Zagrebački restoran Tač jedan je od najpoznatijih, ali i, prema rezultatima izbora Dobri restorani, najboljih tradicionalnih restorana u metropoli. Osim što se bave domaćom kuhinjom, veliku pažnju posvećuju namirnicama, ono što mogu uzgajaju sami, a drugi dio nabavljaju od lokalnih proizvođača, provjerenih ribara i uzgajivača. Na njihovom meniju, koji nikada u ruke nećete dobiti na papiru već je samo okvirno ispisan na crnoj ploči, zato se nalaze jela kakva nećete moći isprobati na puno adresa u gradu. Osim toga, među rijetkim su adresama u Zagrebu gdje ćete u isto vrijeme moći naručiti najsvježiju ribu i morske plodove, cresku janjetinu, ličku teletinu i istarske tartufe, ali i, primjerice, ćevape i foie gras.
Željni dobre domaće kuhinje i ovih smo se dana tako zaputili do Vrhovca, gdje se, pomalo skriven, nalazi restoran Tač. Stol smo rezervirali nekoliko dana unaprijed, kako bismo bili sigurni da ćemo na gužvovitu nedjelju ovdje uspjeti dobiti mjesto. Jer, vikendom se ovdje skuplja velik broj obitelji i parova, kako nam se učinilo, uglavnom redovnih gostiju koji se međusobno poznaju i njeguju dobre odnose s vlasnicima. Zaključili smo to nakon što smo, kao neredoviti gosti, sjeli za svoj stol, za kojim smo proveli idućih 15 minuta praznih čaša i tanjura, dok je za to vrijeme osoblje oko nas veselo pozdravljalo stare i nove goste. Tek na naš upit da naručimo barem piće, simpatičan mladi konobar zastao je za našim stolom, ispričao se i uzeo narudžbu.
Iako smo htjeli isprobati što više različitih jela, kako mesnih, tako i ribljih, ljubazno osoblje ipak nam je preporučilo da, uz tatarski (32 €) i salatu od grancigule (20 €), umjesto patke s mlincima i fileta ribe, naručimo cijelu ribu, po kojoj su ovdje toliko poznati, koja je svježa i, kako nam je rekao, odlično je pripremaju. Nakon kratkog premišljanja, odlučili smo poslušati preporuku i naručili škarpinu za dvoje (117 €).
Prvo nam je za stol stiglo nekoliko vrsta domaćeg kruha (3,50 €), koji je izgledao toliko primamljivo da smo ga odmah isprobali s maslinovim uljem Grozić, koje smo zatekli na stolu. Svaka od tri ili četiri vrste kruha bila je zbilja dobra, a to je nešto što u restoranima inače posebno cijenimo.
Tatarski koji je potom stigao na stol bio je odličan, možda i jedan od boljih koje smo u posljednje vrijeme isprobali. Kiselina, pikantnost i slanoća bili su odlično balansirani, okus mesa i dalje se osjetio, tekstura je bila grublja i točno onakva kakvu i inače preferiramo. Tatarski je poslužen uz listiće mekog maslaca i tostirani kruh i cijela je porcija bila više nego dovoljna za dijeljenje na dvoje ljudi.
Salata od grancigule je, s druge strane, porcijom bila nešto skromnija, ali za predjelo, zapravo, dovoljna. Bila je bogato začinjena, s dodatkom rajčice koja još uvijek nije u svom najslađem izdanju, ali je bila korektna.
Zatim je na stol stigla škarpina, koju smo na preporuku osoblja naručili pripremljenu na pari, a ne na grilu. Bio je to dobar odabir, jer meso je bilo meko, pahuljasto, ostalo je sočno, blago slatkasto slanog okusa. Iako već dopola siti od predjela, nismo se mogli zaustaviti dok nismo ispraznili cijeli tanjur. Uz ribu, poslužena je blitva s krumpirom (9 €), koja je bila pripremljena prilično jednostavno, ali to je, zapravo, bilo sve što nam je uz ovakvu škarpinu i trebalo. Puno blitve, malo krumpira, kremasta, a istovremeno osvježavajuća.
Iako smo nakon obilnog ručka neko vrijeme promišljali bismo li uopće naručili desert, a osoblje nam je ponudilo i da kratko predahnemo pa zatim nastavimo, odlučili smo odmah naručiti i slatko za kraj.
Budući da su nam preporučili tiramisu (5 €) koji, kako su rekli, ovdje rade najbolje u gradu, to je morao biti jedan od naših odabira, dok je drugi pao na štrudlu od višanja (4 €). Tiramisu je, baš kako je i najavljeno, bio zbilja ukusan, dovoljno kremast, s lijepom dozom alkohola koja je bila prisutna, ali nije preuzela desert, dok je štrudla od višanja bila klasično dobra.
Uz ručak, ponovno na preporuku osoblja, popili smo i četiri čaše Puhelekova sauvignona (28 €).
Sva jela koja smo u Taču isprobali bila su stvarno ukusna i vrijedna preporuke, no odlučite li se ovdje zaputiti, budite sigurni da ćete to i dobro platiti. Naš račun na kraju ručka iznosio je nešto više od 220 eura što, zbog nepostojanja konkretnog menija, sve do trenutka plaćanja nismo mogli znati. Iako razumijemo da su ovdje namirnice vrhunske, atmosfera je domaća, svi se gosti manje-više znaju i poznaju princip rada restorana, pa čak i da cijela ta situacija sa šturim menijem ispisanim na ploči onima dubljeg džepa može biti zabavna i simpatična, ako Tač birate za kakvu posebnu priliku i inače niste spremni na večeru za dvoje potrošiti više od stotinjak eura, iskustvo ručka ili večere, a potom i račun koji će vam ovdje ispostaviti, mogli bi vas prilično iznenaditi.