Na početku stare Karlovačke ceste, u zagrebačkom Blatu, smješten je restoran koji se proslavio ponajprije jelima od iznutrica. Proslavio, to je možda preteška riječ, no činjenica je da ovaj restoran, koji će u rujnu proslaviti 10. rođendan, privlači mahom ljude koji ovdje dolaze radi jela kakva drugi restorani rjeđe imaju u ponudi. I koji o tim jelima uglavnom imaju samo riječi pohvale. Ovdje se, pisali smo već o tome u Dobroj hrani, može pojesti čak i mliječni odojak, lechon, ako se unaprijed naruči, što je prava rijetkost u našim restoranima.
Bicko je, zapravo, prilično neugledan veliki lokal u prizemlju zgrade među sličnim zgradama tipičnim za novu, neuvjerljivu urbanizaciju zagrebačke periferije. Tlocrtno prostran, podsjeća na kakvu menzu, s otvorenim ognjištem u jednom kutu sale i led rasvjetom ugrađenom u stropne knauf obloge. Neobičan rustikalno-kvazimodernistički miks u kojem se čovjek osjeća pomalo izgubljeno, pogotovu kad tamo dođe na ručak usred radnog tjedna.
Prvo smo naumili sjesti na terasu, gdje je bilo nekih gostiju, no oba slobodna stola bila su mokra od kiše koja je maloprije stala, pa smo se povukli unutra. Nije baš da smo ostali uskraćeni za pogled.
Rutinski ljubaznog konobara koji nam je ubrzo prišao prvo smo pitali što ima od iznutrica, i on je među prvim jelima ispalio "tripice od grdobine", što nas je odmah zaintrigiralo - to ćemo svakako naručiti, no htjeli smo još malo proučiti jelovnik. (Koji, usput, na vrhu stranice ističe neduhovit, bedast slogan: "Svak bi rado gricko u restoranu Bicko"). Ipak, odmah smo naručili jedno hladno i jedno toplo predjelo: špek crne svinje s krmenadlom (8,90 €) i mladi kozji sir s roštilja na posteljici od rikule, s džemom od luka i pikantnom papričicom (9,80 €). Oba su došla na jednom ovalnom tanjuru. Špek, rezan tanko na velike fete, bio je fantastičan. Nema se tu što puno dodati - leđna slanina crne slavonske svinje, osušena kako treba, bez žurbe i previše soli, jedan je od najboljih domaćih suhomesnatih proizvoda koje imamo, superioran većini svih drugih koje možete kupiti u nas. Bicko očito ima pouzdan izvor najbolje robe. Čista desetka.
Mladi kozji sir također je sam po sebi bio vrlo ukusan, lijepo grilan, ali dosadnu kremu od aceta balsamica ipak bi trebalo zamijeniti nekim domaćim delikatesnim octom ili, zašto ne, mješavinom octa i domaćeg sirupa od crnog bobičastog voća. Ako mu uopće išta i treba. Predobar je to sir za konfekcijski preljev. A džem od luka nije ni izdaleka opravdao svoje ime, žilavi rezanci luka bili su daleko od tog agregatnog stanja.
Uto je došao konobar, onaj isti, simpatični, i iznebuha upitao gdje smo mi to na jelovniku vidjeli tripice od grdobine. - Pa nismo, vi ste nam rekli za njih - odgovorili smo zbunjeno. - Ali, nemamo ih više na karti - rekao je. - Dobro, onda ćemo… "Gazdin špikani mix" (10,60 €) - to su špikani ćevapi kojima su prilog pikantna mrkva, žmikani luk i lepinja - te pajšl od iznutrica kozlića s palentom (9,60 €). Pajšl (Beuschel) je danas, i lingvistički i gastronomski, rijetkost - možda se pajšla još ponegdje kuha u istočnim krajevima Hrvatske ili u Vojvodini. Riječ je o inačici ragua od iznutrica, ponajprije od srca i pluća, ukusnom jelu iz austrougarske kuharice, posluženom uz vrlo dobru palentu kao prilog. Iznutrice kozlića bile su delikatne i podatne, i ovo nam se svileno starinsko jelo jako svidjelo.
O ćevapu, naravno, uvijek sto mišljenja. Iako nam se nisu svidjeli na prvu, jer je meso bilo toliko svijetlo i mljeveno u sitan fars, kao da ima tko zna kakvih dodataka, zapravo su bili prilično ukusni i sočni. Dolaze na četvrtastom tanjuru u porciji od sedam komada, zajedno s prilogom - na četvrtine razrezanom toplom lepinjom, dvije grilane ljute papričice, pikantnom mrkvom i žmikanim lukom. Mrkva je bila naribana i jako dobro začinjena - neočekivano odličan prilog. Žmikani luk ipak - beživotan.
Podijelili smo potom, za kraj, i porciju špek fileka (8,90 €) - morali smo ih probati jer ovdašnji, barem među obožavateljima toga jela, imaju status legende. Konobar nas uvjerava, donoseći ih za stol, da ih "gazda" osobno kuha i pritom nikome ne da ni blizu. Dakle, bili su jako, jako dobri, upravo onakvi na kakve trebate povesti one koji prema tom jelu imaju predrasude i nikad mu ne bi dali šansu.
Vjerojatno najbolji koje smo unazad nekoliko godina pojeli u ovom gradu. S perfektnim pikantnim umakom od rajčica i temeljca, koji je ugušćen samo dugim kuhanjem, i s trakama junećeg želuca narezanim na idealnu veličinu koje su se topile u ustima. Desert? Ne, hvala, odgovaramo konobaru, dok nam se usnice još lijepe od moćnog safta. Isprali smo ih još po jednim rutinskim gemištom od vina zelinskog vinara - kad smo, naime, na početku ručka zatražili vinsku kartu, konobar je rekao da je nemaju, pa onda spomenuo da imaju neke butelje malvazije i još nečega, ali se nije mogao sjetiti čije
Bicko je, iako nezgrapno smješten u novogradnji zagrebačke suburbije, i unatoč značenju riječi bicko (nerast, neuškopljeni, rasplodni prasac) koja, zbog snažnog vonja, u većine ljudi baš i ne pobuđuje apetit, restoran koji, radi nekih tanjura, doista vrijedi posjetiti. Uz malo iskustva i pažljivijeg odabira, jest ćete vrlo dobro i ne preskupo.