žKoliko god smo, nažalost, već navikli na surovu stvarnost turizma u Dalmaciji, dolazak u Trogir u sezoni više je od uobičajenog izazova. Gradilišta, građevinske dizalice, predimenzionirani šoping centri, neonske i plastične reklame... Prilaz starom gradu Trogiru izgleda sumanuto preizgrađeno, neprimjereno i nakaradno. I opet nas je to šokiralo. Baš kao i cijena parkinga od 4 eura po satu. Ha, dobro, tko nam kriv kad usred sezone želimo autom blizu centra mjesta. Kako i mi, tako i drugi: stari grad Trogir bio je krcat ljudi, a uz smrad koji se dizao iz okolnih voda i vrućinu koja kao da se još pojačala s ulaskom u uske trogirske ulice, večer je počela prilično izazovno.
Izazovan je bio i početak naše večere u Konobi Trs, još jednoj u nizu koje smo posjetili ovog ljeta, i jednoj od tri u Trogiru koje imaju Michelinovu preporuku. Ona je, naime, smještena u zatvorenom dvorišnom prostoru visokih zidova koji je odozgo potpuno obrastao vinovom lozom, ta praktički čini krov nad ovim, nominalno, otvorenim prostorom. Ni ventilatori nisu mogli pomoći gostima na dupkom punoj terasi, ali ni konobaru koji je terasom užurbano prolazio brišući se ručnikom po čelu i vratu. Restoran je bio krcat gostima, isključivo strancima, i konobari su se činilo prilično užurbani, te smo nekako pozdravljeni usput. Prvi dio večere imali smo dojam da jedva hvatamo konobara, ali kad smo se poslije zapričali o vinima i sparivanju s jelima, kao da smo privukli njegovu pozornost.
Ono što nam se na početku također nije svidjelo je bilo njegovo inzistiranje da toče samo flaširanu vodu, što je mali test koji uvijek napravimo pri dolasku u restoran. Naime, snažno vjerujemo da ne postoji nijedan valjan razlog da se u Hrvatskoj voda u restoranima naplaćuje, to je opravdano valjda jedino na otocima, jer pitke vode u hrvatskim pipama zasad još imamo napretek. Zagovaramo politiku u kojem ti pri sjedanju za stol automatski dolazi voda u bokalu, jer će u većini slučajeva biti potrebna, pogotovo kada je vani osamsto stupnjeva.
Da bismo se oporavili od ovako turbulentnog početka večeri, naručujemo pjenušac, i veseli nas da osim sveprisutnog Šembera nalazimo Grabovčev Brut (klasična metoda, mješavina bijelih sorti). Ono što bismo rado da nestane jest posluživanje pjenušaca u flauta čašama, koje imaju smisla samo u svečanim prigodama, ako baš mora biti.
Dok čekamo kamenice koje smo naručili kao prvi slijed, bacamo oko na vinsku kartu koja je dobro osmišljena, pametno prezentirana podjelom prema stilovima vina, uz sve bitne ostale podatke, ali nam u oko upadaju prilično visoke cijene vina na čašu, jer kreću od 7 eura, a većina ih se vrti oko 10 eura. Sva vina u buteljama u hrvatskim restoranima su preskupa, a i ovdje je tako - kad vidimo da je butelja svježe malvazije u restoranu 42 eura, pada nam mrak na oči.
Konoba Trs ustvari se bavi nekom varijantom fine dininga, barem sudeći po fotografijama koje smo proučili online. Za tako nešto smo i bili raspoloženi. Pozdrav iz kuhinje malo nam diže raspoloženje, tri mala zalogaja stižu pred nas. Profiterol s mousseom od škampa s crnilom od sipe na vrhu, tartelette od pršuta na kremi od skute i pralina s punjenjem od ovčjeg sira. Uz to stižu domaći sourdough kruh i pogača, uz maslac "od maslinovog ulja".
Svaki od zalogaja pomalo je pikantan na svoj način, i vrlo zanimljiv, a najpikantniji od svega jest maslac s prilično žestokim maslinovim uljem. Odmah uočavamo i prekrasno keramičko posuđe koje je očito rađeno baš za restoran, i na njemu je utisnut vrlo efektan, minimalistički logo konobe.
Kamenice (6 €/kom), stižu na podlozi od soli, koja bi trebala glumiti led. Shvaćamo zamjenu, mnogo je praktičnija, ali u uvjetima koji su vladali bilo je nužno da to zaista bude led - školjke su, naime, bile tople. U nadi da se sutra nećemo probuditi otrovani, hrabro srčemo francuske kamenice s limoncello pjenom, gelom od breskve, tartarom od krastavaca. Sve skupa dobro zamišljeno, ali u izvedbi nedovoljno povezano. Limoncello se gotovo nije osjetio, krastavci preslabog okusa, pa je zato gel od breskve prevladao. Sve skupa je trebalo biti ledeno i osvježavajuće, a bilo je samo potencijalno problematično zbog topline. No, kamenice su kamenice, nekritički ih volimo, pa smo krenuli dalje.
