Ljeto je ‘97. i sa svojom sam obitelji na ljetovanju u Baški na otoku Krku. Od jutra smo na krcatoj kilometarskoj Veloj plaži na kojoj zrak miriši na sol, kremu za sunčanje, tamarisk i vruće ulje. Bliži se podne (tada nismo još toliko pazili na kožu) i nakon nekoliko rundi picigina, ponešto plivanja i čitanja stripova u hladu shvaćam da mi se prišuljala glad. Iako bi moja majka najčešće natrpala torbe grickalicama, taj dan smo ih prebrzo počistili, a kako mi se baš i nije jeo kuhani kukuruz koji bi ulični prodavači vadili iz putnih frižidera upitnog sadržaja, nije bilo dvojbe, vrijeme je za porciju prženog tijesta.
Ispred bijelog kioska s natpisom Pacica, što je predstavljalo naziv langoš, u to je vrijeme bilo potrebno stati u red i strpljivo čekati dok vam brkati striček ne bi u ruke gurnuo duguljasti komad hrskavog prženog tijesta po kojem bi naribao slani sir ili ga premazao slojem pekmeza ili čokolade. Kad bih napokon dočekala svoj red, istovarila sve kovanice koje imam i preuzela dragocjeni ručak, brzo bih otrčala natrag u šumarak između šetnice i plaže, usput trgajući masnih prstiju svoj langoš uz zadovoljno mljackanje dok se u walkmanu vrtjela kazeta s hitovima Spice Girls, Backstreet Boysa i braće Hansen. To su bili neki ljepši dani.
Godine koje su otad prošle, odvele su moju obitelj na neke druge obale, a Bašku ostavile u lijepom sjećanju. Upravo me zato vijest da kiosk Pacica u Ulici Emila Geistlicha bb još uvijek postoji istinski razveselila i pretvorila se u razlog da se vratim u to mjesto na samom kraju otoka Krka. Otkrila sam da se simpatični brko iz mog djetinjstva zvao Anton, ali da je u Baškoj bio poznatiji upravo kao Pacica, što je naziv koji je sam osmislio za taj izvorno mađarski specijalitet. Danas taj nadimak nosi njegova kći Jelena.
Obitelj Načeta se izradom langoša odnosno pacica bavi još od 1987. godine, a u cijelom tom razdoblju svoj kiosk nisu otvorili samo jedne sezone, i to 2021. godine kad je Anton Načeta iznenada preminuo. Njegova kći Jelena sa suprugom Borisom već je iduće godine na sebe stavila pregaču, spremila tijesto, zagrijala ulje za prženje, podigla rolete na kiosku i bacila se na posao.
"Na ovoj lokaciji smo više od trideset godina, a počeli smo u starom gradu niže prema luci. U uličici ispod jedne kuće bio je mali kiosk na kotače, radilo se oko mjesec dana, odnosno koliko su moji starci imali godišnjeg, i to samo navečer kad su ljudi išli u šetnju. Baka je doma mijesila tijesto, djed ga je u velikim plastičnim posudama nosio do kioska i onda se pacice peklo na licu mjesta. Kao klinci smo se uvijek igrali uokolo i kad bismo ogladnjeli, dotrčali bismo po pacicu pa išli dalje. Moj je otac zatim u jednom trenutku na Paladi napravio montažnu kućicu, a onda smo se 1991. godine spustili na plažu gdje smo i danas. Prvo smo imali žuti kiosk, a onda bijeli kakav je i danas. Kako je tada kiosk radio samo navečer, moj bi tata danju pripremio i ispekao langoše i onda išao brodićem na plažu i prodavao ih kupačima", ispričala nam je Jelena Načeta Šimunović.
Pojasnila je kako je njezinu ocu, dok je bio dijete, ovako prženo tijesto bilo "pacasto" pa ih je prozvao pacicama i naziv je ostao, čak i kad ih je ponudio gladnim kupačima kao brzi, a zasitni ručak.
"Baška je bila jedno od prvih mjesta koja su uvela fast food. Nekada su s cijele plaže dolazili k nama po hranu, uvijek su tu bili redovi, a sada je sve manje i manje ljudi. Kad smo krenuli, bili smo jedini, a sada je stvarno puno izbora", objasnio je njezin suprug Boris Šimunović.
Kiosk se tijekom sezone otvara oko podneva, a radi sve do 23 sata. Za pripremu tijesta koriste namirnice velikih domaćih proizvođača i recept ne mijenjaju već godinama, a zbog toga imaju i kupce koji se neprestano vraćaju.
"Nemamo skladište, nego nam sastojci dolaze jednom do dva puta tjedno. Ne mijenjamo namirnice već 30 godina. Naravno, pokušavamo se nadograditi da budemo bolji, slušamo ljude i trudimo se držati kvalitetu na visini", objasnili su.
Tijesto dnevno rade od 15 do 20 puta, a svaki zamjes se radi od četiri kilograma brašna, što znači da ga po danu potroše do 80 kilograma. Pritom jedna pacica stoji tri eura, a svaki prilog naplaćuju dodatnih 20 centi.
