TUŽAN KRAJ VRBNIČKOG VINARA 'Bio je otac 12 djece, čovjek čiste duše, onaj koji okuplja, odan prijateljima, rodnom kraju, ali najviše obitelji'

U petak navečer Policijska uprava primorsko-goranska kratko je izvijestila da se na području Vrbnika na otoku Krku u 19.40 sati dogodila prometna nesreća s poginulom osobom, a kao što je to i inače praksa, nisu otkrili identitet pokojnika. No vijest se vrlo brzo proširila neslužbenim kanalima - poginuo je Franjo Toljanić, jedan od najpoznatijih krčkih vinara i ugostitelja, otac 12 djece, omiljeni Vrbničanin kojeg su poznavali i poštovali svi na tom kvarnerskom otoku, a i puno šire.

Nesreća se dogodila na dijelu ceste kod reciklažnog dvorišta u Vrbniku, gdje je Toljanić, iz za sada neutvrđenih razloga, pao s motocikla. Nedugo nakon tragičnog događaja, tamo su se počeli okupljati brojni mještani. Otočani su u šoku i nevjerici, Vrbnik i Krk obavijeni su tugom, obitelji Toljanić sve vrijeme stižu izrazi sućuti i podrške, a od Franje se, na društvenim mrežama, opraštaju brojni prijatelji i poznanici koje je imao u svim domenama, od sporta, kulture, poljoprivrede, vinarstva, ugostiteljstva... Iza Franje ostaje brojna obitelj čiji uži krug čine supruga Katarina i 12 djece, od kojih je najstarija kći Kate, a slijede je Stjepan, Ljubica, Zlatko, Marija, Franica, blizanci Mihael i Gabrijel, Gašpar, Anđela, Karmen i najmlađa kći Luca koja je rođena 2018. godine. Iza Franje je ostala i fascinantna životna priča koju su obilježili požrtvovan i predan rad, skromnost, odanost obitelji, prijateljima i svojem rodnom kraju te neprestana potreba za stvaranjem, povezivanjem, pomaganjem... Vijest o smrti Franje Toljanića šokirala je i rastužila mnoge.

privatna arhiva

Franjo Toljanić s obitelji

Snaga obitelji

Istaknuti krčki turistički djelatnik i jedan od najvećih hrvatskih stručnjaka za turizam Nedo Pinezić kaže kako je Toljanić bio “vinar, ugostitelj, hotelijer, poduzetnik, suprug i otac, muž, glava vrijedne obitelji Toljanić, utemeljitelj Poljoprivredne zadruge Gospoja, sopac, kapar...čovik od retkih”.

- Franjo je bio ponajprije obiteljski čovjek, njemu je obitelj bila sve. Nikada nije gledao kako da sebi ugodi, nije ga zanimao luksuz, nije imao ni vile ni jahte ni luksuzne automobile - rekao nam je.

Kaže da je Franjo bio jedan od ljudi posebnog kova koji ostvaruju svoje vizije i vuku svoje zajednice prema naprijed, prema boljemu, a pritom ne štede sebe.

- On je svojim primjerom pokazivao kako povezati poljoprivredu i turizam. Vjerovao je u snagu obiteljskog zajedništva, a isto tako, okupljao je kolege, svoje ideje je nesebično dijelio. Bio je inicijator stvaranja klastera malih obiteljskih hotela otoka Krka i potpornih djelatnosti - kaže Pinezić.

Smrt Toljanića potresla je i Renea Bakalovića.

- Doista nije floskula kad se kaže: “ovaj čovjek je čista duša”. Franjo je bio upravo takav. To se vidjelo u svakoj njegovoj gesti. Ne samo kroz posao nego u običnim svakodnevnim stvarima. Ništa mu nije bilo teško i uvijek je bio spreman pomoći. Nikad nije imao provincijsko razmišljanje, bio je znatiželjan i uvijek težio da napravi više i bolje. Svojevremeno smo zajedno išli u New York kad je Hrvatska primana u Vijeće sigurnosti, a između ostalog se održavao i Tjedan hrvatske kuhinje. Nije htio samo poslati svoja vina, nego ih i osobno predstaviti. Nikad nije razmišljao samo za svoj osobni boljitak, već kako promicati Vrbnik, Krk i cijelu regiju. Ovo je doista tužan i težak trenutak, a još nisam ni u potpunosti ni svjestan da smo ostali bez ovog doista iznimnog čovjeka - rekao nam je Rene Bakalović.

Saša Špiranac pak kaže kako se “radi o krčkom pioniru i doista je jedan od imena koji su stvorili žlahtinu”.

- Uz Volarevića i Katunara, Toljanić je najzaslužniji za popularizaciju spomenute sorte. Osim toga, vrijedno je dodati kako je cijeloj svojoj karijeri držao kontinuitet i uz stalnu prisutnost na sceni učinio žlahtinu onom što ona jest danas, a Krk jednom od najvažnijih vinskih destinacija u zemlji- izjavio je Saša Špiranec.

