Je li politički celebrity, šminker iz Atene, maneken nove ljevice i bivši Ciprasov ministar financija zapravo samo patološki narcis

Janis Varufakis vrlo je rano navikao biti u središtu pažnje. Imao je samo četrnaest godina kad se u tinejdžerskim krugovima Atene iskazao čestim sudjelovanjem u političkim demonstracijama. Nekako istovremeno naučit će da njegova sklonost buntovništvu ima dva lica – ono koje mu osigurava obilje pažnje i ono drugo, koje ga uvlači u nevolje. Bio je jedva punoljetan kada ga je otac, saznavši da je priveden na jednima od demonstracija, poslao na studij u Ujedinjeno Kraljevstvo, dijelom i kako bi ga udaljio od nemirne Grčke gdje je i sam kao politički zatvorenik proveo tri godine na otoku Makronisosu.

No, blaga engleska klima nije ublažila Janisov karakter. Na Sveučilištu u Essexu, gdje je studirao matematiku i ekonomiju, vezao se uz skupinu crnih studenata među kojima se isticao ne samo svojom svijetlom bojom puti nego i navikom da strastveno izražava ono što misli, bez ustručavanja. Toliko ih je zadivio da su ga odabrali za predsjednika fakultetske udruge crnih studenata. Karizma mladog Grka nije promakla niti njegovim profesorima koji su ga zapamtili više po sklonosti preispitivanju i debati nego po ocjenama, koje su bile prosječne. Profesor Roy Bailey, njegov mentor s fakulteta, prisjeća se: “Janis je uvijek bio spreman razmišljati, spreman napadati ortodoksno mišljenje i prezentirati svoja stajališta na vrlo izravan način. Po tome se isticao među ostalim studentima.”

Poslije se u jednakoj mjeri isticao među kolegama profesorima na fakultetima na kojima je predavao. Britanski studenti su obožavali njegov frajerski stil – kombinaciju Che Guevare i kakvog akcijskog junaka te su njegov modus operandi “Sruši dominantnu paradigmu” tiskali na majice i ponosno nosili fakultetom. Kao i odlazak iz rodne Grčke, i odlazak iz Engleske u kojoj je predavao na nekoliko uglednih sveučilišta, uključujući Cambridge, bio je politički uvjetovan. “Moja odluka da napustim Englesku dogodila se 1987. u noći kad je Margaret Thatcher osvojila svoj treći mandat. To mi je bilo previše. Iste noći počeo sam planirati bijeg...” napisao je.

U godinama koje su slijedile predavao je u Australiji i Sjedinjenim Američkim Državama, nastavio brusiti svoj engleski do zavidne preciznosti, objavljivao znanstvene radove, kritizirao Europsku uniju i politiku štednje te se zanosio idejom neomarksizma. Zagrebačka publika imala ga je prilike slušati na Subversive Festivalu gdje je, između ostalog, rekao: “Činjenica je da je Karl Marx odgovoran za stvaranje moje perspektive svijeta u kojem živimo, od moga djetinjstva do danas. To nije nešto o čemu dobrovoljno govorim u pristojnom društvu u posljednje vrijeme jer i samo spominjanje Marxa gasi pozornost publike.”

Moj sugovornik, atenski politolog Panagiotis Vlahos, upoznao je Varufakisa početkom milenija kad je radio kao mladi volonter za tadašnjeg vođu opozicije Papandreua. “U to vrijeme Varufakis se često pojavljivao u našim krugovima kao jedan od Papandreuovih ekonomskih savjetnika. Bilo je nemoguće ne primijetiti ga jer je bio vrlo karizmatičan i elokventan. Iako je bio nepoznat široj javnosti, ja sam nastavio pratiti njegov rad, budući da se sve češće pojavljivao u medijima u kojima je napadao Papandreuovu vladu i njihov odnos s Bruxellesom postavivši se kao neomarksistički ekonomist koji sumnja u politiku štednje. Iako su njegove kolumne često bile kontroverzne i kontradiktorne – s jedne strane tvrdio je da drahma nije opcija, s druge je oštro kritizirao odnos grčke Vlade prema EU – njegovo je ime polako ali sigurno počelo odjekivati među Grcima. On je stalno pozivao Vladu da se drukčije postavi prema Bruxellesu. Nikad se nije izjasnio što pod time točno misli, dok sam nije postao ministar financija i zauzeo nepopustljiv, arogantan stav prema Bruxellesu i pokazao nam što je zapravo imao na umu”, govori Vlahos. Kao predsjednik progresivnog političkog pokreta FWD Greece i bivši glasnogovornik nekoliko ministarstava u Papandreuovoj vladi, Vlahos se često suretao s Varufakisom i u privatnim krugovima. “Kad god bih ga slušao, bilo mi je jasno da on nije radikalni ljevičar. Kako bi i bio? Dolazi iz imućne atenske obitelji, u braku je s nasljednicom jednog od najvećih tekstilnih kompanija u zemlji i s kojom živi u jednom od najbogatijih dijelova Atene. Kao ekonomist, on je uvijek zagovarao slobodno tržište, zbog čega se i dopadao poslovnim krugovima s kojima se susretao. Danas je među njima izgubio svaki kredibilitet jer zbog njegove politike nepopustljivosti mnogi su izgubili velike svote novca. Sada se sviđa siromašnima, koji vole priču o revoluciji i prebacivanje krivnje na Nijemce i bankare. Iskreno, sumnjam u dubinu njegovih uvjerenja”, tvrdi.

