P ostoje dobre, sočne i korektne, ali i suhe, dosadne i zaboravljive, a postoje i pizze koje jednom kada kušamo, teško zaboravljamo. Do sada smo imali prilike naići na nekoliko takvih primjeraka, fantastičnih napoletana i hrskavih romana, ali nikada do sada još nismo naišli na pizzu kakva se radi u Otočcu. Možda je to zato što je svaka pizza koja izađe iz peći u pizzeriji Ruspante napravljena od lokalnih, domaćih, a ne uobičajenih talijanskih sastojaka, možda zato što se kod pripreme ne slijede zacrtane recepture, nego se stvaraju svoje, a možda zato što je već prvi zalogaj njihove pizze s podlogom od ličke base u nama izazvao neobjašnjivi val sreće.
Pa to je samo pizza, reći će mnogi, ali priča koja stoji iza pizze kakvu u pizzeriji Ruspante radi Ante Svoren sa svojom ekipom, čini da postaje više od spoja tijesta, rajčice i dodataka. Naime, povratnici iz Irske, Antina supruga Antonija i on sam, prije tri godine odlučili su u kući u kojoj je nekoć Antonijin djed imao svoj kovački obrt, otvoriti pizzeriju. Nitko nije vjerovao da će uspjeti. Nisu ni oni sami bili sigurni što točno rade, ali bacili su se na glavu i danas su ponosni vlasnici pizzerije u kojoj se u svako doba godine traži mjesto više.
- Živimo u mjestu koje ima 300 stanovnika. U početku su nam govorili da nema nikakve šanse da sve ovo uspije, posebno zato što nismo htjeli otvoriti kafić u koji se dolazi na pivo na šank, nego smo htjeli napraviti mjesto gdje će dolaziti obitelji s djecom i gdje će onda dobiti vrhunsku uslugu i isto takvu hranu. U početku je bilo teško, ali znali smo što smo zacrtali i tako je moralo biti. Danas imamo pizzeriju u koju dolaze ljudi čak i iz gradova udaljenih dva sata vožnje, iz Zagreba, Zadra... - govori nam Ante dok ranim jutrom sjedimo za jednim od stolova u pizzeriji Ruspante.
Zaputili smo se tamo nakon mnogobrojnih preporuka i s Antom dogovorili mali obilazak Otočca i okolice. On nas je ubacio u svoj gusti raspored i obećao nam pokazati mjesta gdje nabavlja namirnice, "a onda ćemo od njih napraviti pizze i reći ćete nam što vi mislite", rekao nam je strogo kada smo dogovarali susret.
No, već i samo upoznavanje s tim čovjekom bilo je puno smijeha i ubrzo smo se, zaraženi dobrom energijom simpatičnog bračnog para Svoren, potpuno opustili i spremno pratili svaki njihov korak. Ante je svoje obećanje ispunio pa smo u jednom danu obišli čak pet malih i velikih proizvođača od kojih nabavlja sušenu i dimljenu pastrvu, mesne delicije, brašno za tijesto, ali i jaja i džemove za njegove nadaleko poznate palačinke.
Prva postaja bila je Ribogojilište Gacka. Smješteno u mjestu Sinac, nalazi se uz samu Gacku i jedno je od najvećih uzgajališta pastrve. Postoji još od 1970. godine, no 2001. preuzeo ga je poduzetnik Josip Leko i na noge podigao pomalo zaboravljeni posao.
- Od samog početka ovdje uzimamo sušenu i dimljenu pastrvu od koje radimo našu pizzu Sinčeranku. Želja je bila raditi ličku pizzu s lokalnim sastojcima i to smo ostvarili. Napravili smo nešto što ne postoji baš nigdje - govori nam Ante dok preuzima svoju narudžbu u maloj kućici ispred samog uzgajališta.
Gledamo oko sebe i odmah uočavamo bazen s ribama, a potom i hladnjak prepun pakiranja paštete i kavijara, na koji su ovdje posebno ponosni. Sve to zainteresirani uz prethodnu najavu vrlo lako mogu kupiti u željenim količinama. Često ovdje dolaze i slučajni prolaznici jer, kažu, tko jednom proba njihovu finu dimljenu pastrvu, po nju se vraća uvijek.
