Malo je malenih mjesta poput Skradina (po posljednjem popisu sam grad ima punih 508, a gradsko područje koje obuhvaća 20 naselja 3349 stanovnika) koja imaju čak dva jela nazvana po sebi. Radi se naravno o skradinskom rižotu i skradinskoj torti. Zbog dugotrajne pripreme, skradinski rižot nije baš čest u svakodnevnoj restoranskoj ponudi, za razliku od torte koju možete pojesti u gotovo svakom restoranu. A restorana u Skradinu ne nedostaje, pogotovo s obzirom na veličinu mjesta. No, oni nisu tu zbog stanovnika već zbog mnogobrojnih turista jer Skradin je iznimno popularno nautičarsko, ali i turističko odredište s obzirom na to da se radi o najurbanijem ulazu u NP Krka i polazišnoj točki izletničkih brodova za Skradinski buk.
Temeljem preporuke zaputili smo se u Cantinettu, obiteljski restoran smješten malo dalje od glavne ulice i luke. Prostrana i natkrovljena terasa puna zelenila bila je ugodno svježa na relativno vruć dan, pa nismo morali ulaziti u malenu klimatiziranu unutrašnjost. Tek je nekoliko stolova bilo zauzeto, tako da jedan konobar koji radi u restoranu nije imao nekih problema. Ovdje moramo napomenuti vrlo čudan stav i držanje konobara, koji je bio na granici grubog i nezainteresiranog, ali je s druge strane bio iskren i otvoren kada smo imali neka pitanja i komentare.
Za predjelo smo naručili carpaccio od ribe dana (brancin) (20 €), pršut s maslinama (12 €), dnevnu juhu (6 €), čokalice s čipsom od rukole (15 €) i pidoće na bijelu buzaru (15 €).
Prvi je na stol stigao kruh, koji je nažalost kupovni iako imaju krušnu peć, a kako smo čuli, kruh se i bio radio u kući po receptu babe Nevenke. Maslinovo ulje koje je na stolu nije vrijedno spomena, što je šteta s obzirom na lokaciju.
Carpaccio je bio jako dobar, malo deblje narezan i poslužen s motarom uz dobar balans kiseline. I ovdje je šteta što nije posluženo neko malo bolje maslinovo ulje, ali okus svježe ribe i mora bio je u prvom planu.
Pršut je domaći, malo presušen i presoljen u gornjem dijelu, dok je ostatak bio dobar. Poslužen je s dosta maslina koje su nažalost isto kupovne, iako ih je opet baba Nevenka svojedobno sama pripremala.
Dnevna juha bila je riblja, klasična jednostavna riblja juha s malo riže, dovoljno komada ribe i bez puno komplikacija. Okus ribe i mora, krepko i ugodno.
Čokalice su gavuni koji žive u bočatom sloju Prokljanskog jezera i pripremaju se cijeli, uvaljani u brašno u dubokom ulju, a u Cantinetti ih poslužuju s prženom rukolom. Porcija je vrlo solidna i okus je vrlo sličan morskim gavunima, perfektna grickalica uz čašu vina. Budući da je rukola pržena u istom ulju kao i čokalice, u potpunosti je poprimila miris i okus ribe, pa je više bila hrskavi zeleni dodatak s okusom ribe.
Pidoće ili dagnje rade se na bijelo, s češnjakom, peršinom, bijelim vinom i krušnim mrvicama koje daju gustoću. Pidoće su bile jako dobre, mesnate i ukusne, dobro očišćene, a umak gotovo perfektan. Bilo bi puno bolje da je uz ovakav umak bio poslužen domaći kruh, a dojam je pokvario nemar kuhinje jer je barem osam školjki bilo zatvoreno, što je sasvim uobičajena pojava, ali isto tako su ih u kuhinji mogli (i trebali) ukloniti prije posluživanja.
Za glavno jelo naručili smo rižot od prokljanske sipe (20 €), tjesteninu s kozicama (22 €), odrezak tune (30 €) i janjeću koljenicu (35 €), a uz to i miješanu sezonsku salatu (5 €).
Rižot je bio dobar, nešto blažeg okusa nego onaj od morske sipe, ali s mekanim komadima sipe i rižom koja je bila taman prešla al dente. Poslužen je sa zdjelicom parmezana, ali ga nismo koristili da ne narušimo okus sipe, a porcija je vrlo obilna.
Tjestenina s kozicama nam se naročito svidjela, jer iako je tjestenina bila malo prekuhana, Cantinetta definitivno ne štedi na kozicama. Dok se kod ovog jela najčešće probire tjestenina kako bi se naišlo na koju kozicu, ovdje smo gotovo morali probirati kozice da bi našli tjesteninu. Umak na bazi rajčice bio je pun okusa i slatkoće kozica, a porcija je kao i kod rižota iznimno obilna.
Odrezak tune je bio dobar i svjež, well done, iako nas konobar nije pitao želimo li ga malo crvenijeg, ali nije bio presušen unatoč tome što je bio nešto tanje rezan. Uz odrezak je poslužena blitva na lešo koja je bila ukusna, ali prilično slana, na gornjoj granici slanosti i s povremenim hrskavim komadićima za koje nismo bili sigurni što su.
Janjeća koljenica je također bila dobra, sporo pečena u vlastitom soku i poslužena s umakom od soka od pečenja i vina, na pireu od celera. U umaku je dominirao čist i jasan okus janjetine, kao i u mesu koje nije bilo opterećeno nepotrebnim začinnima. Meso je bilo mekano i lako se odvajalo od kosti, ali nije bilo prekuhano do raspadanja. Umak je bio vrlo moćan i pun okusa, tako da je ovo jelo definitivno primjerenije hladnijem vremenu, ali sigurni smo da bi svi ljubitelji okusa janjetine uživali u njemu bez obzira na vanjsku temperaturu.
Salata se sastojala od kombinacije kupusa, rajčice, krastavaca i zelene salate, a iako je povrće bilo domaće, kupus i zelena salata bili su presoljeni do nejestivosti.
Za desert smo odlučili uzeti oba koja imaju u ponudi, skradinsku tortu (5 €) i dnevnu tortu, ovaj put tortu od sira (5 €). U verziji skradinske torte u Cantinetti dominirali su orasi, dok su se začini i likeri nešto manje osjetili. No bila je sočna i ukusna. Torta od sira bila je okusom i izgledom domaća (središnji dio bio je malo uzdignut, vjerojatno jer je nešto dulje stajala), ali korektna i osvježavajuća, ne preslatka.
Uz ručak smo pili Petračev chardonnay (2 €/1 dl), koji je vino kuće, te Bibich R6 kupažu plavine, babića i lasine (3 €/1 dl). Chardonnay je bio idealno rashlađen, dok je R6, nažalost, bio previše topao.
Čini se da se Cantinetta nalazi pred odlukom. Posjeduju recepte, tradiciju i pristup lokalnim i kvalitetnim namirnicama, ali se istovremeno čini da još nisu odlučili žele li uložiti malo dodatnog truda i kapitalizirati potencijal ili će ostati korektan restoran koji neka jela priprema jako dobro, a neka tek odrađuje. Ako ni na čemu drugom, barem bi trebali poraditi na usluzi, jer iako restoran ima vinsku kartu, konobar nas je uputio na kredom ispisanu tablu na zidu, a saznati koje bezalkoholne napitke služe bila je prava borba koja se lako mogla izbjeći samo da je ponuda isprintana. Nadamo se da će vlasnici odabrati prvi put, jer je šteta ne iskoristiti potencijal tradicije i lokacije.