Vlahos pripada onima koji bivšem ministru financija zamjeraju licemjerje, jer s jedne strane slavi ljevičarska uvjerenja, a s druge strane se slika u svom raskošnom domu uz Akropolu za francuski magazine Paris Match, uz svoju ljupku suprugu, djelujući poput holidvudskoga glumca, a ne ministra financija države u bankrotu.

Vlahos ističe da uz karizmu i obrazovanje Varufakis ima još jednu ključnu osobinu – površnost. Upravo zbog površnosti, smatra, krivo je procijenio ulogu koju Grčka ima u europskoj ekonomiji zbog čega se usudio već nakon nekoliko tjedana na mjestu ministra čitav europski kabinet okrenuti protiv sebe. “On nije shvatio da se od njega očekuje pregovaranje, a ne propovijedanje”, govori.

Profesor Zoran Kurelić s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Janisa Varufakisa doživljava kao “celebrityja nove ljevice za Europu”. “Bez obzira na to slaže li se tko s njime ili ne, on je danas globalno prepoznatljiva osoba, zvijezda politike koja se protivi mjerama štednje. Kad govorimo o personaliziranoj politici, on kao osoba predstavlja Europu usprotivljenu mjerama štednje”, govori profesor Kurelić. Ne pamtimo kada je politika bila u tolikoj mjeri seksi. Varufakis ju je odjenuo u kožnu jaknu i dobro krojene hlače, dao joj muževnost i frajerski stav, izvukao ju iz zamračenih limuzina na opasni motor, dao joj prodoran pogled i zavodljivu aroganciju. “Osim što je nastupio bez kravate i s motorom, razlog je njegove globalne slave što se njegova pojava poklopila s ključnom stvari – on je američki sveučilišni profesor koji operira na engleskom jeziku suvereno, bez ikakvih poteškoća odgovara na sva pitanja, što se može naučiti samo na vrhunskim akademskim institucijama. On nikad nije bio nadjačan novinarskim pitanjima, i u najstresnijim trenucima potpuno je smiren i usredotočen. Briljira u dijaloškim situacijama, konfliktnim diskusijama i svim oblicima medijskih nastupa. Ta elokvencija od njega je napravila veliku zvijezdu nove ljevice. Kao politolog ne mogu, a da ne kažem da je čovjek politički fenomen”, zaključuje profesor Kurelić.

Samo politički fenomen mogao je spasiti Grčku koju je početkom godine naslijedio Cipras. Vođa ljevičarske stranke Siriza za koju je glasalo više od trećine glasača obećao je okončati grčku tragediju. Njezin sadržaj ispričan je nebrojeno puta – nakon što se Grčka pridružila Europskoj uniji 2001., državu je preplavio europski kapital s kojim se korumpirani političari i opušteni južnjački mentalitet nisu znali nositi. U kombinaciji s korumpiranim sustavom i pohlepnim međunarodnim bankama pri kraju prvog desetljeća u EU zadužili su Grčku za 430 milijardi dolara. Uslijedile su financijske injekcije Europe, prosvjedi na glavnom atenskom trgu Sintagma i obećana politika štednje, koja se odnosi na smanjenje mirovina, plaća, broja zaposlenih u javnom sektoru i povećanje poreza. Kad je Cipras obećao da će prekinuti život u štednji, znao je da mu treba – čudo. Pronašao ga je u obliku Janisa Varufakisa. Grčki ekonomist s australskom putovnicom nije bio očekivani izbor – ni političar, a ni bankar, tada je živio u Teksasu – ali u početku se činio kao pun pogodak. Kad ga je stavio na izbornu listu, Varufakis je dobio više glasova od bilo kojeg drugog kandidata.

