DOBRI RESTORANI 2020.

IZLETIŠTE GOGO: Ova gostionica daleko je ispred puno razvikanije konkurencije. A od Zagreba je udaljena samo dvadeset kilometara!

Nisam baš preveliki ljubitelj planinarenja iako mi je pedigre itekako planinarski. Otac mi je bio aktivan sportaš, atletičar, a pod starije dane i strastveni planinar, jedan od onih koji skupljaju štambilje u knjižici svog PD-a po raznim čukama Hrvatske, Slovenije, Italije i Austrije.

Izletište Gogo
Slani Dol 4
10 430 Samobor
01/3384-096

Nije bilo planinarskog doma a da on nije bio u njemu, pa me, htio - ne htio, u djetinjstvu barem jednom mjesečno uspio nagovoriti da idem s njim “u planine”. Ne znam sasvim zašto, ali me nikada ta pješačenja po šumskim putevima i planinskim livadama nisu previše privlačila, no ipak sam se od jednog samoborskog društva dao nagovoriti na “forsiranje” Samoborskog gorja. Zapravo, prvi put su me nasamarili. Pozvani na roštilj i mlado vino, u ranu jesen prije nekoliko godina, trebalo nam je od Otruševca pješačiti do kleti domaćina u Smerovišću. Ne razmišljajući puno, pristao sam, a rekli su mi da je to blizu. “Niti sat hoda”. Iako sam pojedince iz tog društva već znao kao huncute, nisam provjeravao činjenice i provjerio udaljenost, već sam, pun entuzijazma, prionuo uz uzbrdicu.

Nakon sata tek smo stigli do Slanog Dola, sela na obodu jednog od brežuljaka. Tu je putokaz upućivao na obližnju gostionu, ali mi smo, na moju žalost, morali dalje. “Tu blizu, iza ugla”. Kad do rečene vikendice nismo stigli ni u sljedećih pola sata, posumnjao sam da su me nasamarili, a u prevaru se uvjerio kad sam lipsao nakon trosatnog hoda sasvim izgubivši interes i za meso na žaru i mlado vino i kremšnite iz najslavnije samoborske slastičarnice, čiji je gazda bio i vlasnik vikendice. U nekoliko sljedećih hodanja po Samoborskom gorju, sad već dobro upućen u distance, ali i kondicijski bolje pripremljen, opet sam u dva navrata bio nadomak gostionici u Slanom Dolu, da bih tek prošle nedjelje, prvi put nakon entuzijastičkih nagovora prijatelja kuhara, ušao u nju. Dovezao sam se autom.

Izletište Gogo, kako se ta gostiona zove, bilo je puno planinara i stvarnih izletnika s malom djecom. To joj je vjerojatno ruho svakog vikenda, a ustvari je to omanja seoska gostionica. U renoviranoj kući, s nadsvođenom terasom na katu, uznapredovalo proljeće ipak još nije dopuštalo da se blaguje na otvorenom. Unutrašnjost je sva u “uradi sam” duhu, vrlo jednostavna, s drvenim klupama i stolovima, s nekoliko fotografija na kojima je seoski KUD i dominantnom “freskom” na zidu nasuprot ulazu. Tu je neki lokalni umjetnik nevješto, ali jako simpatično, naslikao dva pijanca za stolom. Pred njima su pehari s crnim vinom, a prvi drugog pita “Kaj se čubiš?”. Koje li ideje! Uz ovu prostoriju još je jedna sa samo dva stola pred šankom, sveukupno dvadesetak mjesta. Očito optimum koji su si gazda u ulozi konobara i supruga mu kuharica zadali kao mogući. Na meniju koji je naslovljen s “Koštovnik” samo je petnaestak jela i priloga, sve odreda klasici kakve ćete naći gotovo u svakoj gostionici takvog tipa s jednom jedinom “kuharskom kreacijom” koju sam jako znatiželjan otprve naručio - “Rolice od svinjskog lungića (punjene slaninom i sirom)”.

Zapravo kao drugo, jer sam za predjelo poželio probati njihove zapečene štrukle. Ako priznamo onim Esplanadinima da su najbolje, ove možda i nisu na drugom ili trećem mjestu, ali su izvanredne. Bogate filom, s puno vrhnja, obilna porcija ostane ti u sjećanju kao nešto jako fino. A sada o kuharičinoj “kreaciji”. Lungić je punila slaninom i s vrlo malo sira, umotala ga pa spekla, a onda narezala na kolute, natakla na ražnjić i pirjala u vrlo ukusnom sosu. Jako uspjelo jelo s natruhama rafinmana kojemu se nikako ne nadaš na takvom mjestu u nigdini. Pristao sam na gazdin nagovor da kao prilog naručim domaće krokete. Ni tu nisu omanuli. Ovu krumpirsku izvedenicu jedva da možeš još gdje sresti u restoranima, no uglavnom “kupovnu” i iz leda. Njihovi, rezani u kvadratiće, puni okusa, bili su jednako fini kao i lungić u umaku.

Posebno me oduševila salata - miješana s pokojim perom zelene i tanko narezanim zeljem, s čak tri vrste graha. Bile su to neke starinske domaće sorte, toliko ukusne da ću drugi put gazdaricu priupitati o čemu se radi i svakako opet naručiti salatu, ali samo od graha. Jednostavno, gemitlih, pošteno, s više nego umjerenim cijenama, Izletište Gogo daleko je ispred puno razvikanije konkurencije. Možda ću ipak u planinare.

KATEGORIJA RESTORANA: Tradicionalni restoran

HRANA: 8/10

AMBIJENT: 5/10

USLUGA: 8/10

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2024 08:10