Što od posla očekuju mladi diljem svijeta? Jedna stvar znatno im je bitnija od iznosa plaće

Ovaj je tjedan Manpower Group, specijaliziran za tržište rada, a aktivan u 80 zemalja svijeta, objavio istraživanje o “millennialsima”, ljudima mlađim od 36 godina, tj. njihovim očekivanjima od rada i poslodavaca. Istraživanje je provedeno na 19.000 ispitanika, u 25 zemalja, a potpuno se uklopilo u temu o kojoj se rasprava zahuktava - rad i radna prava u tzv. gig ekonomiji (digitalnoj ekonomiji).

O tome se više ne piše samo na lijevim blogovima nego i u magazinima Fortune i Wired, a FT je hitro u povodu istraživanja objavio više članaka. Naglasak je stavio na neočekivano: millennialsi visoko cijene sigurnost zaposlenja. Za 87 posto njih to je prioritet kad se zapošljavaju. Samo je svota važnija od sigurnosti zaposlenja (92 posto). Time se ruši fama koja je dugo vladala - da su se mladi prilagodili projektnom i nesigurnom zapošljavanju na određeno vrijeme.

Doduše, dio objašnjenja leži u tome što su mnogi ispitanici stekli zrelost upravo u vrijeme krize. U odnosu na vrijeme prije osam godina, kada je kriza izbila, postotak onih koji mijenjaju poslodavca gotovo se prepolovio, upravo zato što teže sigurnosti.

Kao racionalan razlog zbog kojeg žele stalno zaposlenje, mladi u većini zemalja ističu lakšu mogućnost dobivanja kredita, posebno za stan, ali i za automobil, a čak im je i najam jeftiniji i povoljniji ugovor za pametni telefon. Neki poslodavci u tehnološkim kompanijama, koji su sa svojim zaposlenicima imali tzv. ugovor na nula sati, što znači ugovor po poslu, a ne po radnom vremenu, uočivši te teškoće počeli su nuditi stalno zaposlenje. Dakako, niz poslodavaca nije sklon plaćati mirovinsko i socijalno osiguranje, ali uvode oblike zaposlenja koji ipak olakšavaju stvar - kad god im treba nešto obaviti, zovu uvijek iste radnike i ne spuštaju im cijenu, a zauzvrat dobivaju višu kvalitetu obavljenog posla.

Zbog nesigurnosti, a zbog koje sve više ispaljuju na živce, millennialsi i rade više nego stariji: radni im je tjedan najkraći u Australiji, 41 sat, no i tamo, dakle, dulji od osmosatnog radnog vremena.

U drugim zemljama je dulji - u Njemačkoj, Španjolskoj i Italiji 43 sata, u Francuskoj rade 44 sata tjedno (a ondje je radni tjedan 35 sati), u Švicarskoj i Grčkoj 47 sati, u azijskim zemljama dulje, a najdulje rade u Indiji, čak 52 sata tjedno. Negdje ne rade dulje zato što nema posla.

Njih 12 posto očekuje da će raditi do smrti, još 15 posto vjeruje da će raditi i nakon 70. godine, a polovica ne očekuje mirovinu nakon 65. godine. Svjesni su da im sljedeći posao najviše omogućuje stalno usavršavanje (46 posto), slijede dobri rezultati na tekućem poslu (45 posto), dobri odnosi s pretpostavljenim (31 posto), za petinu njih sve je upornosti u traženju posla, dok ih čak 16 posto smatra da je najvažnija sreća. Otprilike trećina njih sebe u budućnosti vidi bilo kao samozaposlene ili kao slobodnjake. Jako im smeta što poslodavci ne ulažu u njihovo obrazovanje.

Cijela stvar sa zaposlenjem u gig ekonomiji ima, naravno, i svoju političku dimenziju. Opće je poznato da u američkoj kampanji, unatoč kontrapropagandi Forbesa i sličnih magazina, profitira Bernie Sanders, ljevičar koji socijalno osiguranje i obrazovanje promovira kao prava. Tradicionalni radnici se, pak, okreću desnici, i u Europi i u SAD-u. U toj je zemlji posebno aktivna senatorica Elizabeth Warren, profesorica s Harvarda. Neka od njezinih rješenja su tržišna - nadnica bi trebala uključivati osiguranje od otpuštanja, a drugim dijelom potiče jačanje uloge sindikata i više prostora za kolektivno pregovaranje.