- Ovdje dolaze ribiči iz cijelog svijeta, naša pastrva jako je cijenjena i, mogu čak reći, baš posebna. U Gackoj raste i do nekoliko puta brže nego na drugim područjima - objašnjava nam Ante.
Skupljamo narudžbu, pozdravljamo vrijednu ekipu, sjedamo u automobil i odlazimo na novu lokaciju - u mesnicu Jerković gdje Ante nabavlja ličke i druge mesne delicije. Dočekuje nas vlasnica Ivanka Jerković koja nam odmah, prije nego što počinemo ozbiljniji razgovor, nudi uredno posloženu platu njihovih najboljih narezaka.
- Probajte, imate ovdje ličku kobasicu od vepra, odličnu pečenicu, uzmite, napravite sendvič, nemojte da ste došli u našu mesnicu, a otišli gladni - velikodušno nam govori.
Njezina je mesnica, naime, favorit mnogih u Otočcu. Kako i ne bi kada slovi za najstariju u gradu i radi još od 1994. godine, a jednaku kvalitetu održava sve do danas.
- Stoku od koje radimo naše proizvode oduvijek otkupljujemo s našeg područja. Znači, to je najčešće teletina, janjetina, ovce, a ostalo dolazi s područja Bjelovara gdje radimo s malim OPG-ovima. Sve je domaće, sve radimo na tradicionalan način i po starinski, manje, ali kvalitetnije. Sušimo i dimimo prirodno, ne dodajemo konzervanse i mislimo da nas zato ljudi posebno cijene - govori nam Ivanka Jerković dok promatramo proizvode u njihovoj vitrini.
Nađe se tu svega, od slasnog kulena, preko čvaraka, krvavica, tlačenice pa čak i već smotanih sarmi. To je sve što ljudi traže, objašnjava nam gospođa Ivanka. Ističe i da se ovdje pazi na svaki detalj, od prehrane životinja pa do samog rukovanja proizvodima u mesnici, a dodaje i da njihove proizvode možemo pronaći i na zagrebačkim tržnicama Jarun i Utrine.
- Posebno se ponosimo ličkom pečenicom, neki kažu da je čak bolja od pršuta - govori nam dok Anti, koji ovdje uzima kobasice, slaninu i čvarke, predaje narudžbu.
- E pa baš ćemo sad smisliti novu pizzu s tom pečenicom, bit će odlična - obećava Ante na izlasku i u hodu nam dobacuje: "Pratite me, iduća postaja su jaja. Sad ćete tek vidjeti koliko je Lika lijepa".
Nakon 40-ak minuta vožnje stajemo ispred male obiteljske kuće u Perušiću i ulazimo u dvorište obitelji Kolak.
- Ovdje nabavljamo jaja za našu pizzu carbonaru, ali i za najbolje palačinke. Trebalo nam je neko vrijeme da pronađemo dobavljača koji može popratiti naše potrebe i kad smo upoznali Anu, koja je k nama dolazila na pizzu, sve se nekako posložilo. Danas bih po njezina jaja išao i na kraj svijeta - šali se Ante dok ulazimo u kokošinjac.
OPG Milan Kolak inače je malo gospodarstvo koje se uzgojem kokoši bavi tek nešto više od godinu. Ana i Ivan Kolak pokrenuli su posao kao dodatan izvor zarade jer se, uz to, bave treniranjem konja i pasa.
- Čim smo rekli Anti čime se bavimo, on nam je odmah odlučio dati priliku i od samog otvaranja OPG-a radimo s njima, na čemu smo baš zahvalni. Iako se kod nas jaja mogu kupiti i u manjim količinama, Ante troši i po 100 jaja tjedno pa nam je dobro da odmah prodajemo veće količine. Jako nam je drago da su naša jaja na najboljoj pizzi, ali i da se od njih rade najbolje palačinke u zemlji. Tko nije probao, ne zna što propušta - govori nam je simpatična Ana dok Ivan i ona spremno poziraju našem fotografu, najprije u glasnom kokošinjcu, a potom i u prostranom dvorištu obiteljske kuće.
