300. VITEŠKE IGRE U SJENI POLITIČKOG NADMETANJA:Od cara Franje do predsjednice Kolinde

U impresivnom naletu konjanika na alku, teško je i pomisliti kako je ta meta samo malo veća od konjskog oka. I njen metalni model na mom stolu rječito pokazuje koliko je ova igra – igra. Istovremeno, a nekako u sjeni, Sinjsku alku prati gradnja i razgradnja legende.

Alka se sastoji od dva koncentrična kruga, međusobno povezana trima “prečkama”, koje prostor između krugova dijele na tri podjednaka dijela. Pogodak alkara, odnosno natjecatelja vrškom koplja u unutarnji, manji krug donosi mu najviše, tri boda (“u sridu – tri punta”). Prostor iznad njega, u većem, vanjskom krugu, donosi mu dva boda (“u dva”), dok po jedan dobiva za pogodak u donja dva polja (“u jedan”). Kad kopljem promaši “cijelu” alku, da ne velim “balun”, domaćini kažu: “promašio”, ali kad je, ipak, okrzne pogodio je: “u ništa”. U tome je sadržana cijela jedna filozofija, između “u-ništa” i tri boda. Ovakvim i inim pojedinostima rukovodi Statut Viteškog alkarskog društva, te Pravila o Alki. Posebno je dragocjena razlika između “promašaja” i “u-ništa”, u njoj je sadržana mudrost dalmatinskog zaleđa. I njegova snaga.

Blještavi sjaj Igre što se ogledava uživo, ili pak u izravnom TV prijenosu, jedne od prvih nedjelja početkom kolovoza – ove godine baš devetoga – pomno je i dugo pripreman. Tako reći stoljećima. Kandidati počimaju trenirati mjesecima ranije. No, odluku o tome tko će sudjelovati na Alki vojvoda donosi tek nekoliko dana prije nje. Najmanje je jedanaest, a najviše sedamnaest natjecatelja. Prekobrojni bacaju mjesece i dane “u-ništa”, postajući otpadnicima u gradu obuzetom vrućicom povijesne proslave. Na Bari i Čoji, svojevrsnim generalnim probama za središnje natjecanje, također ne smiju sudjelovati.

Nedjeljni dan Sinjske alke drugačiji je, po svemu, od ostalih dana u godini. Među pijevce se, jednostavno, umiješaju pucnjevi “mačkula” s bedema staroga Grada. Ulicama defilira glazba s budnicama. Bliže nebu, na drevnim bedemima, održava se sveta misa, tijekom koje se vjernici mole za uspješan i miran završetak svečanosti. Trubači i bubnjari – a posljednji instrument Sinjani su, kao i ostali europski ratnici, preuzeli od neprijatelja, Turaka – pozivaju alkare i njihove momke da se okupe kod alajčauša. Već su rani, poslijepodnevni sati, te svi moraju doći potpuno opremljeni za natjecanje. Nakon kratkog predaha u Alkarskim dvorima, u društvu pokrovitelja i uzvanika, vojvoda vrši smotru, pa se alkarska povorka zapućuje prema trkalištu.

Držanje sudionika povorke strogo je propisano, baš kao i njihov izgled. “Stručnjaci smatraju da je odjeća alkarskih momaka nalik na staru cetinsku nošnju.” Smeđu odoru, raskošniju od ostalih nosi alkarski vojvoda, dok alajčauš ima crnu. Potonji izvješćuje prvoga je li sve spremno za utrku, te vojvoda potom zapovijeda: – Neka prva trka otpočne!

Jašući u punom galopu, a prema unaprijed utvrđenom redoslijedu, alkari gađaju alku. Svaki se potom vraća pred svečanu ložu, kako bi vojvodi i Časnom sudu predočio alku na koplju. Ili prazno koplje. “Namještač alke izvikivanjem obznanjuje broj postignutih bodova.” Natjecatelji gađaju alku dva puta; u treću trku ulaze oni s najviše bodova iz prve dvije. Ako dvojica ili više alkara osvoje, nakon tri trke, jednak broj bodova dolazi do pripetavanja, sve dok jedan ne pobijedi. Vojvoda proglašava pobjednika, te mu vezuje plamenac na koplje. Ono je drveno, dugačko 290-300 cm, promjera 32,9 mm, a na vrhu ima željezni šiljak dug 30 cm. Na dnu ima “bat” s olovom, što ga uravnotežuje pri gađanju. Na polovici mu “jabuka”, odnosno drveni nepomični obruč, koji štiti alkarovu ruku od “pada” alke.

