Kninska gradonačelnica Josipa Rimac najavila je da će prvi potez grada Knina, nakon 5. kolovoza i proslave obljetnice Oluje, biti da uz pomoć Ministarstva vanjskih i europskih poslova pošalje službeni zahtjev srpskim vlastima za povrat skulpture "Povijest Hrvata" Ivana Meštrovića, na kojoj je lik njegove majke Marte, a koja se odnedavno nalazi i na biometrijskim putovnicama. Skulptura, dimenzija 179 puta 146 puta 96 centimetara, sada stoji kod parkovnog paviljona bivšeg kraljevskog dvora na beogradskom Dedinju.
Kako je došlo do toga da je original u široj javnosti vjerojatno najpoznatije Meštrovićeve skulpture uopće u Beogradu?
"Skulptura je plaćena velikom svotom. U dokumentaciji se vodi kao 'Zagorkinja', a ne 'Povijest Hrvata'", kaže kustosica Jana Vujnović iz Kraljevskog dvora Dedinje, gdje se ovaj rad Ivana Meštrovića nalazi. "Materijalni dokaz da je plaćena, odnosno računi, nalaze se u Arhivu Jugoslavije, Fond Dvora Kraljevine Jugoslavije, među narudžbama i otkupima za uređenje dvora Njegova Kraljevskog Veličanstva na Dedinju", tvrdi.
Drugi izvor iz Beograda koji je želio ostati anoniman, navodi slijedeće: "Postoji račun za otkup skulpture iz proljeća 1934. godine. Politički nestabilna situacija u ondašnjoj Kraljevini zahtijevala je intervenciju te vrste ne bi li se potkrijepio stav o realnom jugoslavenstvu i vladaru koji podržava sve sastavne jedinice. Otuda i njeno postavljanje u samo središte točno naspram glavnog ulaza u Dvor. S bočne strane je bio postavljen Obilić pa je otkup ove skulpture u konkretnom vremenu funkcionirao kao idealna ravnoteža".
Međutim, čitava priča nije uopće jednostavna. O skulpturi postoje oprečni podaci. U monografiji Ivana Meštrovića iz 1933. godine navodi se kako je "Povijest Hrvata" kralj Aleksandar platio, što se podudara s tvrdnjama iz Beograda. Međutim, pisma kipara iz kasnijeg razdoblja, iz pedesetih, upućuju na drugo.
Osim toga, bez konkretnih dokaza o posjedovanju, skulptura bi prema tumačenjima trebala pripasti obitelji, a kako saznajemo obitelj nije, za sada, zatražila povrat skulpture.
Što se tiče kontradiktornih podataka, sačuvana su dva Meštrovićeva pisma Mihovilu Abramiću, tadašnjem ravnatelju Arheološkog muzeja u Splitu, iz 1953. godine, u kojemu mu preporuča da se zauzme da se skulptura iz Beograda prenese u Split. Ta je pisma objavio i Duško Kečkemet, autor najopsežnije monografije o Ivanu Meštroviću. Naime, kada se pojavila priča da bi se novi muzej trebao otvoriti u Splitu, Meštrović predlaže da se njegova skulptura vrati iz Beograda, pa tako u jednom pismu, među ostalim, stoji: "Vi se sjećate da sam bio u svoje vrijeme izradio jednu sjedeću figuru s jednim fragmentom na krilu koju sam nazvao 'Hrvatska povijest'. Ta je stvar imala doći u Muzej hrvatskih starina koga su trebale u Kninu podići Savska i Primorska banovina, no kada je ta ideja propala ova stvar je svršila u vili Kralja Aleksandra na Dedinju. Sada kad će se napokon taj muzej ostvariti u Splitu, ja držim da ova skulptura prvenstveno spada u Muzej hrvatskih starina u Splitu, i da se smjesti negdje na ulazu u Muzej".
Meštrović, nadalje, eksplicitno opovrgava činjenicu da je njemu kralj Aleksandar ovu skulpturu platio, te tako, dalje, piše: "Pokojni kralj Aleksandar je saznao za ovu figuru i tražio fotografiju: izjavio je da mu se kip vanredno dopada i da bi ga želio kupiti. Kad sam mu objasnio za koju je svrhu napravljen, on je izjavio da ga želi privremeno postaviti u poseban paviljončić kraj svoje Vile na Dedinju, a kad se muzej napravi, da će ga onda pokloniti muzeju. S Aleksandrom se doskora desilo, što se desilo, a figura u mramoru ostala je na Dedinju, a ja joj ne znam dalju sudbinu".
