Konjevrate, ili kroz povijest Koljevrate, navodno zbog ne baš bezopasnog prolaska kroz selo u kojem su operirali drumski razbojnici, maleno je predgrađe Šibenika u kojem danas po posljednjem popisu živi tek 179 stanovnika. Najpoznatije je po vidikovcu s kojeg puca pogled na spoj Čikole i Krke. I naravno, po Konobi Vinko, u koju gotovo pobožno hodočaste ljubitelji mesnih jela, s naglaskom na ona s ražnja.
S obzirom na vrućine rezervirali smo stol unutra, iako restoran ima vrlo lijepu i zaklonjenu terasu. Vinko je nositelj 6 uzastopnih Michelinovih preporuka i te oznake s ponosom ističe uz ulaz.
Za predjelo smo odlučili probati hladnu platu naziva pršut, sir, panceta (12 €), paštetu od jetrice pivca (10 €) i košaricu domaćeg kruha (4 €), a odlučili smo probati i domaću juhu (6 €), a prije predjela tek smo otvorili jednom hladnom šibenskom travaricom (2,90 €).
Plata je gotovo konceptualna, s jednom velikom šnitom pršuta narezanom na tri dijela, jednom šnitom pancete, nekoliko komada miješanog ovčje-kravljeg sira (mladog i iz mišine), usoljenim maslinama i dva želea od luka. Kruh prave sami i dolazi u bijeloj i integralnoj verziji, od fermentiranog tijesta, te je vrlo ukusan. Na plati su nam se najviše svidjeli panceta (šteta što je poslužena tek jedna šnitica), sirevi i masline, kao i kruh, dok je pršut na žalost pao u drugi plan. Bio je malo suh i relativno blaga okusa, kao da je šnita bila ranije narezana pa se osušila, a pršutu bi možda godilo još dulje odležavanje. No panceta je bila fantastična, puna okusa konobe i blago prodimljena, a u stopu su je pratili sirevi s maslinama.
Pašteta je također bila sjajna, s prst debelim slojem masnoće, kremasta i puna okusa. Jednako dobro je funkcionirala s krekerima od integralnog brašna sa sezamom i lanom, kao i kruhom. Što se nas tiče, samo zbog pancete, sira, maslina i paštete bi se isplatilo navratiti.
Juha je također bila ukusna, tamna i s komadićima junećeg mesa, ali joj je malo nedostajalo punoće.
Za glavno jelo smo odlučili uzeti teleći rižot (18 €), pivca s ražnja (16 €), odojka s ražnja (14 €), janjeću jetricu na venecijanski (10 €), a od priloga (prilozi se dodatno naručuju) domaći prženi krumpir (5 €) i palentu (4 €), te sezonsku salatu (5 €).
Teleći rižot je izvrstan, u stvari skradinski rižoto. Moćan temeljac, meso koje se raspalo u sitna vlakna i riža al dente, a uz rižoto domaći ribani tvrdi sir. Jednostavno izvrsno.
Pivac nije baš često na jelovnicima pa smo ga s veseljem naručili i bio je dosta dobar, meso je bilo malo žilavo, taman kao što se očekuje od domaćeg pivca, a korica je bila sočna i slana, iako ne i hrskava. Okus nas je podsjetio na djetinjstvo i piletinu iz peći za drva.
Odojak na ražnju jedno je od potpisnih jela konobe Vinko, ali ne možemo reći da smo u potpunosti oduševljeni. Neki od komada bili su jako masni, a i korica je bila hrskava na tek nekoliko njih, za razliku od porcije koju su dobili za susjedni stol i gdje su svi komadi na pladnju bili hrskavi.
Janjećoj jetrici također smo se obradovali, ali na kraju nismo bili sasvim zadovoljni. Jetrica je bila malo prekuhana i suha, dok se umak razdvojio, ali okusi su bili dobri kao i palenta.
Prženi krumpir jako nam se svidio, jer iako se radi o smiješno jednostavnoj stvari, domaćem krumpiru narezanom s korom i prženom u dubokom ulju, u restoranima je rjeđa pojava od pivca. Ovaj krumpir komotno bi mogao biti poslužen uz neki dobar umak i biti samostalno jelo.
Salata (krastavci, kupus, rajčica i zelena salata) je domaća, ali je na stol stigla gotovo nezačinjena, a iz nekog razloga na stolovima je samo sol i papar, bez ulja i octa. Možda je osoblje taj dan zaboravilo staviti ulje i ocat na stol ili ga samo stavljaju na upit, ne znamo, ali ga sigurno imaju jer smo na pultu iza šanka vidjeli veliku količinu manjih boca maslinova ulja koje se u pravilu služe za stolom.
Za desert smo se odlučili uzeti čokoladnu (5,50 €) i tortu od mrkve i oraha (5,50 €), a nakon dvojbe između maline i naranče smo na preporuku konobara uzeli i tortu od sira s narančom (5,50 €).
Čokoladna torta je bila blaga i ukusna, sa sočnim čokoladnim biskvitom i svijetlom kremom, gotovo mousseom od čokolade.
Torta od mrkve i oraha je bila još bolja, s vrlo dobrim balansom začina u biskvitu i osvježavajućom kremom od sira.Torta od sira također je bila jako dobra, lagana i osvježavajuća s tankom podlogom od keksa i domaćom kremom od naranče. Pohvalno je da su u restoranu s naglaskom na tradicionalnu i mesnu kuhinju deserti ovako dobri i tehnički dobro izvedeni.
Vinska lista dobra je za konobu i sastoji se od mahom domaćih vina lokalnih proizvođača, što uvijek pozdravljamo. Pili smo Slamićev Ćaćin san (5,50 €/1 dcl) te Testamentov Babić (6,50 €/1 dcl). Ćaćin san je kupaža trbljana, debita, pošipa i maraštine, lagano, gotovo slatkasto vino finih kiselina, dok je Babić srednje lagan s ugodnim taninima i kiselinama, oba vina dobra pratnja tradicionalnom jelovniku.
S obzirom na popularnost i očekivanja koja donosi Michelinova preporuka(e) ne možemo reći da smo u potpunosti oduševljeni. Definitivno se radi o visokoj razini pripreme tradicionalnih jela s vrlo dobrim domaćim namirnicama i dobro osmišljenom jelovniku, ali bi možda ipak više trebalo poraditi na brizi o detaljima.