Da je slučajno potrebno definirati nekakvu mjernu jedinicu za osnovni klasični riblji restoran, to bi svakako mogao biti restoran Konoba Dida u Zagrebu. Naime, od atmosfere, koja je doduše ipak malo prenaglašeno rustikalno-domaćinska, preko pripreme pa do izvedbe i prezentacije samih jela, Konoba Dida ono je što svakako svatko od nas očekuje kada bez specijalnih ambicija za nekim ekstra gurmanskim doživljajima krene na solidan riblji ručak ili večeru. Ukratko, ovo mjesto moglo bi se proglasiti zicerom među zagrebačkim ribljim restoranima, jer se dolaskom ovdje nikako se ne riskira, Naime, već dugi niz godina tu je vrlo jasan kliše: razumljiva i prepoznatljiva jela i maksimalno svježa riba, školjke i rakovi.
Te su informacije svakako bitne u ova dinamična gastronomska vremena u kojima se već u gotovo svakom restoranu mogu očekivati raznorazne kuharske bravure; od onih gdje se zapitate kako to mjesto uopće egzistira, pa sve do, običnom gostu, nerazumljivih tekstura i još manje jasnih naziva jela kojima se služe novovalni ugostitelji i kuhari. Iz tih razloga danas je za prosječnog gosta jednostavnije otići u neki klasični restoran široke ponude, tamo gdje ima i ribe i mesa i jela na žlicu i roštilja… jer iz širokog izbora uvijek se nešto nađe pa je i osjećaj sigurnosti da će objed proći dobro veći - ako je restoran malo slabiji u jednom, biti će bolji u drugom.
Kod ribljeg restorana pak stvari su drugačije. Očekivanja su uvijek veća, gosti su oprezniji, izbirljiviji, fokusirani na podrijetlo namirnica uz obavezna pitanja o načinu ulova ribe koja se nudi, podrijetlu i sortama maslinovog ulja i slično. Kao da se u takvim restoranima, a iz nekog nejasnog razloga, neprekidno traži dlaka u jajetu. Tu je Konoba Dida za sve koji se plaše nekih gastronomskih eskapada sigurno rješenje iliti dobra osnovna mjerna jedinica za pouzdan klasični riblji restoran.
Obrok je započeo obaveznim couvertom (3 €) koji uključuje i košaricu kruha iz vlastite proizvodnje. Couvert se mjenja, ovaj puta to je bio namaz od bakalara koji je i okusom i teksturom podsjetio na one namaze kakvi su se davnih dana mogli uživati u klasičnim restoranima Kvarnera, pa je tako i ovaj namaz nakratko prizvao u misli neka, sada nepostojeća, vremena opatijske i lovranske kuhinje.
Objed se odabralo otvoriti s još par hladnih jela, i to kroz tris kakav više-manje nude svi restorani ovog tipa.
U ovom su bili kombinirani salata od hobotnice, carpaccio od tune i salata od rakovice (13 €). Kako je tanjur količinski skromnijeg sadržaja, možda se može reći da je cijena malo previsoka, no takav komentar bi svakako bio izlišan da su jela na tom tanjuru na visini zadatka. Iako je bilo za očekivati da će salata od rakovice, a posebno salata od hobotnice, imati snažniji identitet kroz izraženije okuse, to se nije dogodilo. Neočekivano, carpaccio od tune, iako bojom nije podsjećao na meso tune, bio je najupečatljivije jelo u trisu, pa je svakako najbolje u nekoj budućoj posjeti odabrati samo njega. Salata od hobotnice je doduše napravljena solidno, samo od hobotnice bez ikakvih dodavanja krumpira kao i većih količina luka, čime se služe oni restorani koji žele zaraditi na volumenu tog jela. No, umjesto ukrašavanja tanjura klicama rotkvice, bilo bi primjerenije poigrati se, recimo, s više papra, možda kojom suhom rajčicom iz maslinovog ulja, pa čak i malo izraženijim dodavanjem češnjaka. Rakovica je pak bila malo presuha, u ustima mrvljiva, pa niti njoj ne bi naškodilo malo soka od limuna ili kap kvasine, malo više maslinovog ulja, pa i izraženijeg svježeg peršin lista.
