogaja perjanica je ovdašnjeg menija. Zovu ih kvarnerski tapasi, po španjolski, a ako je već do toga da nama sve što zvuči stranjski bolje, ja bih se radije kad već ne mogu biti “zalogaji” priklonio opet talijanskom – “pikuleca”.
No kako god ih zvali – marinirane srdele, grilani fileti palamide, prijesni otkošteni inćuni, nekoliko vrsta pirjanog povrća s komadićima palamide, svježe povrće s totanjima, fileti prijesne trlje iz ulja, marinirane srdele, slani otkošteni inćuni, zalogaji koje smo moje društvo i ja probali bili su svi okusom jako fini. Nas četvero za stolom, sve odreda ljudi s impresivnim restoranskim iskustvom, a i velike izjelice, nakon ovog prvog jako pozitivnog dojma naručili smo još toga i na kraju nedavne višednevne jedačke turneje po istarskim restoranima, a na povratku za Zagreb nakon jela bili jako sretni.
Jeli smo još brodet, baš onakav kakav se u ovom podneblju spravlja, a taj je podosta blaži u okusu od dalmatinskih. U njemu su bili kuhani manji moli narezani na veće komade, škampi, dagnje i totanji. Ono što je naravno bilo najbolje jest to da je brodet bio kuhan kad smo ga naručili – još jednom dokaz da za skuhati brodet treba uvrh glave dvadesetak minuta, a ne za ribu uništavajućih sat i više, kako to tvrde, a nažalost i provode u praksi većina naših restoratera.
Naručili smo i miješanu prženu ribu tj. fritto misto, još jedan od klasika sjevernojadranske gastronomije. Donijeli su nam pržene inćune, pišmolje, manje škampe, sićušne lignje i komad tune, sve servirano na rikoli i kuhanom krumpiru s pomodorinima. Izvanredno, a ako je riba friška i ako je ne prepržite, tu ne može ni biti nikakve greške. Ovdje je baš tako bilo.
Još smo naručili i odrezak tune, koji je za moje poimanje bio zericu prejako pečen, i odlično skuhanu broskvu s krumpirom da malo blažimo okus sve te ribe.
Depandansa restorana
Da bi se shvatilo zašto je tu sve tako dobro, a cjenovno vrlo umjereno, ipak se mora znati kontekst. Mala riba je ustvari depandansa prestižnog kastavskog restorana Drage di Lovran.
Malu ribu duž cijelog Jadrana love koće Christiana Nikolca, iskusnog gazde obaju restorana, pa otud sasvim friški riblji bokuni, dok je kuharsko uporište u slavnu chefu Zdravku Tomšiću. I više od garancije formule uspjeha.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....