Sinjska alka, znano je, slavi vojničku pobjedu Sinjana nad Turcima 1715., no stručnjaci etnolozi pronašli su njen prvi pisani spomen u 1784., i to u tri rukopisna soneta i jednoj odi Julija Bajamontija (1744 – 1800). Pisac u stihovima hvali dalmatinskog providura Francesca Faliera, i Alku održanu iste te godine. Potom se spomen Alke nalazi u pismima-zamolbama koje su alkari slali različitim vlastima, tražeći novčanu potporu za njeno održavanje. “Prvi takav dosad poznati dokument je iz 1798., a odnosi se na prepisku kolunela Jakova Grabovca, zapovjednika Sinja, i grofa Rajmonda Turna, prvog austrijskog komesara za novozaposjednuta područja.” A grof je otpisao Grabovcu kako je Dvorska komisija dala pristanak za naknadu troškova održavanja Alke.

Za razdoblja francuske vlasti u Istri i Dalmaciji (1806. – 1813.) Alka se održavala “neredovito”. Kao da su Francuzi htjeli zaboraviti spomen na borbu Sinjana protiv bivših osvajača. No, vrativši vlast nad kršćanskom granicom, austro-ugarski car Franjo I. nije imao takvih problema. Posjetio je Sinj 1818. i pribivao Alki upriličenoj u njegovu čast. Potom je odlučio da se redovito, svake godine iz Državne blagajne izdvaja “određena svota” za ovu vitešku igru. I tako je začeta tradicija kontinuiranog pokroviteljstva Igre. Alkari su mu uzvratili i 1820. održali natjecanje na njegov rođendan, 12. veljače. Datum održavanja od tada je marno slijedio rođendane aktualnih vladara (19. IV. – Ferdinand V; 18.VIII. Franjo Josip I.). Mimo redovite Alke održavane su i one izvanredne, potaknute posjetima predstavnika vlasti.

Drugim riječima Alka jest – kraljevska igra, kako u doslovnom, tako i u prenesenom smislu. Uostalom, Igra ih je sobom uzvisila, i počastila. 20-ak godina poslije Franje I. oduševljenje za Igru podijelio je saksonski kralj Fridrih August II. Dnevnički zapisi dvojice kraljevih pratitelja, Bartolommea Biasoletta i Jochanna Wilchelma Sartorija, odali su i njegovu zahvalnost Sinju, Cetinskoj krajini i – alkarima. Treći visokorodni ljubitelj Alke bio je Franjo Josip I. Prilikom njegova posjeta Sinju 1875. održana je svečana ali izvanredna Alka. Moglo bi se reći: koji god vladar dospio do Sinja zavolio je njegovu alku, samo što mu je ljubav trajala kratko. Trebalo je na dužu stazu voljeti Sinjane, da ne velim kršćane: Hrvate i “Morlake”, ako hoćete, što je već bilo vladarski upitno.

Ovaj posjet cara Dalmaciji i Sinju dokumentirala je čitava serija fotografija, njih 24, među kojima i skupni portret alkara i njihovih momaka. Snimili su ih zadarski fotografi Nikola Andrilović i Josip Maria Goldstein, kako bi potom sačinili trojezični “Album svjetlopisni s opisovanjem putovanja nj. Ve. Cesara kralja Franje Josipa kroz Dalmaciju godine 1875”. Postrojeni u polukrugu alkari očekuju carev dolazak – na konjima, dok su momci, razumije se, bez njih. Odjeća im je za istinu svečana, no više sliči narodnoj nošnji nego li uniformi.