Andro Krstulović Opara, višegodišnji ravnatelj Muzeja Ivana Meštrovića, sada savjetnik predsjednice RH, prošle je godine na Noć muzeja, kao koautor, postavio studijsku izložbu posvećenu upravo ovoj skulpturi i potrebi njena povratka u Hrvatsku. Uvjeren je da je istina ono što Meštrović piše, odnosno da kralj Aleksandar nije platio skulpturu. "Meštrović je bio sposoban poslovan čovjek, ali bio je i vrlo častan. On ne bi inzistirao kasnije da se skulptura vrati, da je bila plaćena. Koliko ja znam, iz svega što sam do sada proučavao, kralj Aleksandar nije platio skulpturu".
Na pitanje što ako se pokaže da je skulptura ipak plaćena, odgovara: "Mislim da ćemo i u tom slučaju postići dogovor. Vrlo je važno da se skulptura u Hrvatsku vrati, a u koji grad i kome, to još treba dogovoriti".
"Koliko mi je poznato, postoji neka priča da je i s Titom razgovarao 1959. godine o povratu skulpture", nadodaje Opara. O tome je razgovarao i s arheologom Stjepanom Gunjačom, ravnateljem Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika. U Kečkemetovoj monografiji nalazi se i fotografija susreta Meštrovića i Tita, i njihova razgovora na Brijunima, koja datira upravo u ovu godinu.
Poznato je kako postoji više verzija ove skulpture, no upravo za ovu skulpturu na Dedinju, struka tvrdi da je to – to. Pitanje kopija i originala u skulpturi, naime, vrlo je delikatno. Postoji gipsani model, u pravilu, na temelju kojeg se onda rade odljevi, po dozvoli kipara ili njegovih nasljednika. Na pitanje koja je od ovih skulptura original, Krstulović odgovara: "Sve su originali. Međutim, ova skulptura u Beogradu, u bijelom kamenu, je to što bi trebalo biti, konačna Meštrovićeva verzija, zamišljena i realizirana. Što se tiče odljeva pred Rektoratom zagrebačkog Sveučilišta, u bronci, odljev je dao napraviti tadašnji rektor Ivan Supek", kaže Opara i nastavlja: "Šuvar je u sklopu gradnje četiri kapitalna objekata hrvatske kulture osamdesetih, među kojima je bila i Nacionalna i sveučilišna biblioteka, dao sagraditi i Muzej hrvatskih arheoloških spomenika na Mejama u Splitu. Tamo je jedan gipsani odljev skulpture, još je jedan brončani u Ateljeu Meštrović, treći je u Vrpolju, u Galeriji Ivana Meštrovića".
Skulptura je nastala 1933. godine, no čitava je priča oko nje krenula mnogo ranije, još na kraju 19. stoljeća poznanstvom Ivana Meštrovića, tada mladog kipara, i znamenitog arheologa Luje Maruna. Ovaj je arheolog, zabilježeno je, imao strast za skupljanjem pučkih pjesama i radove mladih kipara. Meštrović je, čuvši za to, Maruni donio izrezbareni kip Strossmayera, kojeg je napravio po jednom portretu u novinama, Marun ga je, odmah prepoznavši njegovu darovitost, preporučio na studij u Beču, kod industrijalca Koninga. Marun je, navodno, posjedovao i prvu skulpturu koju je Meštrović ikad napravio, izrezbarene drvene opanke. O muzeju su njih dvojica razgovaralo još 1911. godine, Meštrović je čak mislio uz muzej napraviti atelje, no kasnije je krenuo rat.
Ranih su tridesetih godina, ponovno vratili ovoj ideji. 1932. godine, skicu za Muzej u Kninu, koja nažalost nije sačuvana, napravili su Drago Ibler i Jozo Kljaković, uz samog Meštrovića. Meštrović je 1933. godine napravio model za skulpturu "Povijest Hrvata", a isklesali su ju njegovi kolege, kipari Grga Antunac i Dujam Penić. Skulptura je bila i na izložbi "Pola stoljeća hrvatske umjetnosti", 1938. godine.
