Ova obiteljska konoba od 1980. poslužuje najbolju cresku janjetinu

Malo je ljubitelja creske janjetine koji nisu čuli za Bukaletu. I malo je njih koji će propustiti priliku posjetiti je kad se zateknu na otoku. Ova danas nadaleko poznata konoba smještena je u selu Loznati, u unutrašnjosti otoka, oko 4 kilometra od grada Cresa. Otvorila ju je 1980. godine gospođa Antica Lozica, a sad je, bez promjena u pristupu, njegujući tradiciju, vode njezina dva sina. I premda u ponudi ima i svježe ribe i drugih jela, ovdje se ustvari ciljano dolazi na janjetinu. Ako tko i naruči što drugo, taj je gotovo sigurno stranac ili vegetarijanac.

Sjeli smo za rezervirani stol na vanjskoj terasi oko tri popodne - bilo je oko nas nešto malo gostiju i dosta slobodnih stolova, pokazalo se da u ovo doba nije bilo potrebe rezervirati.
Ipak, za stolom do našeg sjedilo je više nego raspoloženo, prilično bučno društvo, pa nam je vrlo uslužna, očito iskusna konobarica diskretno predložila da nas preseli za malo dalji stol. Naravno, odmah smo prihvatili - na ovoj vrlo ugodnoj i lijepoj terasi koja pruža pravo osvježenje usred ljetnog dana ni ne možete sjesti na lošiju poziciju, svaka je jako dobra, osim ako baš niste te sreće da vam gost sa susjednog stola galami na uho.

Kad smo se napokon smjestili, a sve je bilo obavljeno brzo i spretno, naručili smo jednostavna hladna predjela: paštetu od janjećih jetrica, kozju skutu, te tri sira - dva kozja, mlađi i stariji, i jedan ovčji, sve iz vlastite, obiteljske sirane. Sve je bilo jako dobro - od domaće paštete malo grublje teksture u kojoj smo uživali uz izvrstan domaći kruh koji sami peku, do finih punomasnih sireva, no posebno treba izdvojiti izvanrednu, slatku i mirisnu kozju skutu.

Ipak, pravo je uzbuđenje tek slijedilo. Prije glavnog jela odlučili smo se za još nekoliko toplih predjela od janjećih iznutrica: janjeću koradelu iliti dropčić, jetricu na žaru, pohani mozak i fuže s janjećim žvacetom. Nažalost, tripice više nisu imali, sve su prodali za marendu ili raniji ručak. Koradela je zapravo nešto kao gulaš od janjećih pluća i srca, izvrsno tradicionalno jelo posluženo s palentom.

Janjeća jetrica koju i inače jako volimo zbog njezinog delikatnog, nježnog okusa, bila je vješto ispečena na grilu, izvana rumene korice, iznutra sasvim mekana, poslužena s grilanim povrćem (paprika, rajčica, patlidžan, koromač). Domaći fuži sa žvacetom (koji se sad isto u jelovniku navodi kao gulaš jer gosti, kako nam objašnjavaju, nisu razumjeli o čemu je riječ) također je bio jako dobar. I mozak je bio perfektno pohan i vrlo lagan, kao da ima manje one specifične kolesterolne masnoće tipične za teleći ili svinjeći. Naravno, samo su neki od nas uživali u njemu, ipak je to kontroverzna iznutrica koju prate najveće predrasude. Sve u svemu, bilo je teško suzdržavati se, a glavno je jelo tek trebalo doći na stol.

A ni tu nismo puno filozofirali pri odabiru. Naručili smo Tris Bukaleta, janjetinu pripremljenu na tri načina: pohanu, iz krušne peći i sa gradela (na kvarnerskim otocima ne postoji tradicija ražnja), uz miješanu salatu od sezonskog povrća. Sve je došlo na povećem ovalu, uz malo salate, luka i pečeni krumpir.

Pohana janjetina prava je rijetkost i uvijek je svi spominju kad se govori o Bukaleti. No, prava je istina da je tu ponajprije riječ upravo o kuriozitetu - to jednostavno nemate gdje drugdje pojesti, pa tko bi to onda propustio. Kvalitetan komad mesa, ako je pohan kako treba, uvijek je ukusan, tu nema spora. Međutim, kako je creska janjetina blaga okusa, svakako neutralnijeg od janjetine iz Dalmatinske zagore, s južnijih otoka ili čak i s dubljeg kontinenta, nije toliko posebna u odnosu na isto takav odrezak teletine ili krtije svinjetine, možda je meso samo malo tamnije. No, otkoštena je, mekana i - pohana. Ukratko, svi je vole. Druga dva načina pripreme pokazala su ipak svu vrijednost creske janjetine. Maleni kotleti, lamb chops, s roštilja, bili su izvrsni, ne prepečeni, gotovo ružičasti iznutra, no creska je janjetina ipak najbolje od sebe dala u krušnoj peći - mekana, slatka i slasna, topila se u ustima, a nije prije toga bila u sous videu.

U svakoj se konobi uobičajeno pije kućno vino, što nije uvijek najbolji izbor. No, u slučaju Bukalete to su vrlo dobri Kabolini malvazija i teran, pa dalje nismo ni tražili.
Za kraj smo naručili oba deserta koji se ovdje nude: olito i grašnjake. Radi se o starinskim cresko-lošinjskim slasticama grube izrade. Za olito je tipično da uz brašno, sol i šećer, u smjesu kojom se puni crijevo - nekoć ovčji drob, olito, odakle mu i ime - uz grožđice ili suhe smokve ide i janjeći ili ovčji loj. To se sve kuha i potom ohlađeno reže na ploške i još malo poprži na maslinovu ulju. Grašnjaci su pak neka vrsta raviola punjenih slatkom smjesom oraha i neke marmelade, često od marelica, a potom prženih u maslinovu ulju. Oba su deserta hvale vrijedan pokušaj očuvanja tradicije, no tu bi tradiciju bilo bolje usavršiti, nadograditi, radije nego, u slučaju grašnjaka, raditi od kupovnog lisnatog tijesta. Ovako, samo su podsjetnik na pučku slasticu koja se radila kad se u kući nije imalo bogzna što.

Ručak u Bukaleti treba doživjeti jer malo je konoba koje uspijevaju opstati gotovo isključivo na lokalnim, domaćim namirnicama. Osoblje ovog restorana, među kojim su i braća Danijel i Kristijan, vlasnici Bukalete koji i sami poslužuju goste, vrlo je ugodno i uslužno, nimalo nametljivo, a opet otvoreno i prisno. Bez ustezanja će govoriti, na primjer, o tome kako već nekoliko godina na Cresu nemaju svoje maslinovo ulje pa ga nabavljaju iz Istre (na sreću, jako dobro), ali se nadaju da će ove godine maslina ipak roditi. Ručak u ovoj poštenoj konobi koju vode vrijedni ljudi, sa svim nabrojenim jelima i vinom, stajao nas je manje od 40 eura po osobi, što je s obzirom na cijene već same janjetine jako dobra vrijednost za novac.