Doduše na stolu je bilo ponuđeno elemenata kojima se itekako mogu podići okusi ponuđenog. Naime, Konoba Dida na stolovima poslužuje u bočice pakirano vlastito brendirano ekstra djevičansko maslinovo ulje iz jednog istarskog OPG-a, a na kojem je istaknuto da se radi o kupaži ulja sorata vodnjanska buža, pendolino i leccino. I solidnog je okusa, sličnog kupažama kakve nude istarske uljare nakon što završe sezonu prešanja mladih ulja, a sebe naplate postotkom ulja oduzetim prilikom prešanja i prerade. Uz to kućno ulje stoji i ono od istarske bjelice trgovačkog brenda O la la, a konobar pak, vidjevši interes za ulja, na stol dodatno donosi i dva respektabilna: Claijevu Terrebianche kupažu više sorti iz ograničene serije njegovog maslinika, kao i Oleum viride Belić sorte Leccino. Tako se uz donesenu košaricu izbora kućnih kruhova, a kakva se nepromijenjena ovdje služi već godinama te se kreće od klasičnog bijelog, preko kruha s maslinama pa do crnog kruha od sipinog crnila, sve lako može pretvoriti u dulje kušanje ulja i prije nego što je večera ozbiljnije počela. Konobar pak, vrlo uslužan, kao da je pomalo zazirao od dubljeg razgovora o vinima. Ovlaš je predložio izbor malvazija i pobrojio još pokoju sortu, no bio je zadovoljniji što je donio kartu vina i ostavio na izbor što i kako uzeti. A karta nudi dvadesetak bijelih i jednako toliko crnih vina te po nekoliko roséa, desertnih i pjenušavih vina te dva šampanjca. Iako se čini da je karta rađena kroz osobne motive onoga tko bira vina jer vidljivo naginje prema određenim vinarima, dobra je stvar je što naginje prema dobrim vinarima i dobrim vinima, tako da se tu nema što posebno za zamjeriti.
S obzirom na odabrana hladna predjela, u tom trenutku je bilo logičnije okrenuti se nekom vinu iz izbora šest ponuđenih malvazija, no odabir stila za ovu priliku okrenuo se prema sauvignonima. Ovaj put prema Galićevom (32 € butelja), a što se kasnije pokazalo i punim pogotkom.
Prije odabira iz ponude toplih jela uzelo se u obzir da se u Konobi Dida izrađuju i vlastite tjestenine, tako da je iz kratke ponude od osam toplih predjela jedno moralo biti iz tog izbora. Između crnih rezanaca sa škampima i dva jela s pljukancima - jedno s kozicama (13,50 €) i drugo ponovo škampima odabrane su kozice. Drugo jelo je već tradicionalno obavezna narudžba crnog rižota (13,50 €), koji je svojevrsna osobna karta ribljih restorana, a kojim se poznavateljima govori kako razmišlja restoranska kuhinja. Oba topla predjela dokazala su prvobitno postavljenu teoriju oko definicije karaktera restorana.
Pljukanci su naime bili izrađeni izvrsno - pravih dimenzija, sjajne teksture tijesta, a k tome i pripremljeni upravo kako treba, ali je umak od kozica bio u zoni sigurnosti, klasičan, ukusan, rađen na dobrom ribljem temeljcu, s mesom kozica koje se nisu raspadale. No i ovdje je trebalo pokapati malo maslinovog ulja iz izbora sa stola, da bi okus dao onu pamtljivu notu koju treba svako jelo ovog tipa.
Crni rižoto pak već je na oko izgledao upravo kako treba. Dobro odabrana riža kratkog zrna, vjerojatno sorte arborio i snažna duboka crna boja rižota odavala su poznavatelja pripreme koji poštuje one dvije glavne karakteristike crnog rižota koje to jelo mora imati. No blago razočarenje bila je sipa u rižotu. Potpuno neočekivano, u ovom rižotu ona je bila - premekana. Ta potpuno neobična činjenica kod mesa kojem je najčešća zamjerka da je pregumasto i teško jestivo, u ovom slučaju bila je potpuna suprotnost. Jer kao i kad je meso pregumasto, tako i u ovom slučaju meso sipe koje se rastapa u ustima također nije dobrodošlo. Ono treba imati određeni karakter, blagi otpor kod uživanja, jer se inače može steći dojam da je prošlo kroz predugo kuhanje, a moguće i kroz više zaleđivanja. To možda i nije točno, no misao na to ipak ostaje. Ipak, okus rižota bio je lijep, zaokružen, rižoto je nesumnjivo rađen na temeljcu, a riža je bila pripremljena upravo kako se očekuje od riže u rižotima naših restorana, te bi to bilo jelo koje će se naručiti i sljedeći put.
