Kada čitate o samoborskom restoranu Cantilly, sve zvuči kao priča iz bajke. Cantilly Garden Restaurant zadao si je, naime, ozbiljnu ambiciju da, ni manje ni više, "ponovo izgradi tradiciju". Za početak, lokacija na kojoj su odabrali graditi svoju restoransku priču povijesna je vila u Ulici Stanka Vraza, a naziv restorana Cantilly dolazi od Ljubice Cantilly, muze istoimenog pjesnika. Arhitektonski su minuciozno obnovili staru vilu i potom je odveli u 21. stoljeće dodavši joj (vrlo uspješno i decentno) moderne građevne elemente, parkiralište natkriveno solarnim kolektorima i prekrasno hortikulturno uređenje kojim dominira vrt u kojem se navodno uzgajaju namirnice za restoran. Moramo priznati da smo čitajući o svemu ubacili određenu dozu skepse jer znamo koliko je teško održavati vrt koji bi opskrbljivao restoran, a i nebrojeno smo puta svjedočili diskrepanciji oko truda i sredstava uloženih u uređenje restorana i onih uloženih u samu kuhinju.
Pri dolasku smo pomno obišli vrt i zadovoljno zaključili da nije samo šminka, iako u stilu market gardena izgleda prekrasno, no vidi se da je netko tamo uspio stvoriti i nešto ozbiljniju proizvodnju na, čini se, permakulturnim prinicipima. Naime, posađeno je povrće pomiješano s korisnim biljem i cvijećem, uočili smo negdje i kompost, a sve je okruženo voćnjakom. Ulazak u sam restoran također je okružen mnogobrojnim biljem, cvijećem i drvećem kojeg je netko marljivo održavao i spasio od ljetnih žega. Pogled na divotu od hortikulture traje i ako sjedite u staklenom zimskom vrtu, gdje su nas smjestili.
Pobojali smo se da ćemo biti sami za ručkom, ali se restoran s vremenom ugodno popunio, iako je razbacan po nekoliko odvojenih prostorija, kao da ste u nečijoj kući, stoga svaki dio zadržava neku svoju intimu. Cjelokupni prostor je uređen s puno ukusa, starinski, ali svježe, s detaljima poput ozbiljnih tapeta i pločica, bibliotekom i umjetninama. Imate dojam da točno takav stoji oduvijek jer odiše patinom koja nije fejk, već kao da ste ušli u dom neke dobrostojeće građanske obitelji. Tko god da ga je zamislio i uredio, odradio je vrhunski posao.
Pogled na jelovnik također nam diže obrve, on je relativno kratak, ali zvuči vrlo zanimljivo, sa samo par jela u svakoj kategoriji. Posebnu nam pozornost privlači "zrcalni veganski" jelovnik, gdje na dva "klasična" predjela dolaze dva veganska, i jasno je da se odmah bacamo baš na njih. Naručujemo po tri hladna i tri topla predjela, s idejom da kasnije ustanovimo koliko nam je ostalo mjesta.
Vinska lista, koja je jedan dobar telefonski imenik, najmanja je u dijelu s hrvatskim vinima, ali smo uz pomoć simpatičnog konobara uspjeli pronaći neka rjeđa vina i novitete s naše vinske scene. Primijetili smo da se lista drži klasike, bez prirodnih ili orange vina. Za ozbiljne vinske pilce ima više nego dovoljno opcija iz svih bitnih vinskih zemalja i regija, vinsku listu je očito radio sommelier s velikim svjetskim iskustvom. Nijedno vino nije navedeno na čaše jer, kažu, otvorit će nam gotovo sve što poželimo, a takav pristup ima jednu začkoljicu koja nas je kasnije pomalo iznenadila.
No, pred nas stižu hladna predjela i mi smo oduševljeni. Veganski tartar od cikle (14 €), veganski foie gras (15,50 €) i tatarski biftek (19 €) izgledaju i, što je bitnije, mirišu prekrasno. Veganski foie gras napravljen je od indijskih oraščića, gljiva, malo vinjaka i kakao maslaca. Poslužen s buketom začinskog bilja direktno iz vrta praznik je za nos, oči i nepce. Ništa manje senzacionalan nije ni tartar cikle sa sitno narezanom ciklom i jabukom, veganskim creme fraiche, pinjolima i gelom od mente i nečeg citrusnog. Toliko svježine i okusa u jednom jelu od cikle već dugo nismo našli. Moćnost mesnog tatarskog bez pretjerivanja sa začinima uz putar aromatiziran koštanom moždinom digao je detalj crnog papra odležanog u bijelom vinu. Snažno, ali izbalansirano, perfektno uz tostirane sourdough kruhove iz Bread Cluba. Ljestvica je ovdje jako visoko dignuta, i razmišljamo da smo, ako nastave u ovom tonu - pronašli neotkriveni biser. I to ne samo za vegane, nego za svakoga tko uživa u vrhunskim okusima.