Što se nakon toga odvijalo, svjedoče pisma koja je Meštrović slao: "Napravio sam prijedlog banovima Savske i Primorske banovine, Šiloviću i Targtagli, da ove dvije hrvatske banovine unesu u svoj godišnji budžet izvjesne sume, s kojima bi se kroz dvije ili tri godine postigla suma, kojom bi se muzej podigao. Oni su obojica pristali. Koliko se sjećam, dvije trećine je dala tadašnja Savska banovina, a jednu trećinu Primorska. Ja sam bio uzeo na se, da izradim nacrt za zgradu i figuru 'Povijesti Hrvata', koja je imala da se postavi u skromni vestibul na ulazu u muzej. Međutim je pala odluka da kralj Aleksandar dođe u Zagreb i za tu svrhu je trebalo kod Maksimira napraviti sokolski stadium, te je tadašnji ban Perović posegao za sumom određenom za podizanje muzeja, s obećanjem da će Banovina tu sumu vratiti. Medutim nije došlo do povraćanja niti do ostvarenja muzeja".
Majka je čest motiv Ivana Meštrovića, majka i dijete kao općeniti pojam, te njegova majka. Sačuvane su fotografije te žene, na kojima u pravilu nosi oko glave zavezan bijeli rubac, isti onaj koji se nalazi i na skulpturi. Lice joj je kao isklesano, oči umorne. Ostala je udovica 1922. i od tada je nosila samo crninu. Marama na njezinoj glavi, na kipu, pokriva vrat i dio poprsja. Prekrižene su joj i ruke i noge, ruke su položene na ploču.
U krilu majke, naime, smještena je velika kamena ploča na kojoj je prikazan pleter, a na užem, vidljivom dijelu natpis u glagoljici. Ivan Meštrović molio je pomoć jezikoslovca Stjepana Ivšića u izradi glagoljskih natpisa za ovu skulpturu.
Inače, kako tumači Meštrovićev biograf Duško Kečkemet, roditelje je ovaj kipar, rođen uz Vrpolju 1883. godine, mjestu gdje je njegov otac radio kao zidar, naprosto obožavao. "Posebno je obožavao majku, ponavljajući njezin lik u brojnim skulpturama, jednako kao i onaj obiju supruga ili Bogorodice", opisuje. Ivan je bio prvorođeni sin. Imali su, sve zajedno, šestero djece, Mate i Marta (po svojim je roditeljima kipar kasnije nazvao svoju djecu). Biografija bilježi da je njegov otac Mate sazidao kuću i napravio ornamente za nju. Također se zabilježilo da je bio jedini pismeni čovjek u selu. Što se tiče majke Marte, Kečkemet piše: "Vjerujem da je bila obdarena mnogim vrijednostima, ali njezin sin ju je gotovo pa divinizirao, shvatio gotovo religiozno". Majka je umrla 1941. godine, dakle osam godina nakon što je nastala skulptura. U trenu kad je nastala skulptura imala je 71 godinu.
Kipar je majci puno dugovao, tumači dalje Kečkemet: "Velika majčina ljubav i ustrajna briga spasile su i malog Ivana koji je, kao i ostali u Petrovom polju bolovao od malarije i bio vrlo slab". Oni koji su ju poznavali, opisivali su je na slijedeći način: "Govorila je polako i smišljeno, kao da čita iz knjige ili kao da citira narodnu pjesmu", a opisuje je i kao malenu ženu dostojanstvenog držanja. Bila je vrlo ponosna na svog sina. Poznato je koliko je Ivan Meštrović štovao majke, pa su mnogi biografi zabilježili da nije ostao sa svojom prvom ljubavi, Ružom Klein, zato što nije mogla imati djece. Četvero djece rodila mu je Olga.
Vera Horvat Pintarić, inače, tvrdi kako je "Povijest Hrvata", uz "Zdenac života", najcjelovitiji, možda i najbolji Meštrovićev spomenik. Majku je portretirao više puta, primjerice, "Moja mati" 1909. godine, zatim "Moja majka", sklopljenih ruku pred grudima, iz 1926. godine, te "Majka u razmišljanju" iz 1930. godine, koja se nalazi u Ateljeu Meštrović. No, ovo je njegova najjača kiparska posveta, i po svojoj prilici najjača kiparska posveta majci uopće u hrvatskoj povijesti umjetnosti.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
