Hotel Bastion jedan je od poznatijih i ekskluzivnijih zadarskih hotela smještenih u starom gradu tj. na zadarskom poluotoku. Izgrađen na temeljima stare venecijanske palače iz 13. stoljeća, diči se nazivom heritage & boutique hotela, a dio je i Relais&Chateux grupacije kojoj pripadaju hoteli koji su "unikatni, kojima upravlja obitelj, često su uređeni u/na temeljima povijesnih građevina, i iznimno drže do lokalne gastronomije i tradicije". Dodamo li na hrpu i činjenicu da se restoran hotela Bastion diči i Michelinovom preporukom iz 2023. godine, naša očekivanja pri dolasku bila su, razumljivo – visoka.
Usred srpnja 2024., petak je uvečer, restoran je praktički prazan, zauzet je još jedan stol, do kraja večeri popuni se još jedan. Sam restoran ustvari je zatvorena terasa, izdvojena od hotela ponad kamene kule s koje se lijepo vide zadarske zidine, marina i stara tvornica Maraska koju, naravno, pretvaraju u hotel. Samo uređenje sa baldahinima sa stropa i nekakvim drvenim pregradama pomalo podsjeća na one šatore za svadbe, s bijelim srdašcima koja vise sa stropa. Iako se svi žale da je "sezona loša", sam Zadar krcat je turistima koji ispadaju sa svih strana, i grad je živ do kasnih noćnih sati (ok, do 1 u noći). Stoga, prazan Kaštel nije bio najbolji znak za početak. No, optimizam i ljeto vladaju u nama, nadamo se najboljem.
Simpatični konobar dodaje nam osvijetljene LED ekrane kao jelovnik i nudi pjenušce za početak, Plešivicu i Zagorje. Biramo Tomca, za kojeg se pokazuje da ga nema, i konobar nam donosi Petrača, uz isprike i na račun kuće. Jelovnik je uglavnom riblji, s nekoliko mesnih nužnosti (steak, janjetina, pačetina, teletina), pa se tako i mi odlučujemo držati se uglavnom mora, uz jedan izlet na kopno.
Riblja hladna plata za dvoje (45 €) čini se kao dobar uvod u presjek onoga što se u restoranu nudi. Tuna tartar, carpaccio od brancina i carpaccio od škampa s paškom skutom. Na zajedničkom tanjuru je i couvert, kad je već ionako riblji, što donekle ubija ideju couverta kao takvog. Niti u jednom u predjela do izražaja ne dolazi osnovna namirnica, jer je svugdje potpuno prekrivena onime u čemu je marinirana, bio to soja sos, kisela skuta ili wasabi i nezreli avokado.
Što se prijedloga vina od strane konobara tiče (jer vinsku listu vidjeli nismo), prvo se nekako izvrtimo oko malvazija i Galića, dok se ne dočepamo ipak postojećih lokalnih vina na čaše, Maraštine Fiolić i Pošipa Bora. Važno je na ovakvim mjestima promovirati lokalne vinare i lokalne sorte, a u zadnje vrijeme šire zadarsko područje po tom pitanju bolje je nego ikada.
Lagano pijuckamo i čekamo glavna jela koja će, nažalost, ispasti pravo razočaranje, dok se konobar možda prečesto i naširoko upušta u ćakulu s nama. Rep grdobine (35 €) i janjetina po naši (42 €) upravo tako su šturo i opisani u jelovniku, pa kad je konobar već tu, malo se raspitujemo oko toga kako npr. pripremaju janjetinu. Dugo iskuhavanje, pa skidanje s kostiju i rezanje na komadiće, te formiranje u tortice, a tako to nekako i izgleda na tanjuru, uz selekciju povrća za žara. Tu se sad već javlja nešto upitnika iznad glave, jer smo očekivali fine dining, a dobili malo urednije posloženu janjetinu s povrćem sa žara. Čini se da tu janjetinu ipak nisu dovoljno dugo iskuhavali.
Okus (presušene) grdobine je nažalost, potpuno sakriven svime što se nalazi oko nje, ponajprije prženom pancetom, ali i podlogom od gorkaste blitve ili špinata na mlijeku - nismo uspjeli detektirati. Jedina uspjela stvar na tanjuru je zgodna igra s mišancijom prženom u tijestu ili tempuri, što bi fukcioniralo i kao zasebno zanimljivo jelo.
Kod vina uz glavna jela iz prve smo se upješno zadržali na dalmatinskim vinima, pa pijemo Rizmanov Tribidrag, inače sjajno vino koje na stol dolazi pretoplo, i ponavljamo Pošip.
I da nismo na zadatku, tu bismo već svakako odustali, jer nam je jasno da tu večer fine dininga vidjeli ne budemo, no hrabro naručujemo i deserte, simpatičnih lokalnih imena i sastojaka. Dalmatinka (tamna i mliječna čokolada, limun, maslinovo ulje) i Pijana smokva (suhe smokve, mascarpone, prosecco, keksi) - svaki po 10 eura. Možda je do toga što smo već blago razočarane, stoga i kritičnije, pa nas smeta i prezentacija tih deserata, i ti keksi koji su u podlozi oba deserta, i okusi koji su opet nabacani, pomiješani i nepotrebno intenzivni.
Cjelokupan dojam jest da ovo mjesto nije mjesto koje su nekad možda ocjenjivali Michelinovi recenzenti, da jela niti najmanje ne sliče onima s web stranice, a da je kuhar netko drugi ili netko umoran i nezainteresiran. Možda vlasnici restorana nemaju jasnu viziju kakvu razinu restroana žele imati?
Servis je također primjereniji kakvoj konobi nego finom restoranu, gdje nikako ne zastupamo uštogljenost, no konobar mora ipak znati kada je pretjerao s interakcijom i osobnim pričama. Cjelokupan račun, na kojem je falilo par stavki, iznosio je 179 eura, dakle sa svime bi bio nešto iznad 200 eura, odnosno 100 po glavi. Ono što smo jeli i iskusili nikako ne opravdava ovakvu cijenu, bez obzira na činjenicu da je "svugdje sve poskupjelo". Jest, ali neka vrijednost za novac ipak mora postojati.