Nedjeljni ručak odlučili smo provesti "Kod Pere" na zagrebačkoj Šalati. Dvije prostrane terase obavijene zelenilom kroz koje se lijeno ljetno sunce provlači do vašeg stola i kupa u čaši hladnoga gemišta stvara savršen ugođaj za tipičan obiteljski ručak uz domaću hranu.
Obje terase bile su prepune pa nemojte iskušavati sreću i očekivati da ćete tek tako ugrabiti slobodan stol za ručak. Ta činjenica nas jako veseli jer i nakon nekoliko desetljeća postojanja ovaj restoran ima svoje vjerne goste u nekoliko generacija koji ovdje dovode svoju djecu, unuke, majke, djedove, supruge pa i djevojke.
Iako su konobari imali pune ruke posla, tek što je naš stol bio spreman, momak u čistoj bijeloj košulji s notesom u ruci stao je recitirati dnevna jela: "Od juha imamo goveđu, pileću i s vrganjima. Ja obožavam ovu s vrganjima, ali vi uzmite koju hoćete. Dalje imam punjene paprike, pečenje, imam patku s mlincima i pašticadu s njokima. Kasnije si ostavite mjesta za štrudlu. Imamo od višanja, jabuka i trešanja. Pa, što ćemo?"
Sve redom
Značajno smo se pogledali i, opijeni atmosferom nekog zaboravljenog vremena, odlučili probati sve redom. Tri porcije juhe od vrganja (30 kuna), u kojoj doista ima vrganja, nestale su u trenu, a žar rasprave o nogometnim utakmicama zamuknuo je čim se juha pojavila na stolu. Juha je bila slasna, bogata velikim komadima gljiva i s nekoliko kriški krumpira i pozivala je na podebljavanje narudžbe. Ipak, razum je prevladao i nismo naručili još.
Uskoro su nam donijeli i glavna jela koja su jednako odrješito prekinula razgovor koji se vodio za stolom. Punjene paprike (45 kn) poslužene su u bijeloj keramičkoj posudici, a u posebnoj zdjelici dobijete pire krumpir i sami si stavljate na tanjur kako vam je po guštu. Kuhane su u paradajz sosu, onako po domaći, pa dok brišete znoj s čela od neumoljive srpanjske vrućine, punjene paprike toliko pašu da ne posustajete.
Pačje pečenje s mlincima (90 kuna) također je nestalo u trenu. Korica je bila slana i sočna, a meso meko i ne previše masno. Konobar je noseći dio narudžbe za susjedni stol zabrinuto upitao je li patke bilo dovoljno jer "patka ima puno kostiju, malo se čovjek može najesti od toga, a da mi to podebljamo?" Molećivim pogledima, odmahivanjem ruku i punih usta sugerirali smo da to nije potrebno, sasvim nam je dovoljno.
Poput stare šansone
Pašticada s domaćim njokima (95 kuna), poslužena, kao i punjene paprike, u keramičkim zdjelicama, bila je zeru preslatka. Možda je bilo previše suhih šljiva za naš ukus, ali nismo se borili ni s ovim jelom. Treći put konobar je ponovno sugerirao repete i popustili smo pod domaćim njokima. Za desert su stigle i te božanstvene štrudle koje su pravljene kao kod kuće, jer jedino kod kuće nećete štedjeti na punjenju, a kore služe tek da sve zajedno drže na okupu. Sve tri su im dobre, ali štrudla od trešanja (22 kune) ipak je nešto što želite ponijeti kući i još jednom je pojesti navečer, možda kriomice uz hladan jogurt i dobru seriju.
Zagrebački restoran "Kod Pere" danas je endemska vrsta, jedan od onih koji odgovaraju na pitanje identiteta. Nažalost, takvih je restorana premalo. Možda zato što je premalo gazda domaćina koji goste tretiraju kao kućne prijatelje, bez obzira na to poznaju li ih ili ne. Već smo bili na odlasku, kad ponovno dolazi konobar i vraća nas za stol još jednim ledeno hladnim gemištom na račun kuće.
Nismo bili jedini koji su dobili takvu gestu, netko je dobio razgovor, netko rakiju, netko gemišt, ali uvjereni smo da nijedan gost nije otišao a da ga nisu ispratili onako kako se to radi s kućnim prijateljima. Moguće da će se naći i oni koji će reći kako oni prave bolje paprike ili pašticadu i da bi sve to trebalo podići na neku višu ljestvicu, ali nama je baš ovakav restoran "Kod Pere" emotivan, pomalo nostalgičan poput neke stare zagrebačke šansone na koju se uvijek raznježite kad je čujete na radiju.