Omiljeno izletište Zagrepčana, Samoboraca i susjeda Slovenaca gdje se baš uvijek dobro jede

Malo je lokala u nas koji ponosno, i s pravom, ističu tu lijepu starinsku riječ - gostionica. I još je manje gostionica u kojima je hrana uvijek tako dobra. Kod špilje je godinama omiljeno izletište Zagrepčana, Samoboraca, ali i susjeda Slovenaca, u koje se uvijek rado vraćamo jer se ondje pouzdano dobro jede. Vlasnik Stjepan Grgos osobno se brine o nabavci najboljih lokalnih namirnica, koje se ovdje pripremaju pažljivo, stručno i s punim poštovanjem. Poznat po svom britkom humoru i žovijalnosti, Štefek, kako ga oslovljava baš svaki redovitiji gost, pravi je spiritus movens ovog restorana. Dočekat će vas, smjestiti za stol i s fascinantnom lakoćom i preciznošću izložiti podulji dnevni meni većinom mesnih jela. Koji je, uostalom, sam osmislio. I dok vi dumate što biste od svega toga, a sve zvuči primamljivo, već se vraća pjevajući s punim čašama - u našem slučaju Tomčeva Rose pjenušca.

Ovaj smo ljetni ručak na terasi kod Grgosa nekidan započeli izvrsnim carpacciom od govedine. Tamno crveno meso bilo je idealne temperature, hladno, ali ne prehladno, a uzorno tanki odresci bez ikakvih žilica bili su položeni na gnijezdo od svježe rikule, posuti pečenim bučinim košticama i poliveni jako finim bučinim uljem, koje nije imalo presnažan okus i nije ugasilo svježinu mesa.

No, nismo se nipošto htjeli odreći ni juhe od vrganja - ovdje smo je jeli više puta i baš uvijek nas je oduševila. Ova od svježih ljetnih vrganja bila je nježno kremasta, uz gljive tu je bilo i sitnih komadića krumpira, pokoja mrvica slanine, ali okusom nije bila kao klasična zagorska juha, nego laganija, bez prejakih aroma koje bi joj donijeli sušeni vrganji. Naručili smo i krem juhu od buče, koja je također bila vrlo dobra, lagano pikantna od nekoliko pahuljica čilija, s pokojom golicom i s trakom bučinog ulja, ali ipak nije mogla pobijediti ovu od vrganja.

Za prvo glavno jelo odlučili smo podijeliti juneće obrazine. Stigle su na stol s domaćim njokima, u laganom, ne pregustom umaku u kojem su se dosta osjetili klinčići. Narezano na komade veličine zalogaja, mrko se meso topilo u ustima. Konvencionalno, ali vrlo dobro pripremljeno i ukusno jelo.

Drugo glavno jelo još nam se više svidjelo: janjeći savitak s mentom. Iskreno, kako se nismo previše raspitivali o načinu pripreme, očekivali smo nekakvu punjenu janjeću rolicu, no za stol je stigao tanjur s graškom na koji je bila položena u zvrk smotana, pečena janjeća kobasica. Stjepan Grgos opisuje kako ju je prošle večeri, nakon što je ispandlao par većih janjaca sa Žumberka, sam napravio. Taj je savitak bio baš elegantno začinjen - osim mente, dosta se osjetila i narančina korica, malo i cimet. I jednom i drugom glavnom jelu odgovarao je Prinčičev Merlot s Goriških brda, rashlađen, sigurno hladniji nego što bi ga poslužili u većini drugih restorana, no to nam baš nimalo nije smetalo, dapače - tom je svježem vinu niža temperatura baš lijepo pristajala.

Za desert, po gazdinoj preporuci, još topla štrudla od šljiva bistrica sa sladoledom od iste te fine, stare domaće sorte.
Osim nas na ručku kod Grgosa na terasi je bilo još šest zauzetih stolova, atmosfera je bila opuštena, domaćinska, uz puno smijeha, nitko na jelo nije čekao dugo, a gazda Grgos stigao je baš do svakoga gosta.

Gostionica Kod špilje važno je mjesto hrvatske gastronomije, a njezin vlasnik, sveprisutni Stjepan Grgos, vrijedan čuvar tradicije i spretan ugostitelj koji zna ugoditi svakom gostu.