Na staroj fotografiji teško je, međutim, uočiti alkarski barjak. No, spomenut je već u prvobitnom Statutu Sinjske alke iz 1833., izvorno na talijanskom, pa u njenom Pravilniku iz 1902. Oba ova izvora izostavljaju podatke o njegovu izgledu. Sačuvan je, na sreću, barjak iz 1887., koji krasi Bogorodica i monogram B. D. M. (Blažena Djevica Marija). Na njegovu plamencu stajala su dva natpisa: “16. kolovoza 1887”., i “14. kolovoza 1715.” Izgled barjaka u XX. st. “nekoliko se puta mijenjao”, ili prilagođavao “simbolici vrijednosno-ideoloških orijentacija određenih društveno političkih sustava”. Nakon Drugog svjetskog rata, kako su se suvremenici probudili kao ateisti, tako su vlastitu prošlost i povijest čeznuli učiniti što sličnijom sebi. Bogorodica je bila zamijenjena petokrakom s natpisom “Smrt fašizmu – Sloboda narodu”, kome je pridodan datum “14. VIII. 1941.” Prognati Gospu s barjaka značilo je, razumije se, zaboraviti na duhovnu snagu koju je sinjskim ratnicima davala Čudotvorna Gospa sinjska.

Njen se portret (58cm x 44 cm) ipak sačuvao, naslikan “vjerojatno” u prvoj polovici 17. st. “Nakon slavne pobjede 1715. časnici i vojnici skupili su 80 cekina i u Veneciji dali skovati zlatnu krunu ukrašenu viticama i anđeoskim glavicama”. Prezentnije od ranijih vremena, razdoblje Josipa Broza Tita jasno pokazuje kako sve povorke i igre, još od srednjeg vijeka, privlače vlastodršce. U novoizašlom “Leksikonu Sinjske alke” (Viteško alkarsko društvo, Sinj, i MH, Zagreb 2015., urednik Stipe Botica) ističe se da je Alka u SFRJ bila strogo odvojena od Čudotvorne Gospe sinjske.

Bilo je to očigledno i u jednom manje poznatom detalju. Naime, Nikica Kalogjera i Drago Britvić napisali su 1965., na poticaj Mladena Delića, alkarsku koračnicu, vokalno-instrumentalnu skladbu za mješoviti zbor i orkestar. Njen je izvorni naslov “Sinjski alkari”, a pojavila se spomenute godine, prigodom proslave 250. Sinjske alke. (Prvi TV prijenos Alke, te iste godine komentirao je baš Delić.) Mnogo godina kasnije, u pismu od 3. VIII. 1992., upućenom Anti Boki, tadašnjem predsjedniku Viteškog alkarskog društva Sinj, autori su obznanili da je njihova koračnica bila cenzurirana. “Tekst je prije prvog javnog izvođenja u Sinju 1965. Odlukom Direkcije Radio Zagreba u pojedinim stihovima bitno promijenjen”. Među inima, izostali su i stihovi koji upućuju “na lokalnu atribuciju Alke”. Upućuju oni, razumije se, i na mnogo širi aspekt Alke, koji je trebalo zaboraviti. A bila su izbrisana i ova dva Britvićeva stiha: “Sinj danas slavi svoj junački dan”, i “Gospa je sinjska kraljica sviju”.

Otprilike u isto vrijeme, Sinj je dobio jedva tri retka u Enciklopediji Leksikografskog zavoda (1966) – a imao je 4134 stanovnika. Tu se upućuje na natuknicu “Alka, sinjska”, gdje piše ovako – pored fotografije alkara: “Stara viteška narodna igra kojom Sinjani slave uspomenu na obranu svoga grada od Turaka”. A poslije preciznog opisa alke – dva kruga, tri boda za središte manjeg – slijedi: “Alkari su odjeveni u raskošne odore, negdašnje vojničke uniforme folklornog porijekla”. “Igre slične alki” igrale su se i u Zadru, Makarskoj i Imotskom, dodaje ELZ.

