Jedan od restorana u Gorskom kotaru vrijednih posjeta - ruku na srce, ne baš mnogobrojnih - svakako je Eva, smještena ponad ceste na izlazu iz Lokvi prema Mrzloj Vodici i Crnom Lugu. Budući da nismo rezervirali, te smo nedjelje, ponajviše sudeći prema broju parkiranih automobila, ipak dobro procijenili da nemamo izgleda ni za ručak ni za večeru, nego možda negdje između, pa smo oko 16 sati bez problema našli stol na terasi s nenadmašnim pogledom na samo Lokvarsko jezero.
Zavirivši u jelovnik, ali i za susjedni stol, odmah smo primijetili jelo koje je ovdje vrlo popularno i, čini se, neizbježno - pohane žablje krakove. Nismo ih naručili jednostavno zato što nisu odavde - izlov žaba, u ovome kraju tradicionalan, već je neko vrijeme zabranjen, pa se ta namirnica nabavlja od uvoznika (što nam je konobar pošteno potvrdio). I, kako nam tvrde domaći, ni sjena pravih lokvarskih, koje su sada samo likovi na suvenirima i turističkim putokazima.
Crni gulaš
Ručak smo započeli s dva predjela: lovačkom paštetom (45 kn) i brusketama s dimljenom pastrvom (55 kn). Pašteta je bila grublje teksture i tamnija, dosta rahla i nemasna, izraženog okusa divljači. I takva nam se, u svojoj rustikalnosti, svidjela. Kombinacija dimljene pastrve s namazom od hrena i radiča bila je fina, no kruh je ispod njih bio predebeo i nimalo hrskav.
Goranska krem juha od gljiva (38 kn), očito iz okolnih šuma, nije bila ništa posebno i ostavila je pomalo konfekcijski dojam. Bolje jedemo u nekim gostionicama Zagreba i okolice.
Potom su nam stigle domaće šurlice s dimljenom pastrvom, pestom, domaćim sirom, bobom i cherry rajčicama (100 kn) - barem je tako pisalo u jelovniku. To je bilo najslabije jelo tog ručka: iako su šurlice domaće, a dimljena pastrva iz lokalnog uzgoja, pesto i bob - ako ga je uopće bilo - utopljeni su u nekakvom bezličnom vrhnjastom umaku. Šteta.
A onda su došla i dva glavna jela: pastrva sa špinatom i krumpirom (95 kn) i gulaš od medvjeda s lovačkim kruhom (140 kn). Potonje jelo zaslužuje, naravno, poseban esej: treba li uopće biti medvjeđeg mesa u restoranskoj ponudi? No, ovdje je to tradicija, i mi smo ga, pomalo licemjerno iskoristivši taj sumnjivi argument, ipak naručili. Na naš upit znači li to što medvjeđe meso imaju u otisnutom jelovniku da je u stalnoj ponudi, konobarica je odgovorila kako je to samo ovih nekoliko mjeseci kad je dopušten odstrel određenog broja medvjeda. Kako god, domaći je, goranski. Bilo bi mu bolje da nije.
Pastrve su, jasno, iz lokalnog uzgoja. Velika i lijepo pržena u komadu, bez ikakva negativnog mirisa, položena na špinat koji, začudo, nije bio raskuhan nego baš svjež i zelen, bila je sasvim korektno jelo.
Medvjeđi gulaš bio je vrlo tamna umaka, s lijepim komadima čistog, moćnog i, treba reći, finog mesa koje, međutim, nije imalo izrazit okus divljači. Lovački kruh u prilogu zapravo je isto što i knedle od kruha, s komadićima slanine, uobičajen prilog gulašima od divljači, samo oblikovan u štrucu i narezan na šnite. Jelo je bilo vrlo ukusno. Uz njega možete posebno uzeti i umak od borovnica, što smo previdjeli, a nisu nam ga ponudili, iako bi sigurno jako dobro pristajao. Usput, uz gulaš smo naručili čašu Krauthakerova Pinota crnog, koji je stigao ravno iz hladnjaka - bio je toliko hladan da ga ni dugo ručno grijanje ionako neprimjerene čaše na plus 30 nije moglo spasiti. Da su nam bocu donijeli za stol, primijetili bismo to i odbili, ali eto - nisu. Vinska je karta inače vrlo skromna, da ne kažemo siromašna, i nije je vrijedno posebno komentirati.
Slavna štrudla
Na kraju smo podijelili slavnu štrudlu od borovnica (iz Begova Razdolja), za koju smo već bili dobili preporuku. Ovaj izvrstan, obilan goranski desert nikako ne treba propustiti - jedini prigovor ide nepotrebnom dodatku šlagšauma iz spreja.
Već sama terasa, sa stolovima u sjeni velikih stabala i s tim nestvarno lijepim pogledom, pola je posla ovog restorana. Druga polovica počiva na činjenici da restoran, s obzirom na sve razvijeniji zimski turizam ovoga kraja, radi cijele godine i da ima dovoljno prostora i pod krovom, s igraonicom unutar objekta i s vanjskim parkom vani, pa će se gosti s djecom ovdje lako opustiti. I, naravno, na ponudi koja je tipično goranska, dakle s dosta kvalitetnih lokalnih namirnica.
Ipak, izvedbe na tanjurima pomalo su nespretne, a priučeno osoblje dosta nesigurno. Osmijeha i srdačnosti im ne fali, ali malo profesionalne obuke ne bi bilo naodmet. Sve u svemu, Eva je restoran koji, u vremenu kad se turistička sezona razlila po cijelom kalendaru, ne treba brinuti za svoju budućnost, a uz malo koncentracije i posvećenosti detaljima i u kuhinji i u servisu, mogao bi postati središte goranske gastronomije.