Antin gaj jedno je od onih mjesta za koje biste se zakleli da postoji oduvijek i poput nekog promatrača prati kako vrijeme prolazi i kako se sve oko njega mijenja, ne nužno na bolje. Smješten uz Branimirovu tržnicu koja je iz godine u godinu u sve lošijem stanju, sam lokal opstaje od 1993. godine, što znači da ove godine slavi 30. obljetnicu.
Prostor je koncipiran tako da velika zatvorena i natkrivena terasa može funkcionirati u bilo koje doba godine, čak i kada nisu velike vrućine. Usmjerena je prema Trgu žrtava fašizma i ulici kneza Višeslava, a obližnji Park kralja Petra Krešimira IV i okolno drveće stvaraju dojam da se nalazite u prirodi. Štoviše, sama terasa postavljena je oko jednog golemog stabla, koje stvara i prirodni hlad pa sunce ne udara izravno u krov terase.
Jedan smo vrući dan svratili na ručak i iznenadili se što smo bili većinom okruženi strancima. Ovo nije prvi put da ručamo u Antinom gaju, no ljeto je očito učinilo svoje i zamijenilo tipičnu klijentelu, stanovnike kvarta - turistima kojima je Zagreb postao obavezna stanica prilikom posjeta Hrvatskoj.
Već po dolasku možete na vanjskom zidu restorana proučiti što se nudi, a svaki dan se mijenja ponuda gableca. Uvijek se tu nađe nešto jušno, jednostavna jela poput kobasica i iznutrica te uvijek popularna janjetina ili pak teletina ispod peke. Taj su dan imali i čobanac, samoborski kotlet s prilogom, ćevape i slične klasike.
Posluživao nas je stariji gospodin, suzdržan, ali duhovit, uljudan i opušten u isto vrijeme. Ručak smo započeli goveđom juhom (3,19 eura) koja je na stol došla brzo i bila kipuća. Gotovo u potpunosti nemasna, ali dobro pogođene slanosti, nije se činila domaća, ali nam je godila, unatoč visokoj temperaturi. Sadržavala je dovoljnu količinu tijesta i tek koji komadić kuhane mrkve.
Za glavna jela odabrali smo teleće pečenje s krumpirima (11,28 eura), veliku miješanu salatu za dvoje (5,30 eura) i teleću jetru s prilogom (7,96 eura).
Jetra je došla lijepo razrezana na ujednačene komade i ispečena na naglo, a poslužuju je s tri kuglice pirea od krumpira, nešto luka i malo ajvara. Samo meso bilo je dobro pečeno, malo čvršće teksture, ali nije bilo žilavo. Ukusnog teka, posipano je bilo s tek malo usitnjenog češnjaka i peršina, koji nisu bili prenapadni. Ako izbjegavate češnjak, nemojte ih zaboraviti upozoriti da preskoče taj dodatak. Pire je bio korektnog okusa, malo grublje teksture. Samu jetricu bilo je potrebno tek malo posoliti da bude izvrsna.
Teleće pečenje bilo je sočno, s dovoljno masnih dijelova koji su pustili svoju aromu. Krumpiri su također bili jako ukusni, a cijela porcija bila je taman da zasiti, iako se na prvu nije doimala preobilnom. Temeljac kojim je teletina s krumpirima podlijevana, a koji se spojio s masnoćom iz samog mesa, podsjećao je na juhu s početka našeg ručka.
Miješana salata sadržavala je naribani kupus, sočnu ljetnu rajčicu, nešto malo zelene salate i svježi krastavac. Nije bila pretjerano začinjena, već dobro dozirane kiseline, ali i ništa posebno.
Za kraj smo pitali što imaju u ponudi za desert, na što nam je konobar ponudio voćni kolač (3,19 eura) i ništa više, premda za dostavne servise spremaju i palačinke s pekmezom, koje bi bile puno bolji izbor. Kolač je imao slatkastu bazu spremljenu od mljevenih keksa, koji su podsjećali na petit beurre kekse.
Sama krema bila je spremljena od tučenog vrhnja za šlag u koji su bile umiješane i cijele i borovnice, dok se na površini mogao naći i koji grozdić crvenog ribiza. Osim malo kiseline od ribiza, cijela je krema bila ustvari doista neutralnog, pomalo dosadnog okusa, čemu nisu pomogle ni borovnice. Falilo joj je više kiseline bilo od druge vrste voća, malo limunova soka, dodatka mascarpone sira ili nečeg sličnog. Nakon dobrog ručka desert nas je ostavio ravnodušnima i bez nekog entuzijazma, što je šteta. Svakako ćemo se vratiti na ukusno teleće pečenje, neko dobro varivo ili treće jelo, ali slatko ćemo najvjerojatnije preskočiti.