Na pitanje marljivog učenika: – Tko su bili vitezovi? – Ili: – Kojoj su vojsci pripadali? – Na ta pitanja malo je koji stručnjak, pa čak i tekstopisac, smio ili mogao odgovoriti. Alka je, drugim riječima, poslužila stvaranju mita o narodnoj, misli se jugoslavenskoj, bitki protiv nekog zajedničkog, vanjskog neprijatelja. A Gospa sinjska bila je pritom bezočno izbrisana, kako u Enciklopediji, tako i u Koračnici, s čime je Alki oduzeta tvorbena sastavnica.

Romanopisac i akademik Ivan Aralica nedavno je, u tekstu “O tri romana vezana uz sliku Gospe sinjske i Alku” (Forum, 4-6, 2015), razmotrio prethodne činjenice i dao im širi kontekst. Podsjećajući da su njegova četiri a ne tri romana – Put bez sna, Duše robova, Graditelj svratišta i Asmodejev šal – tematikom “vezani uz prijenos slike Gospe sinjske iz Rame u Sinj, uz ratovanje koje se nakon toga oko Sinja i okolnih mjesta nizalo i uz političke prijepore unutar franjevačke provincije Presvetog otkupitelja koji su se događali u vrijeme francuske uprave Dalmacijom”, zabilježio je: “U toj su duhovnosti vjersko i političko nerazdvojni. Gledati političko kao nacionalno ili lokalno zajedništvo, u toj se duhovnosti vjera od politike ne može dijeliti. Za ilustraciju, pojednostavljeno: da nije bilo vjere, alke, kao relikta te duhovnosti, ne bi ni bilo; a da politike, koja u povijesnoj dimenziji iza alke stoji, nije bilo, vjera se u tom narodu ne bi održala. Komunistički pokušaj da se u alci odvoji političko od vjerskog – što do danas traje u rudimentarnim oblicima – i neizvedivo je, i neprirodno je i nakaradno je. Nije posebna vidovitost u alci, kao reliktu koji živi već trista godina, vidjeti političko, ali je pravo sljepilo pomisliti da se nasiljem ta politika od vjere može odvojiti i da joj se, izdvojenoj, može dati svoju interpretaciju.”

Aralica, istovremeno, odbacuje kritičko tituliranje tri svoja romana “morlačkom trilogijom”, pa i sam naziv “Morlak”, zato što se tako nisu nazivali sami stanovnici Cetinske krajine. Zanimljivo je, međutim, da podsjeća kako i suvremena politika, da ne velim demokratska, “u rudimentarnim oblicima” nastoji odvojiti političko od vjerskog, baš na primjeru Alke.

Odavno ne treba prevoditi tekstove o Alki s talijanskog ili njemačkog na hrvatski. A među prvim domorocima o njoj je pisao franjevac Šimun Milinović, koji je iznio “dosad najopsežniji prikaz dalmatinskih alki” (1863., 1875.). I njegov redovnički brat Ivan Marković objavio je knjigu “Sinj i njegovo slavlje 1887”. Pa ipak, među svim bivšim tekstopiscima i piscima sasvim izdvojeno mjesto zauzima Dinko Šimunović (1873 – 1933), njegova pripovijetka “Alkar” prethodi Araličinim romanima. Bio je objavljen u časopisu “Savremenik” 1904., u broju 4.

Sumnjam da je učitelj Šimunović, ili uostalom Aralica, imao bilo kakve odbojnosti prema alki-meti, ili pak erotskih aluzija na nju. O tome je progovorio drugi suvremeni pisac: “Gnjuso će zaurlikati: – Pozor! Pozor. Brk kroz prozor. Počinje tisuću i druga Sinjska alka u režiji Mene Gnjuse. Pa-pa-pa-taaaa. Natjecatelji neka počnu s pripremama. – Zatim se gasi svjetlo, u tišini se svi svlače, nitko ne smije pisnuti ni riječ, prekršitelj se odmah uklanja. Gnjuso nakon tri minute pali svjetlo i sada svi uređuju stazu, još uvijek u potpunoj tišini. (...) Kad je sve pripremljeno, Gnjuso donese metalni obruč, (promjer pet cm), vezan na tankoj nylon niti. Dvije djevojke stanu ispred kauča i drže obruč u visini spolovila. Frajeri tada jedan po jedan trče i ukrućenih uda nastoje u trku skinuti alku. Sve to u samrtničkom smijehu.”

