ZINFANDEL’S ESPLANADE: ''Treba li neka dodatna riječ ovom kulinarskom savršenstvu? Mislim da ne.''

Na sve se to zaboravi kad uđete u lobi hotela i smjestite se uz nevelik bar s uvijek nekim jako zanimljivim likovima koji ovdje borave kao u dnevnom boravku svoga doma - novinarskim veteranima koji izmjenjuju informacije s osobama koje nitko ne zna, ali zato oni sve znaju (čak i o vama, i to čim vas vide, i nije im potrebna konzultacija s pametnim telefonom), nekim korporativnim magom koji je baš slučajno imao veliki intervju u novinama prije par dana, pa sad ovdje kontrolira njegov efekat od tog, ili uvijek, baš uvijek, pokojim postarijim parom elegantnih, malo unezvjerenih Amerikanaca koji nisu baš sasvim sigurni jesu li trebali potegnuti baš dovde, a kad su se u tu avanturu već upustili, sigurno im je ne micati se nigdje dalje. Nakon ove menažerije - svjetlo! Takav je dojam od uravnoteženog secesijskog sklada restorana Zinfandel’s, u koji ulazite baš kao na kakvu opernu pozornicu oivičenu svijetlim, prozračnim zastorima koji bar odvajaju od restorana.

U njemu su mramorni stupovi, ogromni, vrlo smjeli lusteri koji se spuštaju s visokog stropa, na desetke najraznovrsnijih svjetala pod širmovima, nekoliko vrlo uspjelih slika poznatijih domaćih suvremenih slikara u opreci s povijesnom art nouveau zadanošću koja se uspješno nadopunjuje s ilustrativnim dodacima imanentnim takvim prostorima (orhidejama unutar velik prozirnih vaza na staklenom stolu, mjedenim ukrasnim vratima uz zastore između bara i restorana...). I puno, puno prostora između stolova i stolica zaogrnutih u bijelo. I najprofesionalnija ekipa barmena, iskusnih konobarica i konobara, među kojima su i veterani ovog posla predvođeni upečatljivom pojavom sommeliera Ivana Šnelera, koji se posljednjih četrdesetak godina često ušulja u restoran u ranim popodnevnim satima. Svoj toj patini elegancije i rafiniranog luksuza s naglaskom na jučer, suprotnost su neprekidno nova jela velike čarobnice Ane Grgić, koja će vas iz tjedna u tjedan iznenađivati novim modernim jelima na jako promišljenoj granici trenda, vlastite kreacije i obligacije koje zadaju zvjezdice i neprikosnovena reputacija hotela. Prije dva tjedna večera - marinirani kratko pečeni inćuni rastresito posloženi s karameliziranim kimchijem, gustim sokom od jogurta, jedva malo preprženom kaduljom i klicama graška.

Tako obično i narodsko, a toliko rafinmana uz samo malo dodataka. Za glavno jelo moćan okus romba pečenog u maslacu s dvije, tri toke gela od kestena, u male grozdove okupljena heljda i delikatne pečene lisičarke, kao razlika u dinamiziranju okusa ribe. Četvero nas je za stolom, blagujemo dugo i polako uz Birin grk i zajednički ushit. U srijedu nas je dvoje na nešto raskošnijem objedu s uobičajenim aromatiziranim sirom i lističastim krekerom s timijanom kao prvim početkom, a onda za drugi amuse bouche već okusno čudo s rimskim njokom u koji je umiješan prah pistacija, crnilo od sipe s malo limuna, krema od kokosa i u kukuruzno brašno uvaljane girice, pa kratko prepečene. Koje li radosti. Potom koloplet kompleksnih okusa rilletta od fazana, pjena od lješnjaka, tuile od vrganja, ali i oni sami, polusuhi, narezani na krupnije komade i još uz sve mljeveni prženi lješnjaci. Ne znaš bi li krenuo žlicom ili vilicom. Svejedno je, jer je nepojmljivo fino. Prvi put da sam se ovdje sjetio juhe i naručio je. Gusta krem juha od leće s komadićima hrskave svinjske kože svidjela mi se, ali ipak s pogledom na bistru juhu od rakova kojom prelijevaju mariniranu brbavicu i marmeladu od limuna koju je naručila prijateljica. Nisam odolio da ne probam jednu žlicu. Esencija mora! Totalna opreka mojoj, baš pravoj kontinentalnoj priči.

Kralj riba, šampjer iliti kovač umotan u algu, podimljena krema od krumpira, poširani žumanjak, sve na bazi maslinova ulja bio je slani kraj ovog veličanstvenog objeda, koji odnedavno n a d o p u nj u j u aromatiziranim kruhom. Peku ga s ružmarinom koji su posadili na legendarnoj Oleander terasi hotela ili s bučinim uljem i sjemenkama. Slatki kraj - na kremi od mrkve pravokutnik biskvita s istom, pa nekoliko ušećerenih mrkvica s gustim kiselim vrhnjem i “lizikama” ananas želea, i još praline, njihovo najveće moguće umijeće artizan slastičarstva. Treba li neka dodatna riječ ovom kulinarskom savršenstvu? Mislim da ne. Shvatili ste.

Za ovaj restoran glasujte OVDJE!