Nekada su turisti i posjetitelji Hrvatske, posebice Dalmacije, hodali s raznim tiskanim vodičima kako bi se upoznali s običajima, povijesti i lokalitetima, a poseban je dio bio namijenjen gastronomskim užicima, odnosno mjestima gdje se dobro ili manje dobro jede. Danas su te vodiče zamijenili elektronski pandani, od online reportaža i blogova do nezaobilaznog TripAdvisora od kojeg svi strepe jer su gosti postali oni koji restorane recenziraju i ocjenjuju - neke ocjene i opisi su objektivni, ali zasigurno postoje mnogi koji "namjerno" kažnjavaju restorane iz ovih ili onih razloga.
U tim se vodičima uvijek spominje pojam konoba, koji opisuje neki stari način života gdje su jeli domaći, priča se o ribi s gradela (netom ulovljenoj), te o fenomenu igranja na karte - sve to zvuči idilično, ali stvarnost je drugačija jer tih romantičnih elemenata danas ima sve manje. Konobe su postale mjesta gdje se može pojesti i tjestenina i pizza, služe se razni ukrašeni tanjuri s hranom suspektne kvakoće. Ponuda ribe svedena je na filete orada i brancina iz uzgoja te uvozni smrznuti materijal kupljen na akcijama iz dalekih mora. S druge strane, gosti nerijetko sjednu u današnju konobu ili restoran pa, valjda trudeći se biti "lokalac", izvade karte i zaigraju uno ili neku drugu društvenu igru na zgražanje domaćeg stanovništva.
Ipak, nisu baš sve izvorne konobe nestale, a naš nedavni posjet gradu Korčuli otkrio nam je Konobu Biankura u samome centru Staroga grada koja je "pravi" riblji restoran gdje se može pojesti dobra riba pečena na pravim gradelama (drvo i ugljen), neko riblje predjelo, crni rižot, pašticada... da spomenemo neka od jela kuće.
U uskoj ulici nalazi se četiri, pet drvenih klupa sa stolovima gdje smo se i smjestili (u unutrašnjem dijelu primaju petnaestak osoba). Ljubazna konobarica nas je primila, pitala jesmo li za aperitiv, neku od domaćih rakija, te nam dala meni kartu.
Kako smo već spomenuli, karta je neobično kratka, ali jasna - od predjela možete naručiti pršut i sir, jadransku hobotnicu na salatu ili kao dio riblje plate gdje dobijete repove kozica, riblju paštetu i kozji sir. Uz navedeno, nude i riblji carpaccio. Kako piše, sve se služi uz domaći kruh, koji dolazi zapečen s češnjakom i uljem. Uz ribu, mekušce i rakove, možete probati crni rižot i makarune s kozicama ili s jadranskom hobotnicom, dok od mesa možete birati pašticadu, biftek i ražnjić od mesa.
Odlučili smo se za riblji carpaccio (19 €) i na stol nam dolaze na tanke fete sirove orade pokapane maslinovim uljem s par kapi limuna, uz nekoliko na sitno narezanih malih kockica rajčica uz pržene kapare. Tanjur lijepo izgleda, ali okusom je nevjerojatno podatan - okusi odlično balansirani, ukusni, riba se topi u ustima, dok kapari ugodno hrskaju pod nepcima. Ne možete ne osjetiti da je riba stvarno svježa. Ulje je ekstra djevičansko. Sve skupa sjajan uvod u nastavak ručka.
U razgovoru smo otkrili da je konoba produžetak obiteljskog posla jer drugi dio obitelji lovi ribu koćom te da je ono što nude uvijek svježe odnosno od ulova tog dana - što s koće, što od lokalaca - najčešće s parangala.
Cijena ribe prve klase, dakle oborite ribe je 78 eura po kilogramu što je zapravo korektna cijena za današnja doba, pa smo naručili šanpjera (kovača) težine oko 1,40 kg kojeg će ispeći na gradelama uz jednostavni prilog od fažoleta (dugih zelenih mahuna) s krumpirom. Nakon nekoliko trenutaka čuje se kako brener zagrijava ugljen i priprema roštilj za našu ribu.