Njegova supruga Danae Stratu rekla je da njezin Janis nije olako ostavio svoje akademsko mjesto u SAD-u. “Učinio je to jer je osjećao da moralno mora biti u Grčkoj. Dana mu je prilika da pomogne svojoj zemlji. On se osjeća izrazito odgovornim za deset milijuna Grka. I zbog toga je probdio mnoge noći”, rekla je u intervjuu za Paris Match.

Kad je Varufakis postao ministar financija bankrotirane Grčke, čitav grčko-njemački scenarij postao je još napetiji i zanimljiviji. To je postalo jasno već nakon prvog sastanka nakon kojeg je njemački ministar financija Wolfgang Schauble rekao: “Složili smo se s time da se ne slažemo”, na što je Varufakis odgovorio: “Nismo se čak ni složili da se ne slažemo, što se mene tiče.” Grci su se oduševili takvim stavom, međunarodna ljevica također.

Varufakis je inzistirao da unatoč tome što je postao političar ne namjerava preuzeti političke norme. Štoviše, političare je prezirao jednako kao i bankare. Za sebe je rekao da je istovremeno slučajni ekonomist i nevoljki političar. “Ja vjerujem u nevoljke političare. Svatko tko s entuzijazmom uzima političku moć trebao bi biti diskvalificiran s političke pozornice”, rekao je u jednom intervjuu.

Ipak, profesor Kurelić smatra da je, sa svojim učestalim citiranjem Roosevelta i isticanjem potrebe za još jednim New Dealom, Varufakis vrlo svjesno i promišljeno postao političar, ali političar novog doba. Onaj koji se odlično snalazi na društvenim mrežama, koji govori u rečenicama idealnima za objavu na 24-satnim news programima, koji je sve samo ne predvidljiv i suhoparan. “Čovjek je prvi maneken nove ljevice. Njegova popularnost nije se zadržala samo u Europi. Postao je apsolutni celebrity svih važnih televizija u Americi”, zaključuje profesor Kurelić.

Poput kometa, Janis Varufakis se pojavio, čini se, niotkuda, zapanjio međunarodnu javnost i jednako eksplozivno nestao, time postavši ministar financija s valjda najkraćim mandatom u Europi. U tjednima njegova mandata vidjeli smo ga kako pokazuje srednji prst Njemačkoj, kako tvrdi da bi si radije odsjekao ruku nego potpisao što od njega traži Trojka, kako vješto odgovara na najzahtjevnija pitanja Europe i medija, kako formulira govore melodijom pjesnika, sigurnošću ratnika. Markantni Grk s kožnom jaknom i brzom Yamahom unio je nemir među statična, siva odijela Bruxellesa nenavikla na neobuzdan karakter u svojim redovima. Takav je ostao do kraja. Njegova iznenadna ostavka samo dan nakon što su Grci na referendumu učinili upravo ono što je od njih tražio – rekli ne Trojci – dogodila se na njegovu megapopularnom blogu gdje je poručio da ga ne zanimaju privilegije politike i da će mržnju usmjerenu prema sebi “nositi s ponosom”. I time je još jednom podijelio svijet. Jedni ga danas vide kao luzera koji unatoč činjenici da su Grci upravo trijumfalno – gledano iz kuta grčke ljevice – zaokružili famozno OXI (ne) – pod teretom ekonomije koju je u svom kratkom mandatu dodatno oštetio – odlučio zbrisati s političke scene. Uz to, nakon što je mjesecima inzistirao na svojim zahtjevima, čini se da će Grci biti prisiljeni prihvatiti ono protiv čega se Siriza zaklinjala. Za druge pak Varufakis je još jednom dokazao da je daleko više od političara – heroj, kojemu je ljubav prema Grčkoj daleko ispred privilegija visoke politike. Uvjerenjima ove potonje skupine, smatra Vlahos, u prilog ide činjenica da Varufakis nikada nije stigao donijeti tešku odluku koja ne bi bila nužno ugodna široj javnosti. Dijalog protiv Njemačke, bankara i kapitalizma, uz izostanak stvarnih mjera koje bi vidljivo štetile svakodnevnici prosječnog Grka, osigurao mu je popularnost i sigurno mjesto u političkoj povijesti Grčke.

