RECENZIJA RESTORANA MARINA IZ NOVIGRADA: ''Fantastična jela entuzijastične Marine Gaši su svaki put sve delikatnija i originalnija!''

Tomica Gretić okupio je one za koje je mislio da su u tom trenutku najbolji u Hrvatskoj i doveo jednog inozemnog gosta, Janeza Bratovža iz Ljubljane. Beskompromisan kakav jest, usudio se promovirati dva imena od kojih su oba danas postala neprijeporne kuharske zvijezde. Uz Davida Skoku, tu je i bila i spomenuta dama, koju su iskusni kolege s ozbiljnom količinom uspješnih večeri takvog tipa za respektabilan broj od osamdesetak gostiju bezrezervno zavoljeli i “dali joj ruku”. Bio sam u kuhinji i gledao nastanak ovih zvijezda koje su kuhale baš onako kako su navikle, u svojim nevelikim restoranima s dvadesetak ili malo više stolaca. Očito su nečim osebujnim zračili kad su im svi ti asovi od formata pristali asistirati, jer kuharski je svijet sve prije negoli prijateljski raspoložen prema konkurenciji.

Danijel Bartolić / HANZA MEDIA

Marinino jelo bilo je servirano među prvima - bouillabaisse s okusom zvjezdastog anisa. Servirala ga je u manjim staklenkama za kiseliše i bio je očaravajući. Svu puninu te njezine interpretacije valjda najslavnije juhe na svijetu osjetio sam dan poslije, jer nisam mogao odoljeti da odem utvrditi gradivo u njezinu ataru, restoranu koji je naslijedila od majke, dugogodišnje uspješne kuharice i restoraterke. Taj put, a bilo je neko tmurno vrijeme pred Božić, baš idealno za vruću juhu, svoje je kreativno ostvarenje prepuno različite ribe, rakova i školjaka servirala kako to i inače radi u svojem restoranu - u gusnatom modrom lončiću s poklopcem. Kad ga podignete, zapuhne vas toliko očaravajući miris da taj čin ponavljam s velikom privrženošću i uvijek s novim iščekivanjem iz godine u godinu, kad uzmognem, jer sam, shvatili ste to, postao stalni Marinin gost i bezrezervni štovatelj.

Svaki chef ima svoj put, u kojem često vidimo i posrtanja, no ova je gospođa, koja se školovala za vizažisticu, buntovna kakva jest, vjerojatno prkoseći majci koja ju je kao djevojku vidjela u ulozi svojeg šegrta, pošla drugim putem. Tek nakon kratkotrajne karijere u tom poslu shvatila je da je njezino mjesto u životu tamo gdje je prohodala i provela djetinjstvo, u kuhinji.

Sve, baš sve što smo jeli na objedu u restoranu koji vodi sa suprugom, uređenom poput finog salona u njihovu domu, bila su za mene sasvim nova jela. Počeli su s njezinom interpretacijom princes krafne, koja je bila servirana na staklenom stalku s poklopcem - tučeni slani maslac, komadići pršuta palamide i ukiseljen ljubičasti luk. Minijaturna izgledom, ali golema okusom. Šteta što kuhari ove svoje uvodne kuharotvorine serviraju uvijek u najmanjim dozama. Sljedeće jelo ipak je bilo nešto veće; komad brancina mariniran u kvasini slavne uljare Mate u susjedstvu, pomiješane sa sojinim sosom, poslužen na ukiseljenom koromaču i posut s malo mljevenog sjemena korijandra. Divan, ukusan i pamtljiv zalogaj.

Onda, u obliku torte, na tri kata odozdo prema gore, krema od dagnji, začinjena tako da me podsjetila na esenciju rakovica i njezinih srodnika. Na nju je položila meso škampa pečeno u svinjskoj masti, a sve još posula crumbleom od čokolade i oraha, pa još dodala malo korice limete. Karbonaru je, kao treće jelo, interpretirala s domaćim tankim rezancima, a pancetu je zamijenila dimljena hobotnica. Sve to na toću od žumanjka, vjerujem namjerno nešto jednostavnijih okusa, kao mezzoforte prije furioznog kraja - fortissima u ispreplitanju tri teka - umido lignjica, pjene od bazilika kao interpretacija đenoveškog pešta i tostiranih raspolovljenih lješnjaka. Još jednom, Marina se potvrdila kao boginja domaćeg kuharstva.

Za ovaj restoran glasujte OVDJE!