Roman “Čangi” Alojza Majetića bio je tiskan 1963., i prodan u 1000 primjeraka, kako bi potom tužilaštvo u Novom Sadu, u kome je izašao, zatražilo da se sudski zabrani “zbog pornografije i neistinitog prikazivanja omladine na radnim akcijama”.

U “Hrvatskoj povijesti” Ive Goldsteina sinjska bitka iz 1715. praktički je preskočena. U ono vrijeme Sinj je bio mjesto na granici kršćanskog – mletačkog – i muslimanskog svijeta. Prelazio je iz jednih u druge ruke. A nakon što je Habsburška monarhija sklopila 1699. mir u Sremskim Karlovcima s osmanskim Carstvom – određujući unutar te cjeline i hrvatske granice: “zadobivena je Slavonija sve do Sremske Mitrovice i Zemuna, a Sava i Una postale su granična crta” – uslijedio je mirovni sporazum mletačke Republike s istim Carstvom, čime je prva potvrdila ratne dobitke, “dobiven je teritorij po liniji Knin, Sinj i Vrgorac”. Tako je Sinj od 1700. postao podložnik Venecije (Acquisto nuovo ili Nova stečevina, tzv. Linea Grimani). No Imotski je, primjerice, morao još malo pričekati, sve do 1718., kako bi mu se pridružio.

Bile su to svojevrsne “igre na granici”, kako je Saša Meršinjak nazvao jedan svoj roman. Već 1714. osmansko je Carstvo otkazalo spomenuti mirovni sporazum i započelo ratne operacije u Grčkoj. “Potom su operacije prenijete u Dalmaciju, gdje su Osmanlije čak privremeno zauzele Sali na Dugom otoku, ali nisu uspjele u zauzimanju Sinja”. Toliko o slavnoj bitci 1715. A što se promjena granice tiče, Mlečani su tada dobili kontrolu nad gornjim tokom Cetine, “pa je granica postala Dinara te Imotska krajina”, naravski s Imotskim. Bilo je to 1718. i nazvano je “Acquisto nuovissimo”, odnosno “Linea Mocenigo”. (Venecijanci su, s druge strane, izgubili dio Hercegovine i Mostar.) Uspostavljena je nova linija osmansko-mletačkog razgraničenja “koja je, uz minimalne izmjene, očuvana sve do danas” u državnoj granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Istovremeno, i ime Dalmacija “došlo je u okvire u kojima se i danas upotrebljava”.

Premda su u Sinjskoj alki smjeli sudjelovati jedino punoljetni muškarci rođeni u Cetinskoj krajini, ili njezini zavičajnici, premda se smjela trčati jedino u Sinju, i to u ulici Alkarsko trkalište, ona je više puta održana izvan grada. 1832. u Splitu povodom puštanja jednog Sinjanina iz zatvora, i ponovno 1863. u istom gradu, u čast ondašnjem upravitelju za Dalmaciju Lilienbergu. 1922. održana je u Beogradu, u povodu vjenčanja kralja Aleksandra Karađorđevića, a 1946. u Zagrebu povodom III. kongresa USAOJ-a (Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije).

Otimanje Čudotvorne gospe od Alke bilo je, razumije se, nasilnički čin, ali ona je to preživjela. Čuva li se što vjerodostojnije na činjenicama, Alka jednako čuva hrvatski nacionalni identitet, o kome piše Aralica, epizodu “predziđa kršćanstva”, kao i smisao za igru. Dovoljno se prošetati ulicama Sinja i otkriti antički reljef dječaka s – loptom.

Sva moguća sporenja oko Alke, oko brojeva što se za nju vežu, oko njenih historijskih pretpostavki, padaju u vodu, recimo Cetinu, pred samom Igrom, pred onim trenutkom kada konjanik uspostavlja ravnotežu sa svojom životinjom, kada postavlja koplje u napadni položaj i galopira prema malom, metalnom krugu u kome se odražava povijest. I istovremeno stvara. Pritom, cijeli svijet staje između tri punta i promašaja. I ljudski život, jednako tako.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: