Nakon podužeg iščekivanja u Osijeku se konačno prije nekoliko tjedana otvorio bistro čiju kuhinju vodi chef Ivan Đukić, Schampini. Njegovo nas je kuhanje u Lipovom hladu oduševljavalo, tako da smo s velikim očekivanjima dočekali ovo otvorenje. Smješten je na glavnoj osječkoj promenadi, uz Dravu, u samom centru grada s velikom terasom. Interijer je vrlo ugodno uređen u kombinaciji minimalizma i industrijskog dizajna s jednim manjim odvojenim prostorom za privatne obroke i druženja. S obzirom na uistinu paklene vrućine, iako je terasa u hladu, odlučili smo se za klimatiziranu unutrašnjost. Stol smo rezervirali dan ranije, ali možda ipak nije bilo potrebe s obzirom na to da su u restoranu bila zauzeta još samo dva stola u unutrašnjosti i jedan na terasi.
Vrlo ljubazan, ali pomalo ukočen konobar, donio nam je jelovnike koji po našem mišljenju nisu najspretnije riješeni. Jelovnici su otisnuti na posebnim bijelim kartonima svaki, tako da je nas petero za stolom imalo po jedan jelovnik s jelima, drugi jelovnik s jelima i jelovnik s pićima na posebnim kartonima, što je rezultiralo komedijom zabune. Nije ozbiljna zamjerka i vjerojatno nije nespretno za samo dvoje, ali možda ne bi bilo zgorega makar lagano uvezati jelovnike.
Koncept jelovnika nam se svidio, jer na jednom kartonu su klasična predjela, glavna jela, salate i deserti, dok su na drugom smješteni ‘‘Wine and deli‘‘ i ‘‘Sports and chill‘‘ izbori jela. ‘‘Wine and deli‘‘ je ponuda hladnih i toplih jela koja se sparuju s vinima po izboru kuće, a ‘‘Spirit and chill‘‘ je izbor zalogaja uz koji ide izbor oštrih pića. No, problem je u tome što ne piše koja vina i koja žestoka pića se sparuju s čim, što malo otežava izbor.
Dok smo se probijali kroz jelovnik naručili smo digestiv, odnosno Hugo (6,90 €), Gazdinu rakiju od maline (4 €) i Šamar rakiju (6,90 €). Hugo je bio izvrstan, suh i osvježavajuć, a jako su nam se svidjele i rakija od maline (suha i sa suptilnim okusom maline bez slatkoće), a pogotovo Šamar rakija (kupaža dominantne šljive i blago osjetne dunje).
Za početak smo odlučili probati sve tri juhe s jelovnika, odnosno toskansku juhu od rajčice (4,50 €), baršunastu juhu od krumpira (4,50 €) i bistru juhu Schampini (3,50 €), a dok smo čekali juhe naručili smo i košaricu kiselog kruha koji sami rade (2,00 €). Kruh je definitivno domaći i od kiselog tijesta čija je fermentacija prilagođena tako da je konačan rezultat slatkast i odlično je pasao uz ulje istarske bjelice koje je posluženo na stolu.
Toskanska juha od rajčice, poznata i kao pappa al pomodoro, gusta juha od rajčice i starog kruha, ovdje je djelomice dekonstruirana s komadićima sušenog kruha na površini i uljem s peršinom, a dodatak je komad burrate u sredini, slično kao u prethodnom chefovom restoranu. Glavna zvijezda je definitivno rajčica koja je zrela i domaća, s punim okusom ljeta i jako dobro se slaže s buratom.
Juha od krumpira nam se također jako svidjela. Okus krumpira je blag i juha nije previše gusta, tako da prija i na vrlo vruć dan, a nadamo se da će postojati i začinjenija i gušća zimska varijanta.
Na našu veliku žalost, s bistrom juhom se dogodilo nešto vrlo čudno. Po jelovniku se radi o kokošjoj (ne pilećoj, kokošjoj) i junećoj juhi s domaćim griz noklicama i kuhanim povrćem. Međutim jedino što smo osjetili bilo je kuhano povrće, a griz noklice su imale vrlo čudan, gotovo plastičan okus. Da u jelovniku ne piše kokošja i juneća juha za oveću svotu novca okladili bismo se da se radi o povrtnoj juhi s noklicama. Koja je, povrh svega, bila potpuno neslana.