Pozdravili smo s ekipom, ovaj put odbili čašicu rakije i krenuli na put prema Majerovu vrilu. Ipak, Ante nas je iznenadio i putem nas upoznao i sa svojom najdražom proizvođačicom džemova kojoj zasad jedinoj u potpunosti vjeruje, gospođom Marijanom Žalac. Parkirali smo ispred male kućice smještene pokraj obiteljske kuće, uz koju je nekoliko voćaka i prostrani vrt, a Ante nam je potom brzinski objasnio: "Ovdje uzimam pekmez za palačinke i stvarno je najbolji koji sam ikad jeo."
- Ljudi najviše vole ovaj pekmez od šljiva, ali odličan je i od kupina, dunje, bresaka, ma svi su super. To vam je sve od voća iz mog vrta, domaće i bez suvišnih dodataka. Koristim samo voće i malo šećera. Recimo, zadnje šljive su bile toliko fine i slatke da sam u onaj veliki lonac od 20 litara stavila samo dvije kile šećera. Ispalo je odlično - kaže Marijana dok otvara vrata starog, ali pažljivo obnovljenog ormara.
Tamo nas dočekuju brojne šarene staklenke ispunjene umakom od rajčica, ajvarom, sokovima i ukiseljenim salatama.
- Radila sam godinama u banci, onda sam oboljela, ali nisam imala mira pa sam odlučila pokrenuti svoj mali posao. Muž mi ore zemlju, a ja onda sve ostalo radim sama i prodajem ovdje u kućici. To me ispunjava, posebno kad dolaze ljudi iz grada i prvi put dožive miris naše ličke rajčice, recimo. Ne mogu vam opisati taj osjećaj sreće i ponosa. Ljudi znaju od mene odlaziti s krcatim automobilima, ma to je da ne povjeruješ - smije se gospođa Marijana dok nam nudi da kušamo njezin pekmez.
- Isprobala sam Antine palačinke i stvarno su vrhunske, bolje su od mojih, zato i volim surađivati s njim - govori nam na odlasku pa u vrećice ubacuje još i poneki domaći sok: "Dug je dan, da niste žedni", pozdravlja nas.
Okrijepljeni i motivirani, zadnji put sjedamo u automobil i odlazimo u nabavu. Posljednja nam je stanica Majerovo vrilo i mlin gdje Ante nabavlja brašno za pizzu. Smješten je samo stotinjak metara od pizzerije i jedno je od mjesta po kojem je Otočac nadaleko poznat.
- Kad dođu u pizzeriju, obavezno staju i ovdje po kilu, dvije, tri brašna. To je jednostavno mjesto koje se mora posjetiti - govori nam Antonija dok se zaustavljamo ispred drvene kuće, divimo starim mlinicama i osluškujemo šum vode. Sada već pomalo gladni, odmah se bacamo na posao i gospodina Juru Kolakovića, koji je danas ovdje zadužen za dio proizvodnje, počinjemo ispitivati baš sve o njegovu poslu.
- Mlin ovdje postoji već 200 godina, sve je obnavljano već tri puta i dalje radi bez greške. Posljednjih godina dolazi nam sve više ljudi, kao da su postali svjesniji onoga što jedu i traže što kvalitetnije namirnice. Mi ovdje prodajemo raženo, pšenično, pirovo i kukuruzno brašno i palentu. Pšenično nam je najpopularnije, ali ljudi jako vole i kukuruzno. Cijene nam nisu previsoke, sva su brašna dva eura, osim pirovog koje je 2,50 jer je nutritivno jače, kvalitetnije i zdravije. Postupak dobivanja takvog brašna malo je složeniji - objašnjava nam skromni Jure Puda, kako ga u ovom kraju zovu od milja, vlasnik OPG-a Kolaković.
Uz zvuk mlinskog kamena, razgledavamo drvenu prostoriju u kojoj Jure proizvodi brašno, a zatim prelazimo u skromnu, malu prodavaonicu. Ne odolijevamo i uzimamo dva kilograma brašna. Bila bi prava šteta ovo propustiti, pomišljamo. Prati nas Ante koji nam objašnjava kako, iako je skroman, Jure svom poslu posvećuje cijeli svoj život.
- Čovjek je neopisivo vrijedan, radi ovdje do 2-3 noću i kad god ga ja nazovem, on ima spremno brašno za mene. Zbilja smo sretni što živimo ovdje i, iako sam u početku zamislio da pizze radimo od talijanskog brašna, danas mi to više ne pada na pamet. Ovo je pravo bogatstvo - govori nam.