Vrbničanin Franjo Toljanić rođen je u travnju 1973., a Katarina je bila njegova srednjoškolska ljubav koju je oženio kada je imao 24, a ona 20 godina. Kako nam je svojedobno ispričao u velikom intervjuu za Nedjeljni jutarnji, njegovi su roditelji čitav život bili poljoprivrednici, bavili su se vinogradarstvom i stočarstvom i živjeli su od zemlje, prema kojoj je Franjo gajio iznimno poštovanje.

“Nisu nikada bili zaposleni, bili su u ono vrijeme na onaj način privatnici. Prije same vinarije, 1987. godine, otvorili su prvi pansion u kojem smo sestra i ja već tada radili. Ja sam tada imao svega 14 godina. Postepeno smo se širili i razvijali. Restoran i vinariju s našom prvom žlahtinom na tržištu otvorili smo 1995. godine, 1999. smo proširili restoran, izgradili smo novu vinariju na ulazu u Vrbnik. U početku bili smo pokojni otac, majka, dvije sestre i ja. U međuvremenu su se one udale, ja sam se oženio i bilo nas je sve više koji smo ušli u tu priču”, govorio je o svojim počecima.

Duboko religiozan

Od jednog zaposlenog 1997. godine, Toljanićeva obiteljska tvrtka u pravom smislu te riječi narasla je na 35 zaposlenih. Nikada to nije bila klasična tvrtka, već obiteljska zadruga u kojoj su ravnopravne uloge imale i dvije Franjine sestre, Anica Brusić i Marija Toljanić sa svojim supruzima Ivanom Brusićem i Mladenom Toljanićem, kao i Franjo i njegova supruga Katarina, a s vremenom su se počela uključivati i najstarija djeca. Sve su se poslovne odluke, kako nam je pričao Franjo, donosile konsenzusom i nije bilo preglasavanja i nadglasavanja. Svoj su brend nazvali Gospoja, a taj je naziv došao od Crkvice Majke Božje od Zdravlja koju u Vrbniku tako zovu.

Tea Cimas / arhiva CROPIX

Josip Bozanić i Franjo Toljanić

Obitelj Toljanić bila je čvrsto povezana s Crkvom i duboko religiozna, no svoja uvjerenja nikada nikome nisu nabijali “u nos”, a Franjo je prijateljevao i surađivao sa svima, ne prosuđujući ljude po njihovom svjetonazoru. Oba Franjina strica i po majčinoj i očevoj strani su svećenici, još jedan rođak u obitelji je također svećenik, a brat Franjine supruge Katarine je poznati karizmatik Zlatko Sudac. Franjo je godinu i pol dana čak bio i direktor Sudčeve tvrtke Joshua d.o.o. koja je izdavala knjige i duhovnu glazbu. Tu je, kako nam je svojevremeno ispričao, pripomogao koliko je bilo u njegovoj moći, a potom se povukao i priča je nastavila ići svojim putem.

Sudac je bio čest gost njihove obitelji, obožavao je družiti se sa svojim nećakinjama i nećacima. Niti činjenicu da imaju neobično puno djece Franjo nikada nije posebno isticao ili postavljao kao nekakav moralni imperativ. Uvijek je jednostavno govorio da je to njihov osobni izbor i nešto što njih veseli i usrećuje. Otkad je to bilo moguće, Franjo je bio na svim porodima. Bio je svjestan da nema svatko mogućnost stvoriti toliko veliku obitelj, a isto tako i svjestan da ih mnogi zbog toga čudno gledaju. “To je stvar izbora, nikome ništa ne dociramo, ne dijelimo savjete. Puno se stvari mora poklopiti u životu da bi tako nešto uopće bilo moguće. Mi smo s time imali sreće. Sigurno nije jednostavno, ali mogu reći da je to jedino što iza nas ostaje i što je trajno”, govorio nam je o tome. Baš kao što je i on još kao dijete počeo pomagati svojim roditeljima, i njegova su djeca nastavila tu obiteljsku praksu, a odlasci u polje i pomaganje oko vinarije bili su im i zajednička radost i način održivog razvoja obiteljske zadruge. Osim Franje, i njegove dvije sestre imaju brojnu obitelj, a za obiteljska putovanja Toljanićima je trebao autobus.

Mobiliziran u ratu

- Svi smo zajedno, povezani smo kao obitelj i kroz posao i to dobro funkcionira. Djeca pomažu, svaki vikend kada su slobodni su u polju, u vinariji u sezoni, u kušaonici, u ugostiteljstvu. U rasponu od 9-10 godina do 20. Već od trećeg, četvrtog razreda stavljaju etikete, spremaju boce u kartone. Vjerojatno neće svi ostati u tome, neki će ići svojim putem, ali zainteresiranih za ovaj posao ima - govorio je za Nedjeljni. Franjo je sa svojim roditeljima radio od osnovne škole, potom nastavio po završetku srednje škole, a jedine pauze imao je po par mjeseci u tri navrata tijekom Domovinskog rata, kada je bio mobiliziran.