Za glavna jela odlučili smpo probati teleći bečki s pire krumpirom (18,90 €), odimljeni kotlet crne svinje (21,90 €), smuđ na kremi od pečenog celera i misa (21,90 €) i sporo kuhani teleći brisket u umaku od vina (21,90 €). Međutim, nakon narudžbe konobar nas je obavijestio da je upravo nestalo brisketa pa smo naručili saltimboccu od teletine (21 €). Osim toga, s ‘‘Wine and dine‘‘ dijela naručili smo tartelette s mariniranim tolstolobikom (6,90 €), tost s goveđim obrazom i mariniranim jabukama (9,90 €), cromesquis od goveđeg repa na persillades umaku (8,90 €) i Diane steak (13,00 €).
Bečki pire s krumpirom klasik je koji nam je ostao u vrlo dragom sjećanju iz bivšeg restorana chefa Đukića, no ovaj je ipak nije bio na istoj razini. Meso nije bio istučeno ‘‘do kraja‘‘ tako da je pružalo malo previše otpora, a panko pohung je bio dosta blijed na većem dijelu odreska, iako nije bio gnjecav. Pire krumpir uz salatu od domaćeg povrća bio je izvrstan.
Dimljeni kotlet crne svinje također je varijanta jela chefa Đukića iz Lipovog hlada, ovdje poslužena s prženim mladim krumpirom, polusatarašem, chimichurrijem i kiselom gorušicom. Ovaj tanjur nam se jako svidio, meso je bilo perfektno pečeno i savršeno je funkcioniralo s chimichurrijem i gorušicom kao elementom svježine, a polusataraš (polu- jer je povrće zadržalo oblik i karakter, što je ovdje pohvala, ne kritika) i krumpir su mogli biti jelo za sebe. Sve zajedno, izvrsno.
Saltimbocca nas je malo razočarala. Meso je bilo relativno mekano, iako čudno oblikovano (niti rolano, niti presavijeno), a pršut i kadulja osjetili su se samo na dijelu odreska na kojem su se nalazili, ne i u umaku. Prilog je domaća tjestenina, jako dobro skuhana al dente i poslužena uz umak od odreska. Uz malo parmezana i salatu, ova bi tjestenina mogla biti obrok za sebe, ali nama se osobno kombinacija odreska i tjestenine kao priloga ne sviđa, a ovaj je tanjur i dobar primjer zašto.
Smuđ je pak bio dosta solidan tanjur. Omotan slaninom uz kremu od celera i misa i riblji demiglace umak, uz al dente kuhanu mrkvu i brokulu, smuđ je gotovo pao u drugi plan. Sama riba je bila perfektno pripremljena, ali jaki okusi ostatka tanjura su je pokrili. Umak je uistinu moćan i pun umamija i mogao bi bez problema funkcionirati i s mesom, iako vizualno nije previše privlačan. Šteta je što na tanjuru nije bilo i dimljenih mahuna koje su navedene u jelovniku, ali su ovdje izostale, kao i chilli. Možda su ostali i bez njih?
Tartelette s mariniranim tolstolobikom, odnosno paštetom od mariniranog tolstolobika, također su izvrsna varijanta tortice od ribe. Poslužena na hrskavim vučenim korama, ne na prhkom tijestu, uz domaću majonezu, idealno doziranu dimljenu papriku i perlice od octa i pšenice, ovo je iznimno ukusno malo jelo s izvrsnim balansom okusa.
Tost s goveđim obrazom je izvrsno bistro i brunch jelo! Kiseli kruh tostiran na maslacu, s koprom i kiselim krastavcima, u octu mariniranim jabukama i obilnom količinom tanko narezanih hladnih goveđih obraza, jednostavno dobro i bez zamjerke. Pipeta s uljem peršina je zabavna za one koji to vole, ali ne bi nam smetalo ni da je kuhinja to odradila za nas.
Cromesquis od goveđeg repa (pohana kuglica prethodno sporo pečenog, nakidanog i rekonstituiranog mesa) poslužena je na bechamel umaku s peršinom i, čini nam se, koprom. I ovo je varijacija jela iz prethodnog restorana chefa Đukića, samo je ovdje cromesquis nešto manji, dok bi persillade umak bio bolja pratnja u integralnoj verziji bez kuhanja jer je bešamel zagušio svježinu peršina i snagu češnjaka. Ali sam cromesquis je izvrstan.
Posljednje glavno jelo je odrezak Diane, pomalo retro jelo nastalo u prvoj polovici prošlog stoljeća u Londonu. Izvorna verzija ime je dobila po rimskoj boginji lova i radila se od bifteka divljači s dodatkom voća, a kasnije verzije se rade od goveđeg bifteka uz umak od pečenja s dodatkom Worcestershire umaka. S vremenom se uvodi flambiranje kao način završetka, a neki od dodataka uključuju i senf, vrhnje, gljive, sok od limuna i druge dodatke. U slučaju Schampinija biftek je perfektno pečen i radi se sa senfom, vrhnjem i gljivama. No, na našu žalost, i ovdje je prilog tjestenina. Izvrsna tjestenina koja bi opet samo uz umak i dodatak sira funkcionirala kao samostalno jelo, ali nama bi puno više odgovarala druga vrsta ugljikohidrata. Poput fantastičnog pirea koji ide s bečkim, na primjer.
Vinska lista je relativno kratka i potpuno fokusirana na Slavoniju i Srijem, sa solidnim izborom. Međutim, samo vina vinarije partnera, u ovom slučaju Zlatnog brda iz Zmajevca, služe se na čašu. Kada smo htjeli probati nagrađivani Zlatni cuvée, doznali smo da su ostali i bez njega, pa smo kao pratnju kušali graševinu, cabernet sauvignon i crni cuvée (cabernet franc, cabernet sauvignon i merlot) Zlatnog brda i Syrah Miraz Enosophie iz Feričanaca. Sva su vina vrlo dobra i funkcioniraju s jelima. Pohvalno je što konobar nije pravio problem kada je jedna od osoba iz društva poželjela čašu Syraha koji inače ne ide na čaše.
Deserti su nas vrlo ugodno iznenadili tako da smo odlučili probati svih pet koji su bili u ponudi. Tako da smo naručili tri verzije San Sebastian (baskijskog) cheesecakea (5,50 € komad), knedle od marelice (4,50 €) i Far Breton (4,50 €).
Ne sjećamo se kada smo u nekom od hrvatskih restorana zadnji puta vidjeli baskijsku verziju torte od sira koja se radi bez baze i mora biti vrlo karamelizirana, praktički zagorena. Tako da nismo mogli odoljeti naručiti sve tri verzije, s tamnom čokoladom, coulisom od naranče i umakom od šumskog voća. Iako je torta nešto tanja, vrlo je ukusna i izvrsno funkcionira sa sva tri preljeva. Čokolada je kvalitetna, coulis od naranče sami rade i vrlo je osvježavajući, kao i umak od šumskog voća.
Knedle su uvaljane u panko mrvice, rađene od krumpirova tijesta, a umak je varijanta klasičnog vajnšatoa. Sve u svemu vrlo ukusna verzija klasičnog deserta.
Kolač koji nas je najviše iznenadio je Far Breton, bretonski desert vrlo sličan clafoutisu, samo što se umjesto svježih trešanja koriste suhe šljive. Iako nije tradicionalno, šljive se mogu natopiti u raznim alkoholnim pićima što jelu daje dodatnu dimenziju okusa. U ovoj verziji nismo osjetili alkohol, ali kolač je bio izvrstan. Flan je bio svilenkast, šljive idealno slatko-kisele, a listići badema dale su malo hrskave dimenzije.
Za kraj nas je kuća počastila novim likerom od tostiranog lješnjaka koji proizvodi PP Orahovica kao dio Martin Albus kolekcije i koji nas je oduševio. Kolač od lješnjaka u čaši s dozom alkohola, apsolutno sjajno i vrijedno svakog od 99 bodova s IWSC natjecanja.
Na kraju smo iz Schampinija izašli pomiješanih dojmova. Restoran je otvoren prije samo nekoliko tjedana i svakako će mu trebati još neko vrijeme da se uhoda, tako da neke od tehničkih grešaka i nespretnosti ne zamjeramo previše. S druge strane, neki elementi nam se nikako nisu svidjeli, poput jestivih ukrasa od prhkog tijesta koji su i na nekim desertima i slanim jelima. Ali istovremeno smo se nadali da će u novom restoranu chef Ivan Đukić malo više pokazati talent i kreativnost koje definitivno ima. Dosta jela su varijacije onih koja je prije radio, neke bolje, neke lošije, a neka od novih jela su uistinu dobra, tako da se nadamo da će s vremenom i uhodavanjem osoblja ipak doći do kreativnog iskoraka i puno većeg korištenja potencijala lokalnih namirnica i jednog od najboljih mlađih chefova na prostoru Slavonije i Baranje.