Stiže nam riba i prilog na ovećem ovalu i već se na prvi pogled vidi da je sjajno ispečena i djeluje da nije presušena - jer za ispeći šanpjera na gradele, a da ne bude presušen, treba imati iskustva.
Mogli smo birati hoćemo li ribu sami čistiti ili će nam je očistititi, ali mi smo se odlučili sami "pomučiti". Odvojivši prvi filet od kosti, vidimo da je meso sočno, što se pokazalo i kada smo ga kušali, i odlično pečeno - kost bijela kao snijeg dokazuje vrsnost šefa kuhinje.
Meso ribe topi se u ustima, prepuno je nježnog okusa ribe i mora, a fažoleti odlično zaokružuju okuse - dokaz da se dosadna blitva s krumpirom može zamijeniti nečim novim, zapravo jednostavnim i inovativnim. Navalili smo na ribu jer je svaki zalogaj bio sve bolji, a za obraze se vodila prava bitka tko će ih dobiti. Na kraju, smo sve pomacali (pomazali) s već spomenutim domaćim kruhom koji je netom bio ispečen. Doista, riba je bila ispečena za čistu desetku.
Budući da smo na otoku bili nekoliko dana, opet smo se vratili za vrijeme ručka. Dan je bio iznimno vruć, ali položaj ulice (kale) je takav da struji zrak cijelo vrijeme, a visina kuća štiti stolove od sunca, pa je zapravo bilo ugodno sjediti i tog nesnosnog dana.
Odabrali smo pašticadu i crni rižot jer nismo bili previše gladni. Morali smo pričekati neko vrijeme, što je bio dobar znak da riža nije bila unaprijed skuhana.
Stiže crni rižot od sipe (22 €), crn, kremast, riža kratkog zrna skuhana po zanatu, a okusno jako dobro pripremljeno. Za razliku od česte prakse da jedete u rižotima rižu s malo sipe, u Biankuri je situacija obrnuta jer je sipe bilo podosta. Zaključno, jako dobar rižot, a par kapi ulja ga je dodatno podiglo.
Pašticada (26 €), kultno dalmatinsko jelo, uvijek je nešto što svi uspoređuju prema svojim iskustvima i imaju teorije kakva bi trebala biti uz rasprave o njokima - jesu li domaći ili kupovni, kakvog su okusa, jesu li raskuhani ili pak pretvrdi.
Dobili smo dva poveća komada mesa, od frikandoa, dobro skuhana - znači mekana i dobro začinjena uz prave domaće njoke s malim udubljenjem oko kojih se lagano skupljao šug. Jako dobro pripremljeno, meso nije bilo zamorno (nije se moralo žvakati i boriti se s mišićnim vlaknima), dok su njoki stvarno bili dobri. Veličina jedne porcije dostatna je za dvije osobe, pa se zapravo i podijelila. Okusno slatkasto-kiselkasta kombinacija umaka bila je dobra - uz malu raspravu oko toga je li možda ipak trebala biti malo manje kiselkasta, dok je druga strana parirala da baš takva treba biti. Već po tradiciji, pašticada teško može sve "zadovoljiti", s time da je ova baš bila dobra.
Od pića smo, kao pravi "putnici Dalmatinci" pili kućno crno vino od plavca malog (20 €/l) vrlo korektnog okusa i mirisa - neki od nas pili su ga čisto, a neki kao bevandu.
Konoba Biankura je zapravo ugodno iznenađenje, jer svježe namirnice, posebice riba, ugodan dalmatinski ambijent i način na koji pristupaju gostu zapravo je ispravan put k "povratku tradiciji". Činjenica da smo se u par dana boravka odlučili vratiti na isto mjesto te svaki put otišli više nego zadovoljni (i kvalitetom i odnosnom vrijednosti za novac) dovoljno govori za sebe.
Konoba će očito dugo, dugo vremena biti dobro mjesto ako želite izvornu dalmatinsku kuhinju - onu gdje se previše ne prtlja i onu gdje namirnica garantira dobar ručak ili večeru. Za svaku preporuku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....