“Recimo, otvorili smo restoran 24. lipnja 1995. godine, a privremeno smo ga zatvorili već 27. srpnja, kada sam dobio poziv za Oluju”, pričao nam je. Kao zaljubljenik u svoje rodno mjesto, za čiji je razvoj uvijek davao sve od sebe, Franjo Toljanić 2000-ih bio je angažiran i u politici. Kao član HSS-a, šest godina bio je načelnik Općine Vrbnik, potom dvije godine zamjenik načelnika, kasnije i zastupnik u općinskom vijeću. No, iz politike je izašao, a ta mu je epizoda ostavila pomalo gorak okus u ustima. Okrenuo se u potpunosti svojem obiteljskom poslu, gdje se “kuća gradila” složnim rukama.

“Posao i politika dosta su nespojivi, pogotovo u malim mjestima. Žao mi je što je tako, jer u svijetu gospodarstvenici vode nekakve smjerove u životu mjesta, grada, općine. U malim mjestima politike ne bi trebalo biti. Ne mogu reći da sam se razočarao, bilo je to jedno iskustvo više u životu, ali ne mogu reći da je iskustvo bilo pozitivno. Dosta je otpora kada se želi nešto napraviti, stvoriti nešto novo. Puno je to lakše ostvarivati kroz svoj posao, jer kada ste u politici ljudi uvijek misle da radite za nečije interese. U malim mjestima najlakše je ne talasati. Sa svojim poslom, u obitelji, možemo se dogovoriti, a uvjeravati nekoga drugoga da je nešto dobro, ili nije dobro, to je previše iscrpljujuće”, kazao je svojedobno za Nedjeljni Jutarnji.

Što se, pak, posla tiče, Franjo i njegova obitelj izgradili su jako puno toga, a sve se uvijek baziralo na prirodnom, organskom rastu u čijoj su podlozi bili proaktivnost i vizionarstvo. Pored konobe s ribljim specijalitetima, u centru mjesta imaju restoran koji se bazira na domaćoj autohtonoj kuhinji i kušaonicu vina te pogone za proizvodnju žlahtine malo izvan naselja. Godišnje proizvedu oko 300 tisuća butelja žlahtine, a obrađuju 10-ak hektara vinograda.

Prvi vinotel

Jedan od recentnih projekata koji je zaživio, a Franjo mu se jako radovao, bio je butik hotel s četiri zvjezdice, prvi vinotel u Hrvatskoj, dovršen prije nešto manje od četiri godine. Projektirao ga je poznati hrvatski arhitekt prepoznatljivog autorskog potpisa Idis Turato, a njegovo djelo, kompleks od pet malih povezanih kućica koso nakrivljenih krovova, u isto vrijeme djeluje avangardno i sadrži dozu strahopoštovanja prema tradiciji, poznatoj bodulskoj skromnosti. S tim je hotelom Toljanić, može se mirne duše reći, doista oplemenio vizuru pitoresknog Vrbnika, naselja na litici koja se strmo uzdiže 50-ak metara iznad mora.

Biljana Gaurina / CROPIX

Franjo Toljanić (drugi zdesna)

Toljanićeva žlahtina redovito je dobivala domaće i međunarodne nagrade, zastupljena je u gotovo svim boljim restoranima, a ovaj vrbnički vinar redovito je uvodio inovacije u svoju ponudu, poput sladoleda od žlahtine, piva od žlahtine, misnog vina koje se dobro “uhvatilo” među klerom te, napose, i hotela u potpunosti inspiriranog žlahtinom. Na druge proizvođače iz Vrbnika Franjo nije gledao kao na konkurenciju, već je i njihova vina nudio u svojoj kušaonici. Njegova je filozofija bila: ako svi dobro radimo svoj posao, imamo dobra vina, dobre restorane, dobre hotele, ljudi će imati više razloga dolaziti u Vrbnik i svima će nam biti bolje.

“Žlahtina je sorta koja je teško usporediva s bilo kojom drugom. Teško ju je definirati, pogotovo strancima, kada pitaju koje je vino tome slično. Kažu da svaki vinar u Vrbniku ima svoje karakteristike i specifičnosti. Ja bih rekao da su sve žlahtine dobre”, govorio je. Franjo Toljanić bio je čovjek koji nikada nije stajao na mjestu i redovito je bio zastupljen u novinskim rubrikama sa svojim novim projektima, nagradama, postignućima. Otvarao je radna mjesta, podržavao sportska i kulturna događanja, poticao društveni život Vrbnika, pomagao je kolegama, poticao udruživanja poljoprivrednika, vinara, hotelijera, čime je ostavio neizbrisiv trag u životu otoka Krka. Kao i mnoge ugostitelje, hotelijere i graditelje budućnosti, kriza s koronavirusom zatekla ga je usred investicijskih ciklusa i kredita, no nije se predavao, tražio je rješenja i bio je siguran da će i on i Vrbničani, i otočani, a napose svi u Hrvatskoj uspjeti to prebroditi. Radio je puno, radio je stalno, a iza sebe je imao brojnu obitelj i mrežu suradnika i prijatelja koji su bili garancija da će u tome i uspjeti. Sada će svi oni, na žalost, morati nastaviti bez njega, ali temelji koji su stvoreni garancija su da će Gospoja opstati i nakon ove tragedije.