Rovinjski Monte prvi je hrvatski restoran s Michelinovom zvjezdicom, koju je dobio 2019. Vode ga Danijel Đekić i njegova supruga Tjitske, a u posao su se nedavno uključili i njihovi sinovi Ilja i Simon.
Do restorana se može samo pješice, kroz labirint uskih uličica staroga grada Rovinja, tako da vam od najbližeg parkirališta treba desetak minuta hoda. Smješten je na ekskluzivnoj poziciji, u najbližem susjedstvu Sv. Eufemije, čiji toranj dominira ne samo nad gradom nego i tim dijelom zapadne istarske obale, poput svjetionika.
Restoran svoja vrata otvara u 18 sati, a mi smo stol za dvoje rezervirali u 18:30. Dan je bio vrlo vruć, pa smo malo i uranili da se maknemo sa žege. Stigli smo kao prvi gosti. Rezervacija je obavezna, a do 20 sati restoran je bio ispunjen do posljednjeg mjesta.
Monte je od svojih početaka, otkako su Danijel i Tjitske preuzeli posao Danijelovih roditelja, koncipiran kao beskompromisni fine dining restoran. Nude tri fiksna degustacijska menija, Crveni, Zeleni i Plavi od šest glavnih sljedova, uz intro s nekoliko malih zalogaja, a s preddesertom, desertom i petit four finalom - sve u svemu, serviraju vam 12-ak jela. Crveni i Plavi meni moguće je odabrati samo za cijeli stol, a Zeleni se može kombinirati s drugim menijima. Uz ove degustacijske menije Monte nudi i menije sa tri i četiri slijeda u kojima se mogu kombinirati jela s različitih menija.
Vinska lista sastoji se od 20-ak šampanjaca, dok su sva ostala vina isključivo hrvatska, pomno birana iz svih regija.
"Obojeni" meniji su tematski, a zajednička im je tema svježa lokalna namirnica u sezoni, obrađena modernim tehnikama.
Crveni meni (195 €) bazira se na hlapu. Sva jela s tog menija pripremljena su od pojedinih dijelova cijelog jednog hlapa.
Zeleni meni (165 €) je vegeterijanski, ali ne i veganski jer osim svježeg povrća i samoniklog bilja uključuje jaje i mliječne proizvode.
Plavi meni (180 €) bavi se temom mare e monti, susretom mora i zemlje, pa uključuje i riblja jela, odnosno morske namirnice, i meso.
Odlučili smo se za Zeleni i Plavi meni.
Stolovi u Monteu zapravo su smješteni na vrlo lijepoj natkrivenoj terasi, koju sa stropa ugodno hlade veliki ventilatori. Odmah po ulasku smjestili smo se za stol u kutu, blizu servisnog stola na kojem se u velikoj posudi s ledom hladilo sedam ili osam butelja vina. Sommelier, ovdje očito i head of service, Siniša Škaberna, kojeg smo već susretali u profesionalnom životu, predložio nam je wine pairing, napomenuvši kako je danas za njih tužan dan jer su njihovim prijateljima, obitelji Bibić, u Plastovu izgorjeli vinogradi, pa će njima kao posvetu uz jedan slijed svakako poslužiti njihov Debit. Pomalo patetična, ali simpatična, lijepa prijateljska gesta. Kako god, malo smo oklijevali jer je nakon večere još trebalo sjesti u auto, pa je dodao kako nije nužno uzeti kompletan wine pairing, koji se naplaćuje po čaši (12 €), a može nam točiti i manje vina pa ipak nećemo biti uskraćeni za potpuni doživljaj. Taj nam se prijedlog svidio. Uostalom, kao i njegov pristup tijekom večere, gdje je bilo očito kako nema čvrsto zadan i unaprijed određen wine pairing, nego osluškuje gosta i zapravo svakome pristupa individualno.
Večera počinje pozdravima iz kuhinje, a taj se intro ovdje zove "Šetnja istarskim krajolikom" i isti je za sve menije. Uključuje kristalni kruh s crnim tartufima, gougère od zelenih i crnih maslina, mini pizzu margheritu, chawanmushi s duxelleom od gljiva i algi te bujon od livadskih latica.
Intro je upravo spektakularan, drukčiji od svega što smo probali u bilo kojem drugom našem fine dining restoranu. Okusi su čisti i jasni, duboki ali nimalo agresivni, pa ih, bez obzira na njihovu raznovrsnost, bez problema doživljavamo svaki pojedinačno jer svi međusobno ostavljaju prostora sljedećem. Prema prijedlogu konobara, bujon, koji je serviran kao čaj u staklenoj čašici, popili smo zadnji, a u njemu je dominirao šafran.
Prvi slijed u Plavom i Zelenom meniju razlikuje se samo u jednoj namirnici: espuma od krumpira preko žumanjka skuhanog na 64 stupnja dolazi s premium kavijarom jesetre, odnosno s kavijarom od patlidžana. Oba su bila kremasta, slasna, blago pikantna (vlasac, čili), zanimljivih tekstura, a doživljaj su pojačavale hrskave panko mrvice s dna zdjelice.
Prije drugog slijeda iznijeli su nam na stol dvije domaće focaccie, sa začinskim biljem i crnilom sipe, te svoje domaće maslinovo ulje, sol s teranom i maslac s prahom lovora.