Prilikom narudžbe inzistiraju da odmah naručimo i predjela i glavna jela, zbog kuhinje. Uskoro pred nas stižu gyoza sipa (20 €) i ceviche od kozica, hobotnice i bijele ribe (25 €), oba jela vrlo atraktivno složena i poslužena, prepuna boja. Prilično nam se sviđa igra s gyozom koja je crna, ispunjena vrlo moćnim punjenjem od mekane sipe koju dobro balansira espuma od boba, s nešto kuhanih zrna boba, prženi shiso list i prah od rajčice. Vrlo zabavno i uspjelo jelo, iako je bob mogao biti bolje skuhan.
Ceviche također izgleda prekrasno, s efektnim čipsom od čičoke i ukiseljenim komoračem koji služe za hrskavost i malo svježine, jer nam se čini da je emulzija od naranče i meda ipak trebala biti nešto kiselija. Ulje od peršina i prah od maslinova ulja djeluju više kao dekoracija, ali sve skupa, ceviche je korektan.
Uz predjela smo konačno ušli u malo bolji kontakt s konobarom jer smo zajedno pokušali spariti vina s jelima, u čemu smo prilično uspjeli. Naime, Grabovčeva Draga, koja nam je i inače omiljena, bila je perfect match sa sipinom gyozom, a veselilo nas je probati i Radovanovićev Grk, jer samog grka u bocama još uvijek nema puno i veseli nas isprobati svaki.
Sva glavna jela u jelovniku djeluju zabavno jer je očito da su s određenim twistom na tradiciju, pa se odlučujemo istražiti kako izgleda njihov Alla brujet (42 €), i potpuno neočekivano Cvjetača (28 €) iako nitko za stolom nije vegetarijanac.
Oba jela su također vizualno atraktivna, kao i sva prije njih, pogotovo brujet, koji dolazi pomalo dekonstruiran, za završnim dolijevanjem jusa od brujeta. Zabavan je u tom jelu i škamp koji izgleda poput škorpiona na tanjuru, a ustvari je zapaljeni kreker od palente. Četiri komada grdobine, jakobova kapica, rep škampa i krak hobotnice, uz dvije kuglice pirea. Bojimo se da bi se ozbiljniji jelac ovdje osjetio zakinutim, iako su okusi čisti, jasni i zaokruženi. Konobar predlaže Markusov pošip O tom potom, i iako kombinacija nije idealna, razvija se zanimljiva rasprava o tome što je i kakav bi ustvari trebao biti pošip. Ovaj je iznimno svjež, užitan i zanimljiv, no pitanje je pripadaju li mu baš toliko tropske arome.
Cvjetača je s druge strane iznimno snažno jelo s tri različite teksture cvjetače: hrskavom sirovom, one zapečene brenerom, te one u kremi od ovčjeg sira. Na sve to naribani su još crni tartufi, koji sami po sebi nemaju snažnu aromu, ali dodaju dojmu da se jako htjelo cvjetaču učiniti zanimljivom. Možda su u svemu tome malo i pretjerali, pa se u jelu borilo mnogo jakih okusa. No, zaključak je bio da su jedno relativno dosadno povrće uspjeli napraviti žestokim poput kakva komada mesa. Pokušali smo vidjeti hoće li se slagati s Tomčevim Rockstarom, no tu je bilo previše svega i na tanjuru i u čaši da bi se postigao sklad.
Na kraju, kad se većina gostiju razišla, a restoran bio pred zatvaranje u 23 h, na terasi je postalo sasvim ugodno, a konobari su nam sugerirali da u miru završimo večeru, bez žurbe. Stoga smo uzeli jedan osvježavajući desert, jogurt jagodu s crumbleom od bijele jagode, te jedan rum, iako bi možda neki gorkasti koktel bolje sjeo kao digestiv.
Ukupno iskustvo u konobi Trs bilo je ugodno, iako je na početku prijetilo katastrofom. Na vremenske uvjete se, naravno, ne može utjecati, ali je sveopći dojam grada i konobe bio velika gužva i velika užurbanost. Tako nam se čini da je bilo i u kuhinji, pa je izostala pažnja nad detaljima, koje smo morali spomenuti s obzirom na prilično visoke cijene svega što smo konzumirali. Vizije i kreacije ne nedostaje, ali da se možda smanji pritisak na kuhinju, rezultat bi bio precizniji i više zadovoljavajući za gosta.