Tih smo dana prvi put posjetili simpatičnu konobu, uređenu u retro-umjetničkom stilu. U unutrašnjosti dominira šank na kojem se nalazi pravi pršut dok se s druge strane nalazi veliki komin koji nema funkciju grijanja, nego se na njemu spremaju fiorentine, ramsteci i drugi mesni zalogaji po čemu je konoba možda i najpoznatija. Osim unutarnjeg prostora, ima i terasu na kojoj je idealno sjesti u toplija vremena, iako ima funkciju i zimi jer vlasnici znaju postaviti starinsku peć i na njoj lonac u kojem se kuha vino pa se možete zagrijati prije nego što se sklonite u unutrašnjost. Zbog svoje pozicije 2. peron je optimalno mjesto za predah, bilo da se vraćate iz Istre, bilo da tek dolazite, a ime konobe je poveznica s prugom i željezničkom stanicom na kojoj je vlasnikov otac radio kao otpravnik vlakova.
Ponuda je, očekivano, istarska, a temelji se na sezonskim namirnicama, pa ćete zimi uživati u joti ili maneštrama, kobasicama i drugim zimskim proizvodima, dok u proljeće nastupaju šparoge i plemenite gljive poput vrganja, a jesen na meni dovodi tartufe.
Vraćajući se iz Istre, skrenuli smo na izlazu Cerovlje i za nekoliko minuta se zatekli u konobi u kojoj smo i usred radnog tjedna jedva našli stol za dvoje te se odmah stopili s atmosferom. Uz tradicionalnu kartu, u ponudi je bio i poseban meni zasnovan na medu, ali što iz žurbe, što iz sitosti odlučili smo se za tradicionalni pristup. Prvo, naravno, juha, jedna goveđa i maneštra s bobićima. Goveđa juha je moćna i puna okusa, jedino bi se moglo primijetiti kako bi bila još privlačnija da je u njoj bilo više tjestenine. Kako je poslužena u crnom dubokom tanjuru, bez mrkvica i samo s tih nekoliko komadića tjestenine, djelovala je pomalo otužno, no inače nema zamjerki ni količini, ni okusu. Maneštra je bila baš kako treba, gušća s puno komadića mesa i kukuruza, balansiranog okusa, a kad smo je još oplemenili s malo maslinova ulja, poseban je gušt bio tunkati domaći kruh. Jelo je bilo za četiri plus, ali nedostajao je onaj mali “z” - no to bi se vjerojatno dalo riješiti da se kuhala s dvije-tri različite pozicije suhog mesa.
Nakon toga smo se odlučili za domaću paštu, a kako nas je uputila ljubazna vlasnica, taj su dan, uz uobičajenu ponudu, imali i vrganje. Iako nije vrijeme od vrganja, doznali smo da ih nabavljaju u Sloveniji pa smo tako uzeli jedne pljukance s vrganjima i jedne rafiole (raviole) punjene sirom, također u umaku od vrganja. Nismo pogriješili jer su i jedna i druga tjestenina bile odlične, kuhane al dente i sjajno ih je obavijao svilenkasti umak, a vrganji su bili čvrsti i puni okusa. Ako ste za malo žešće kombinacije, paštu možete uzeti sa šugom od divljači ili goveđim raguom.
2. peron u ponudi ima i pizze dosta zabavnih naziva kao što su Koza nostra s kobasicom i skutom ili Šajeta s pikantnom salamom i feferonima. Iako je nismo probali, škicnuli smo susjedni stol i zaključili da pizza izgleda i miriše dobro, no ipak se u srcu Istre treba držati dobre domaće spize.
Cijene su u ovoj konobi više nego prihvatljive. Naš smo ručak uz pola litre kućnog vina, malvaziju, platili 299 kuna.
Konoba radi svaki dan, osim ponedjeljkom, a s obzirom na gužvu koja u njoj vlada, preporučuje se rezervirati stol.