U Konobi Dida svakodnevna je ponuda svježe ribe, ovoga puta tu su se našle i velike svježe lignje, no pažnju su tu večer ipak privukli kvarnerski svježi škampi (88 €/kg). Na prijedlog konobara da ih se pripremi na grilu, a posluži u kombinaciji s gratiniranim Jakobovim kapicama (5,50 € komad) odmah se pristalo.
Tanjur je bio ukrašen, izgleda, u kuhinji neizbježnim klicama od rotkvice. Javila se pomisao da, eto, i sada kao i nekada i dalje neki kuhari pribjegavaju ukrašavanju tanjura samo radi ukrašavanja, ne misleći što su dohvatili tim ukrasom. Jer zamijeniti nekoć popularne listove zelene salate i rotkvicu narezanu u oblik cvijeta ukrašavanjem sveprisutnim klicama od svega i svačega također nema previše smisla, koliko god se činilo da se tako ide u korak s vremenom. No taj detalj ipak je bio manje bitan od činjenice da su gratinirane školjke bile prilično razočaranje. Fino meso te školjke zatvorilo se pod prilično tvrdim pokrovom nekog zrelijeg zapečenog sira - pretpostavljamo granna padana ili njemu sličnog. I iako postoji čitav niz načina da se meso Jakobovih kapica gratinira u oklopu - od onog klasičnog iz starih ugostiteljskih škola s bešamel umakom i konjakom, preko onog primorskog s krušnim mrvicama i sirom te maslinovim uljem, pa sve do moguće najukusnije kombinacije sa pelatima, mozzarelom i parmezanom, ovaj način, na žalost, nije pripadao niti jednom stilu. Ostalo je samo za zaključiti da je potpuno zanemarena poanta tog jela u kojem je glavna zvijezda meso školjke, a ne okus pečenog tvrdog sira. Škampi su, nasuprot tome, bili perfektno pripremljeni i uz činjenicu da je konobar poslužio i pribor za čišćenje rakovog mesa, te nekoliko puta mijenjao salvete za pranje prstiju, ovaj tanjur je ipak ostao u dobrom sjećanju.
Ponuda slastica se kreće od čokoladne torte, preko palačinki, sorbetta i tiramisua, ali i rožate, no - neočekivano za riblji restoran - u ponudi su se našle i svježe rađene štrudle (4,70 €). I to od šljiva i jabuka. Uz dodatak kuglice sladoleda od vanilije one su, uz nezaobilaznu rožatu (4,70 €), bile odabir za završetak objeda. I bile su vrlo dobar odabir. Izvrsno hrskavo tijesto, fino izbalansirano slatko punjenje, kao i činjenica da su štrudle došle tople i mirisne, bilo je zgodno usporediti s rožatom od koje bi se uvijek u ribljem restoranu očekivalo više nego od štrudla. No, u ovom slučaju rožata je prošla potpuno nezamijećeno. Iako korektno spravljena, i opet je nedostajao neki pamtljivi efekt kakav se očekuje u ribljem restoranu kod specifičnog jela kakvo je rožata. Malo snažnije karameliziran umak, malo konzistentnija krema…
Ipak Konobu Dida potrebno je staviti na popis ribljih restorana u kakve se može pouzdati. I iako je restoran prolazio kroz razne faze upravljanja i kadrovskih preslagivanja kakve su mnoge druge restorane koštale glave, Konoba Dida i dalje je jednako pouzdano mjesto vjerno svojoj dugogodišnjoj filozofiji kakvu ističe i u samom nazivu restorana - konoba.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....