"Da, ovdje služimo samo lokalne namirnice. Sve što je na meniju je s otoka...", čujemo konobaricu kako turistima za susjednim stolom objašnjava jela koja su upravo zgotovili. Sjedimo na jednoj od triju terasa Konobe Mare u Osoru na Lošinju (kojem pripada administrativno, ne i geografski), a dok listamo tanki jelovnik i pokušavamo povezati njezine riječi s onime što je u ponudi, sve nam se više podižu obrve. Jer ono "lokalno", što je spomenula, u najmanju je ruku upitno. Na meniju su biftek, boškarin, pačja prsa, svinjska rebra, crni tartuf.., a nije nam poznato gdje na Cresu ili Lošinju uzgajaju te životinje i nalaze tartufe.
Na jelovniku su bistro hrana te predjela, glavna jela, salate i deserti. Ovako nabrojano možda i zvuči bogato, ali kad malo "zagrebete" u potrazi za lokalnim namirnicama tipičnima za otočnu konobu, zapravo se razočarate. Tim više što je jelovnik predstavljen u koricama koje pričaju o ribi i jelima od ribe kao što su buzara ili gregada te jelima ispod peke, od janjetine do hobotnice, a od toga u srcu sezone na otočju, koje je poznato i po ribarstvu i po ovčarstvu, nema ništa.
Još pod dojmom ambijenta koji je, pokazat će se kasnije, najbolji dio ove priče, naručujemo za predjelo kozice u tempuri (14 €) i frigane lignje s domaćim krumpirićima (18 €) jer bi to moglo biti lokalno. Na stol nam stižu lijepo predstavljena jela, kozice u mini fritezi u kakvoj u burger barovima serviraju krumpiriće, a lignje na duguljastom keramičkom pladnju s prženim krumpirićima. Kozica je bilo pet u porciji, ali nisu bile pripremljene u tempuri, već pohane. I pritom su bile baš prepečene, a dominirao je intenzivan egzotičan začin zbog kojeg, da zažmiriš, nemaš pojma što jedeš. Ni lignje nas nisu oduševile, iako se prodaju pod jadranske, jer možemo nabrojati barem tri zagrebačke zalogajnice koje služe bolje frigane lignje - i to patagonijske. Također, ni krumpirići nisu bili dovoljno pečeni.
Pokušavamo ih opravdati: sve tri terase su gotovo pune, malo je osoblja, u lokalu nije gazdarica... Za glavno jelo želimo kušati rižoto od jadranskih lignji i dimljenih dagnji, ali ne uspijevamo jer ovdje rižoto rade samo kad se naruče dvije porcije. I to je u redu jer za dobar rižoto, reći će vam iskusni chefovi, treba vremena ako želite da bude onakav kakav bi trebao biti. Uz odabrani tuna steak (21 €), alternativa za rižoto nam je pasta s tri vrste rajčice i kozjom skutom (18 €). No, ova večera nikako nije nailazila na "plodno tlo". Prvo, iako je tuna bila lijepo pečena, servirana je položena na pire od krumpira s crnim tartufom koji nikako nismo mogli izbjeći, a umaci od limuna i naranče bili su toliko kiseli i slatki da se nikako nisu uklapali u priču. Umak od paste s rajčicama nije bio svilen, a ni sladak kako bismo očekivali, confit od češnjaka uopće se nije osjetio, a da ne govorimo kako je jelo bilo toliko ljuto da je već nakon drugog zalogaja bilo nejestivo. Na naš prigovor, konobarica je slegnula ramenima, rekla da će prenijeti poruku u kuhinju uz komentar da je "moguće da im je malo pobjeglo".
Na redu je desert. Pomislili smo, tu barem ne može puno toga poći po krivu... Međutim, iznenađenjima u ovoj "konobi" nema kraja. Od četiri ponuđena, po preporuci smo odabrali hladni kolač s toplom karamelom i kolač od pistacije (oba po 5,50 €).
Tanjuri su bili atraktivni, a porcije poštene, no u oba deserta nedostajalo je ne samo šećera, već i okusa. Pistacija se u kolaču od pistacije uopće nije osjetila sve dok ne biste zagrizli komadić ovog orašastog voća s posipa, dok nas je hladni kolač s karamelom podsjetio na one kupovne sladoledne torte. No, one su za razliku od ovog kolača barem slatke i ukusne, pa deserte jedva da smo pojeli do pola.
Uz aperitiv, čašu Astorijina prosecca i Kozlovićeve malvazije te bocu mineralne vode, ovu smo večeru platili 131,30 eura. Rekli bismo previše za ono što smo jeli jer smo nasjeli na dobru propagandu o konobi i lokalnoj kuhinji koja je daleko od istine. Nevjerojatno je da u ponudi nema otočnih jela, kao što su creska janjetina i riba, a nazivaju se konobom.