Ove su sezone službeno počeli s radom 15. lipnja i ostat će otvoreni do kraja rujna. Žele ubuduće produljiti sezonu, no zasad još većinu godine ovaj bračni par živi i radi u Samoboru. Dok je Jelena psihologinja koja radi u ljudskim resursima u jednoj tvrtki, Boris je akademski kipar i restaurator, a oboje su godinama bili uključeni u rad kioska tako da im je bilo prirodno preuzeti ga. Iako priznaju da posao zna biti naporan, s dugim radnim satima i visokim temperaturama, napominju da je zanimljivo razgovarati na različitim jezicima i s različitim nacionalnostima.
"Dok stoje ispred kioska, ljudi prate cijeli proces pripreme langoša jer se kod nas sve vidi. Šalimo se da imaju i predstavu i jelo", vedro je istaknula Jelena.
Na vrhuncu sezone pacice se neprestano peku tako da ljudi ne čekaju, a mimo sezone taj specijalitet ne peku unaprijed, nego ispred kupca kako bi svi dobili tople langoše.
Samo tijesto za langoše je jednostavno, a radi se od glatkog brašna, kvasca, soli i vode. Kako su nam objasnili Jelena i Boris, nekada su se langoši radili tako da se odvojilo malo tijesta pripremljenog za kruh i ispeklo ili ispržilo za gablec.
"Langoš je mađarsko jelo poznato u Austriji, Njemačkoj, pa tako i u našim krajevima. To je hrana siromaštva, kako je moj tata pričao. Nekada ih je moja baka pripremala i tada ih se ustvari radilo od klasičnog tijesta za kruh. Napravila bi kvas, pojačala ga i pustila tijesto da se diže. Danas nemamo vremena za dugo dizanje, pa kombiniramo suhi i mokri kvasac jer nam se to pokazalo najbolje. Duljina dizanja tijesta ovisi o vanjskoj temperaturi - što je vani toplije, to mu kraće treba. Kad nije baš toplo, treba mu do 45 minuta", objasnila je Jelena, na što se Boris nadovezao: "Kad zamiješam tijesto i prebacim ga u zauljenu posudu, već ga mogu narezati i oblikovati u kugle, a zatim se one dižu od 15 do 30 minuta. Kada su velike vrućine i gužva je, ponekad zamiješamo i rjeđe tijesto da bude brže spremno i lakše za oblikovanje".
Nabujale bule tijesta Boris ubrzo razvlači u prve langoše koje odmah ubacuje na prženje, i to u ulje zagrijano na više od 180 stupnjeva, što je važno kako tijesto ne bi upilo previše masnoće. "Ulje je jako zagrijano i ne treba im dugo da se ispeku. Kad se langoš ili poderane gaće stave u tanjur od kotlovine, jako dugo im treba i tijesto bude izmrcvareno pa potpuno drugačije ispada", naglasio je Boris Šimunović.
Kad langoši poprime lijepu smeđu boju, jednom ih okrene, a zatim prebaci u veliko cjedilo pa na kamenu ploču da se iscijedi višak ulja. Tamo langoši kratko odmore, da bi već idući tren preko njih gumenim kistom nanijeli umak od češnjaka ili špatulom razmazali rastopljenu čokoladu. Iako su se izvorno langoši jeli prazni, posuti šećerom ili solju, u Pacici ih nude premazane pikantnim češnjakom, posipane naribanim sirom grabancijašem, obogaćene mileramom, prelivene kečapom i majonezom, premazane bijelom ili mliječnom čokoladom ili, pak, pekmezom.
"S vremenom su nas Austrijanci počeli pitati za češnjak, pa smo ga ubacili u ponudu, zatim smo dodali domaći sir, a onda je krenulo s kečapom i majonezom. Posljednje je došlo kiselo vrhnje. Mađari su nas stalno tražili kiselo vrhnje jer je njima to uobičajeni dodatak. Čak smo uspjeli Talijane preobratiti na slane langoše, i to smatramo uspjehom! Oni su samo za slatko pa im je bilo čudno vidjeti, primjerice, češnjak na langošu. Mađari, pak, ne znaju za slatko, samo za slano, pa njih vučemo na drugu stranu. Jedan Mađar je prošle godine probao langoš s bijelom čokoladom i ostao u čudu kako kod njih ne znaju za takve kombinacije. Dolazio je svaki dan po njega", nasmijala se Jelena.
U ponudi uvijek imaju još nešto, već niz godina i palačinke, no nije uvijek bilo tako. "Pacice su uvijek bile i zauvijek će biti tu, a drugi smo artikl mijenjali, pa smo imali jedno vrijeme kuhani kukuruz, zatim fritule koje ovdje zovu frite, a palačinke su se najdulje zadržale. Ako budemo dodatno širili ponudu, to će biti u smjeru tradicionalnih bašćanskih specijaliteta kao što je, primjerice, slatki biskvit hamenturnjak", zaključuju Jelena i Boris s velikom nadom za budućnost.
Ovu i druge zabavne priče, korisne preporuke i recepte za prava ljetna jela potražite u najnovijem izdanju magazina Dobra hrana, na kioscima od 27. lipnja!