Drugi slijed Zelenog menija zaslužuje čistu desetku: rajčica Dobravac došla je presvučena vrlo tankim šnitama, gotovo pergamentom od patlidžana, sa sladoledom od avokada i bijelim sokom, odnosno consommeom od rajčice. Bila je to veličanstvena posveta rajčici, koja je u ovom trenutku na svom vrhuncu. Probali smo najrazličitije improvizacije, rajčicu u svim formama i agregatnim stanjima, obrađenu različitim tehnikama, no ništa ne može nadmašiti jednostavno savršenstvo njezine teksture, samo obučene u kožu od patlidžana. Naš nam je sommelier uz to jelo preporučio Suitu, malvaziju rovinjske vinarije Dobravac, vinara i farmera koji su uzgojili i tu rajčicu i koji inače organiziraju festival rajčice. Sve u svemu, to je jelo sa Zelenog menija bilo rani, ali apsolutni vrhunac večeri, i jedan od najboljih ljetnih sljedova koje smo u nas ikada pojeli.
Drugi slijed Plavog menija pred nas je stigao "s ribarnice": odležani brancin, kozice, sipa, sirova dondola, alge, limunska trava i extra vergine maslinovo ulje. Sve svježe i slasno, vrlo intenzivnog okusa. Odležani brancin bio je, također, vjerojatno najbolji koji smo probali, a u posljednje vrijeme čest je na raznim menijima.
Treći slijed Zelenog menija: grašak, tofu, artičoka. Nakon ludo ukusne rajčice sa sladoledom od avokada, ipak malo manje ekspresivno jelo. U Plavom: dumpling i rolica sa škampom u šafranu i škamp sa žara s viergeom. Nažalost, škamp, koji je bio razrezan po dužini, serviran je u premalenom tanjuru, pa ga je bilo nespretno pojesti.
Za četvrti slijed Zelenog menija: bomba od kelja punjena lećom s curryjem na taratoru bio je neobičan, ali ukusan spoj zagasitih okusa začinjenih curry mješavinom začina koje je tarator podigao svježinom.
S Plavog menija stiže tuna u sezamu, što je možda već klasika, ali bila je izvrsna. Uz nju je na istom tanjuru servirana manja grilana kocka krastavca, kockica gela od sojina umaka, a u drugom pršut od tune i odlično začinjen tuna tartar. Svaki element ovog slijeda bio je perfektan.
Zatim, kao peti slijed Zelenog menija, stiže štrudlica poslužena kao salata, na kremi od buče, s kozjim sirom, mladim špinatom i laticama cvijeća. Još jedna uspješna interpretacija zeljanice koja je također u novije vrijeme česta na menijima.
U glavnoj ulozi petog slijeda Plavog menija je prepelica - šljivom punjeni batak i file, sa šljivom i karfiolom, a konobar nam je taj tanjur za stolom posprejao šljivovicom, što je bilo efektno, ali se baš i nije osjetilo u okusu jela koje je bilo intenzivno i dosta slano, osobito file.
I napokon šesti zeleni slijed: cvjetača s grilla, pire od celera, toffee od gljiva, edamame, a preko svega za stolom je nariban svježi crni tartuf. Jelo odličnih tekstura, ali možda malo preblago za posljednji slijed.
Za šesti slijed Plavog menija stižu teleće brizle (moguće je odabrati između brizli i telećih medaljona), s crnim trubačama, kremom od patlidžana i kremom od lješnjaka na mahuni šećerca, prelivene za stolom telećim jusom. Jako dobro, ali također manje intenzivno od prethodnog slijeda. Uz to je jelo baš dobro pristajalo novo Enjingijevo Venje 2015.
Nakon preddeserta, taleggio sira, kruške u vaniliji i badema u zlatnom karamelu, koji je isti za oba menija, uslijedio je još jedan break - možda nepotreban - kompot, espuma od naranče, s pucketavim bombonima.
A zatim desert: za Zeleni meni sladoled od pistacija, uz njega spužvasti kolač (zapravo biskvit namočen u čaj od jasmina) i opaline od karamela. Plavi desert bio je sladoled od ružinih latica, cvijet od jabuka i kadaifa nadjevenog kremom od jabuke - kadaif je bio ipak pretvrd. Uz to, sommelier nam je predložio Ritošin Muškat ružu, vrlo zanimljivo desertno vino. Oba sladoleda bila su odlična, dok su im ostali elementi ipak bili inferiorni.
Dok smo još sređivali dojmove ove vrlo uzbudljive večere, za stol nam je došla i petit four garnitura, koja nam je samo potvrdila da je Monte ipak najbolji u menijima, a da su im deserti ipak malo slabija strana.
Posebno treba istaknuti uslugu. U svakom trenutku na terasi je među stolovima pet ili šest konobara čija je koreografija besprijekorna - sveprisutni su, ali nikad nemate dojam da ih je previše i ne doživljavate baš nikakvu nespretnost i neprimjerenost. Istodobno su relaksirani i nimalo uštogljeni.
Večera u Monteu, u kojoj smo uživali s još dvadesetak drugih gostiju (bili smo jedini domaći), bila je vrlo lijepo iskustvo, naravno - sa subjektivno doživljenim amplitudama, ali koje su generalno na visokom nivou. Monte je u svojem segmentu bespogovorno jedan od naših najboljih restorana.
Na kraju ipak mala zamjerka ili, bolje rečeno, savjet: veliki tiskani jelovnici prilično su nespretni, s amaterski odabranim fontovima i, još važnije, s nedopustivim pravopisnim pogreškama, koje nikad ne bismo komentirali da nije riječ o restoranu s ovako visokim ambicijama i razinom usluge. To bi svakako trebalo ispraviti.