Nastavljamo s tri topla predjela, od kojih apsolutnu pobjedu, na tragu hladnih predjela, odnosi raviol punjen samoborskom češnjofkom na kremi od muštarde i batata (15,50 €). Hrskavi, prženi raviol, taman pikantna muštarda u kremi i potom punjenje od češnjovke - e, tu smo se prisjetili one njihove izgradnje tradicije kojeg je ovo jelo savršen primjer. Moćno, zanimljivo, drugačije, sjajno nosi priču o tradiciji i lokaciji! Janjeći ragu na domaćim linguinima s uljem medvjeđeg luka (18 €) u usporedbi s ovim jelom djelovao je pomalo blijedo, iako vrlo korektno, dočim smo od ratatouillea (16,50 €) imali nešto viša očekivanja s obzirom na sezonu i vrt iza kuće. Nedostajalo je tu malo koncentracije okusa, a patlidžan u jelu nikako nije smio biti tako gorak. Ulje od bosiljka izvuklo je stvar, ali nas je ratatouille najmanje zadovoljio.
Među glavnim jelima odjednom smo osjetili kao da smo na drugom mjestu, jer smo se našli u carstvu klasičnijih mesnih komada (ribeye, biftek, patka) i nejasnog brancina. Razumijemo, ali čini nam se ovdje jednako nepotreban, kao i losos među hladnim predjelima. Odabiremo patku, čisto da vidimo kako je spremaju, i više vijećamo nad veganskim prijedlozima glavnih jela. Odlučujemo se za jelo "Šuma", košaricu sezonskih gljiva s heljdom, cvjetačom i ljetnim tartufom (23 €), svjesni da je ove godine gljivarska sezona potpuno podbacila zbog suše. Patka je divno mekana, u moćnom demi glace umaku s kuhanim povrćem pride. I to je to. Vrlo klasično, vrlo korektno, ali s određenim efektom spuštanja; nakon svega doživljenog s predjelima, očekivali smo manje klasičan pristup. Šumska košarica s gljivama patila je pak od višestruke težine okusa: gljive, pa ljetni tartufi, pa heljda i cvjetača. Kao da su u kombinaciju zaboravili ubaciti nešto što bi je osvježilo i podiglo. Htjeli smo je voljeti, znajući da su dio gljiva uzgojili sami na cjepanicama, što je nekima od nas životni san, ali ovom jelu treba demontaža i ponovo sastavljanje.
No, uzbuđenje, veselje i spektakl vratili su se na kraju ručka, s desertima (svi su 10 €). Iako za stolom baš nitko ne pati posebno na slatko, oduševljenju nije bilo kraja, i razmišljali smo da neke deserte naručimo dvaput. Dobro je znati da, nakon što ih je osmislila i postavila poznata Samoborka, slastičarka Petra Jelenić, u kuhinji i bez nje znaju što rade. U maniri fine dining restorana dobili smo i mali preddesertić, par komada svježeg voća u voćnoj kaši s aromatičnim biljem. Dekonstruirana kremšnita kodnog imena Oblačić (jer dolazi, zaista, s oblačićem tj. espumom vanilije i mente) još je jedna zabavna posveta tradiciji što cijenimo i poštujemo. Spektakl okusa dolazi sa Samoborskim nokturnom (prhko tijesto s narančom, badem ganache, orah krema, ribizl) i Ljetnom pričom (crisp od lana, pečeno voće, sorbet od smokvinog lista, bobice), kojih se još uvijek jasno možemo prisjetiti, i kojima se ponovo želimo vratiti (tj. bilo kojoj njihovoj sezonskoj iteraciji). Desert imena Čokolada, zaista je Čokolada jer se radi o jedno pet agregatnih stanja i intenziteta čokolade koje ćete naći na tanjuru i svaki strastveni ljubitelj čokolade bit će zadovoljan.
Zaključno, imamo nešto odgovorenih i nešto neodgovorenih pitanja vezanih za ovo zaista posebno mjesto kakvo je bilo potrebno ne samo Samoboru nego i Zagrebu. Povjerovali smo njihovom zero waste, održivom pristupu namirnici, hrani i cjelokupnom procesu, to ovdje nije poza. Ljepota uređenja okoliša i samog restorana prenesena je vjerno na tanjure i estetika je u ovom prostoru bitna. Sam restoran koketira s elementima fine dininga, i neka od jela bez problema bi mogla na ozbiljni degustacijski jelovnik, dok je drugi dio jela puno klasičniji, pa nas malo zbunjuje smjer u kojem žele ići.
Ono što nas je također iznenadilo u Cantillyju jest način obračunavanja vina, na što nas nisu upozorili pri dolasku. Kako nisu navedene cijene po čaši, cijena čaše se računa tako da se cijena butelje podijeli sa 10, pa se onda obračuna puta 2, kao da ste pili 2 decilitra. Znači, ako je butelja 60, čaša vina je 12 eura. Uglavnom, začudite se kada dobijete račun, imajući na umu da su cijene, klasično hrvatski, puta tri od maloprodajne, barem što se tiče vina u razumnijem cjenovnom rangu. Cijene hrane su pak, sasvim fer, prijateljske i normalne, dok je više od trećine računa otišlo na vino.
Možemo shvatiti da se ovakvim pristupom pokušava pokriti potrebe širokog spektra publike, i ne zagovaramo ubrzanje u smjeru fine dininga. Jasno je da ovdje kreativnosti, vizije i tehnike ne nedostaje, pa nam je žao da postoje određene varijacije u ideji pojedinih dijelova jelovnika. Restoranu Cantilly želimo da opstane i da postane razlog odlaska do Samobora, jer iskreno vjerujemo da će se u svakoj sezoni tamo naći apsolutno spektakularnih jela. Možda uz malo konceptualnog pretumbavanja i široj publici postane jasnije što u Cantillyju mogu očekivati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....