Dubravkin put jedan je od najvažnijih zagrebačkih restorana s dojmljivom povijesnom pričom. Nalazi se na samom ulazu u šetnicu kojom su šetali Josip Jelačić i Sofija Stockau kao zaljubljeni par, zbog čega je put dobio naziv Sofijin put. Prije nego što je Dubravkin put postao restoranom kakav danas poznajemo, ovdje se nalazila gostionica u kojoj su se planinari odmarali prije uspona na Medvednicu. Kasnije je gostionica postala riblji restoran, a u vlasništvu je obitelji Crnjac od 2010. godine. Baš zato što je toliko ukorijenjen u zagrebačku kulturu, važno je da takav restoran bude istodobno uzbudljiv, ugodan i poželjan.
Jedan od najjačih aduta im je prostrana terasa, neodoljivo tiha, i time je dobar izbor i za romantičnu, ali i poslovnu večeru. Usluga je nenametljiva i uglađena, ali ipak njihov najjači forte su vrhunski sommelier Tihomir Purišić i karta deserata. Čak i ako uopće niste upućeni u detalje i novitete vinskog svijeta, ovdje možete biti mirni s prepuštanjem odabira Tihomiru. Otmjene restorane često percipiramo kao mjesta gdje se piju samo iznimno skupa vina, pogotovo ako izbor prepustite sommelieru. Nebrojeno puta zatekli smo se u takvim situacijama, kada smo proživljavali simptome predinfarktnog stanja samo zato što smo vjerovali sommelieru koji je odlučio podebljati zaradu na nama. Prilikom naručivanja, nabacili smo nekoliko hintova koje okuse volimo i koji bi nam cjenovni razred odgovarao. Iako smo već imali svog vinskog asa u rukavu, Tihomir nas je razoružao pričom o Chablisu Patricka Piuza. Dok je elegantnim pokretima otvarao bocu, govorio je o posebnostima tog vina, uz osobni osvrt, što je nalikovalo prepričavanju fabule nekog filma.
Deserti su nedvojbeno najbolji u gradu. Baš nitko ne radi tako dobre i kompleksne deserte kao što je to u restoranu zavučenom u šumu Tuškanca. Kušali smo "Paradajz", što je kombinacija cremeaux od Valhrona malina i čokolade, confita cherry rajčice i sorbeta od bijelih rajčica (75 kuna). Taj desert napravljen je u stilu superpopularnog francuskog slastičara Cedrica Groleta, koji umije stvoriti vjeran prikaz voća i povrća, a u presjeku skrivaju bogatstvo tekstura, okusa i tehnika. Zatim smo uzeli "Marelicu", podebljanu mousseom od bijele čokolade i vanilije, s kremom od pistacija i sladoledom od sjena (75 kuna). Na velikom bijelom tanjuru dobijete rumenu kuglu u obliku marelice, koja se jednostavno laganim karate potezom raspada u niz elemenata hrskave čokolade, sočnog punjenja, nježne kreme, koju još pomiješate sa svim ostalim čudima na tanjuru. Nećete pogriješiti ako ovdje dođete samo na desert i čašu (ili bocu) vina, jer su u tome itekako dobro potkovani.
Kad je riječ o glavnim jelima, u Dubravkinom putu treba birati klasike. Primjerice, posljednji put ondje smo kušali doista izvrstan crni rižoto (145 kuna). Godinama smo potpuno uvjereni kako kvarnerski Johnson sprema najbolji crni rižoto, ali nakon posljednjeg posjeta ovom zagrebačkom restoranu, nismo više sigurni. Crni rižoto Dubravkinog puta bio je perfektan! Porcija je dovoljno obilna, a na bijelom tanjuru dobijete al dente kuhanu rižu u moćnom crnilu koje ima sve gušte. Osjetite i maslac i komadiće sipe, i to moćno crnilo, koje razbiju nježnim tartarom od repova škampi na vrhu. Nije preslano, a slatkoća i salinitet škampi divno se spajaju s bogatim okusom rižota.
Od ostalih jela, dobro spremaju tagliatelle sa školjkama, umakom od kamenica, pečenim Jakobovim kapicama i sušenim žumanjkom (150 kuna). Tagliatelle su također bile spremljene kako treba, i s lakoćom možete raspoznati svaku pojedinu namirnicu, a da nijedna ne zasjeni drugu. Kušali smo još 4-5 drugih jela s menija, kojima je ipak nedostajalo malo adrenalina i uzbudljivosti, ali prethodno navedene preporuke jela dovoljan su razlog za rezervaciju stola. Dubravkin put još uvijek ima svoje adute, ali i veliki prostor za napredak.
Hrana: 8/10
Ambijent: 9/10
Usluga: 9/10
Vrijednost za novac: 8/10