Pozdravljamo i Juru i napokon odlazimo u Ruspante na ručak, na pizzu o kojoj smo čuli toliko priča i koju ćemo napokon i sami probati. Uzbuđenje raste, a dok gledamo pizza majstora Josipa Barkovića Asku kako razvlači tijesto, za još pokoji komentar nakratko hvatamo letećeg Antu.
- Sve što ovdje vidite nastalo je od naših ruku. Kad smo se vratili iz Irske, dva tjedna smo preuređivali staru kovačnicu Antonijina djeda. Na mjestu gdje je nekad bila njegova kovačka vatra sada je naša krušna peć. I to je isto posebna priča, peć koja se nikada ne gasi, kako se znamo šaliti. Vatru smo ugasili samo za vrijeme lockdowna zbog koronavirusa, inače gori uvijek - prepričava nam Ante skačući s teme na temu: “No, da nastavim, u cijelu ovu stvar s pizzama zaljubio sam se najprije u Zadru, kad sam tek učio, a onda i u Irskoj, gdje sam vodio lokal. Učio sam tamo od Brazilaca, Poljakinje, Talijana, pokupio od svakog nešto i kad smo se odlučili vratiti, rekao sam supruzi da moramo otvoriti nešto svoje. Mogao bih vam tri dana pričati o svemu ovome, od recepata za tijesto i nadjeva koje smo smišljali sami, puno testirali i cijelo vrijeme prilagođavali, ovisno o vremenskim prilikama i godišnjim dobima, pa do toga kako smo krenuli od nas četvero, a sada imamo 15 zaposlenih. I ono najvažnije, cijelo vrijeme smo ostali svoji, radimo kako želimo i radimo to kvalitetno. Mislim da je to tajna našeg uspjeha."
Ante je temeljit, svaku priču koju dijeli s nama prolazi od početka do kraja, ubacuje poneku anegdotu, prepričava nam susrete s gostima koji često dolaze iz različitih dijelova zemlje samo kako bi uživali u njegovoj pizzi, govori o susretu s legendarnim vaterpolistom Dubravkom Šimencom koji ovdje ima čak i svoju pizzu (ima je i Ribafish!), i tome kako smatra da je najvažnije biti dobar gazda, iako sam ne voli tu riječ. Pregruba mu je, kaže.
- Mi smo ovdje svi zajedno, radimo jednako i s istim žarom, cijenim svoje zaposlenike i najvažnije mi je da budu zadovoljni. Zato ne volim da me se naziva gazdom. Ma nisam ja tu nikakav gazda, ja sam Ante - dodaje.
U taj čas na stol stižu pizze, Lička zima, Carbonara i Sinčeranka, svaka posebna na svoj način. Prvi nam je put da kušamo pizzu s podlogom od ličke base, kremastog sira koji ovdje nadopunjavaju koprom, češnjakom i maslinovim uljem. Teško je odlučiti koja je bolja, posebno kada znamo čija ruka stoji iza svakog od sastojaka. Kada znamo da dolaze od malih proizvođača koji svoj posao obavljaju pošteno i najbolje što znaju, ulažući u njega sve što imaju, provodeći dane i noći kako bi ga usavršili. Tijesto je lagano i prepuno rupica, a nadjevi su moćni i itekako smisleni. A tek slavne, meke, slasne palačinke s basom, svježim sirom i slatkastim pekmezom od šljiva, jednim od najboljih koji smo imali prilike probati, ma divota!
Sada nam napokon postaje jasno; nije nikakvo čudo što je ovdje, u malom mjestu Sinac u Otočcu do kojeg vode sumnjivo uske ceste i prati mukanje krava, stol potrebno rezervirati i do tri dana unaprijed. Nije čudo ni što oni koji su jednom ovdje probali pizzu bez ikakvog pogovora silaze s autoceste kako bi to iskustvo ponovili i to što se prelazi put od dva sata vožnje kako bi se baš ovdje pojela još vruća, slasna, prava lička pizza. A još je manje čudno što je pri zadnjem zalogaju upravo ista stvar napamet pala i nama - ovdje se definitivno želimo vratiti!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....