Najdugovječniji riblji restoran u centru Zagreba ipak je živnuo, ali treba ispraviti neke ključne propuste

Kad je o zagrebačkim ribljim restoranima riječ, Korčula na uglu Tesline i Preradovićeve ulice slovi kao institucija - ako ni zbog čega drugog, onda iz jednostavnog razloga što je najstarija. Nijedan drugi riblji restoran u Zagrebu nije preživio već više od 60 godina. Korčula je imala tijekom svoje povijesti bolje i lošije dane, a činjenicu da postoji i danas te da još uvijek, čini se, prilično dobro posluje duguje i lokaciji u najužem centru grada. Smještena je na samom kraju (za neke početku) ulice koja je već više godina zatvorena za promet automobilima, pa je, zajedno sa susjednim restoranima s terasom izašla na cestu te tako postala još privlačnija stranim turistima.

Premda se u Korčuli i danas dijelom nudi klasika: svježa riba na žaru ili u soli, fileti brancina i orade u škartoci ili s blitvom "na dalmatinski", lignje na žaru ili pržene, škampi na žaru ili na buzaru, rižoti i tjestenine itd. - meni je ipak osvježen zanimljivim predjelima, ali i nekim glavnim jelima koja odskaču od tradicije. Današnja Korčula ipak ima drugačiju, vedriju atmosferu. Možda i zato što se i struktura gostiju promijenila - turisti s Dalekog istoka činili su se i više nego zadovoljni hranom, kao i mlađa domaća publika koja je odavala dojam da ovdje nije prvi put. Korčula im se, očito, znala prilagoditi. I to svakako treba pozdraviti.

Mladi konobar odveo nas je do stola koji smo rezervirali za ručak usred radnog tjedna. Terasa je, kad smo nazvali radi rezervacije, već bila popunjena.

Naručili smo nekoliko predjela: tatarski od tune s domaćim tankim kruhom (15,30 €), Jakobove kapice s gratiniranim sirom (7,30 €/kom), bruschettu sa smokvama, pršutom i bademima (14 €) te jadranski ceviche od Jakobovih kapica i brancina (17,50 €). Tri su nam predjela servirana, po dogovoru s konobarom, na zajedničkoj drvenoj plati, osim, naravno, cevichea.


S iznimkom tatarskog od tune, čija nam se boja nije svidjela, a dodatno je, očito potamnjen soja sosom, i voljeli bismo ga malo hladnijeg, sva su druga jela bila jako dobra. Bruscheta nije napravljena na kruhu nego na domaćoj tanjoj pogači veličine dlana, a klasična kombinacija pršuta i smokava bila je vrlo ugodna.

Jakobove kapice lijepo su se slagale s uredno gratiniranim sirom, a i ceviche je bio uspješan. Poslužen u dubokom tanjuru široka oboda, bio je složen od sirovih fileta brancina, Jakobovih kapica, krutona, crumblea s lanenim sjemenkama, komadićima naranče marinirane u prošeku i gelom od ljubičastog luka. Vrlo osvježavajuće i ukusno jelo radi kojega bismo opet došli u Korčulu.

Za glavna jela odlučili smo isprobati i neke klasike, pa smo naručili crni rižoto od sipe s bobom (16,60 €) i zapečenu hobotnicu s krumpirima (29,50 €) - na meniju inače postoji i "Malo drugačija pečena hobotnica", no konobar koji nam je ulijevao povjerenje preporučio nam je ipak klasičniju. Uz to uzeli smo još i hrskavu grdobinu u panko mrvicama sa salatom od koromača, krumpirom i rotkvicama (23,50 €).

Crni rižoto zamišljali smo ipak drugačije - u njemu je bilo vrlo malo boba, a bilo je teško pronaći i neki spomena vrijedan komad sipe. Jedino što je davalo vizualni kontrast tom jelu bio je valjušak od, vjerojatno, mascarponea uvaljan u ribani parmezan ili grana padano. No, riža je bila al dente i rahla, ali joj nije nedostajalo kremastosti. Mora se, ipak, priznati da je rižoto bio ukusan, a stranim gostima svakako posebno atraktivan - više smo se puta uvjerili kako se Azijati čude i dive ovome jelu, ništa manje nego što nas može iznenaditi neki od njihovih tanjura.

Zapečena hobotnica s krumpirima bila je dobra, no prigovarali smo krumpiru koji je bio narezan kao da bi trebao biti hrskav, ali ništa od toga. U drugome jelu, grdobini paniranoj u panko mrvicama, krumpir je poslužen kao na salatu, uz koromač i rotkvice, ali je bio također mlitav i bezukusan. Razumijemo da u ovakvom restoranskom sustavu neke namirnice treba unaprijed pripremiti pa onda zgotoviti prije serviranja, ali možda bi krumpiru ipak trebalo pristupiti drukčije nego riži, današnji konvektomati raspolažu doista raznovrsnim programima.

Grdobina je, osim toga, bila vrlo ukusna i lijepo pohana, zadržavši svoju posebnu, živahnu teksturu mesa.
Dok smo dovršavali butelju Kozlovićeve kupaže Valle, od malvazije i sauvignona, odabrali smo deserte: pavlovu sa svježim voćem i smokve u prošeku na kremi od mascarponea s keksom od badema (oba po 6 €). Oba su došla servirana u čaši: pavlova nam je bila preslatka, dijelom vjerojatno i zbog umaka od višanja, a breskve pretvrde, ali meringa je bila hrskava, vrlo dobra.

Više su nam se svidjele smokve u prošeku. Iako je krema od mascarponea bila teža od one u pavlovoj, ovaj je desert bio bolje balansiranih okusa i manje sladak.

Korčula je danas malo življi restoran nego što je bio do prije još koju godinu. Svakako je tome pridonio rast restoranske scene u centru grada i dolazak turista zadnjih godina u Zagreb. Posluga je mlada, ali ima "šlifa" (posluživanje vina bilo je bez greške), vinska karta prilično dobra, a sam interijer restorana malo je oživljen u detaljima pa više ne djeluje sumorno, naprotiv. Ipak, cijene su malo previsoke za pojedina jela koja nisu zadovoljavajuća u svakom elementu. Šteta, jer su uspješniji dijelovi tanjura bilo doista za pohvalu.