Za Nektariu Stamouli, novinarku Wall Street Journala, Varufakisov odlazak s mjesta ministra financija nije došao iznenadno. “Otkad je postao ministar krajem siječnja, Varufakis je iscrpljivao svoje europske kolege stalno im soleći pamet o greškama eurozone, opisavši je, između ostalog, kao komitet izgrađen na trulim temeljima. U političkim kuloarima poznato je da je Cipras već neko vrijeme imao na umu da mu Varufakis uništava izglede kod Trojke i u više navrata je tražio priliku da ga zamijeni. Ipak, on je uživao toliku popularnost u Grčkoj da se nije usudio ranije ga otjerati. Ono što je presudilo nedavni je intervju koji je Varufakis dao jednim britanskim novinama u kojem je rekao da bi Grčka mogla uvesti paralelnu valutu. Cipras je poludio!” govori Nektaria Stamouli.

S njenom teorijom se slaže i Ciprasov prijatelj iz mladih dana, konzultant Ioannos Orfanis. “Siguran sam da se Varufakis nije svojevoljno povukao. To nije u skladu s njegovim egocentričnim karakterom. Njegov odabir za ministra financija potpuno je kriva procjena Ciprasa”, govori. Kad sam prošli put srela Ioannosa Orfanisa, suosnivača britansko-grčke konzultantske kuće Green Value Associates, govorio je o Aleksisu Ciprasu s obožavanjem. Bila je topla proljetna večer uoči parlamentarnih izbora 2012. na kojima će pobijediti stranka Nova demokracija. Orfanis, koji je dijelio studentske klupe s Ciprasom, vjerovao je da samo mladi, energični političar može dati nadu Grčkoj. Kao pripadnik zlatne mladeži Atene, Orfanis je studirao u Londonu, gdje je i započeo svoju uspješnu karijeru konzultanta. Sanjao je o povratku u Atenu i vjerovao da jedino Ciprasova Siriza može vratiti optimizam u zemlju, a time i mlade, obrazovane profesionalce poput njega. Kad je u siječnju Siriza ostvarila trijumfalnu pobjedu, bio je izvan sebe od radosti. Ne zadugo. Razlog njegovu razočaranju je Janis Varufkis. “Događaji posljednjih nekoliko tjedana bili su uistinu dramatični i sve su nas psihološki pogodili. Poslovi, privatni sektor općenito, teško su pogođeni. Neki će biti prisiljeni zatvoriti, drugi će se morati smanjiti i otpustiti ljude. Moja tvrtka pati također, pogotovo dio poslovanja koji se odnosi na Grčku. Sve to zbog Varufakisovih taktika. On je uspio uništiti već slomljenu ekonomiju. On je patološki narcis koji je igrao igre. Siguran sam da ima sebične motive”, govori.

Kap koja je prelila čašu za Orfanisa je činjenica da je u četvrtak navečer, u posljednjem pokušaju Ciprasove vlade da postigne dogovor s Trojkom, Varufakis odlučio ne pojaviti se u parlamentu. “Umjesto da da podršku svojoj stranci, odlučio je provesti vikend u svojoj vikendici na otoku Aegina. Sebična, neodgovorna osoba!”, ljuti se Orfanis.

Najstabilnija je ostavština koja ostaje za Janisom Varufakisom on sam. Varufakisu nikada nije trebao glasnogovornik ili stručnjak za PR. Za njim je ostala i grčka ekonomija koja je u gorem stanju nego ikad, zbog čega je dijelom odgovoran ovaj “slučajni ekonomist i nevoljki političar”. “Nema sumnje da je ekonomija u puno gorem stanju u posljednja dva mjeseca kao rezultat našeg nepopustljivog cjenkanja. No, to treba doživjeti kao investiciju u bolju budućnost. Investicija uvijek sadrži kratkoročne troškove”, nedavno je rekao.

Janis Varufakis jednu stvar nije predvidio – da neće trajati dovoljno dugo da bi se investicija oplodila. Barem kada je o Grčkoj riječ. Za njega osobno gubitak pozicije ministra mogao bi biti tek usputni trošak za veliku investiciju budućnosti. Tko god je ikada upoznao Varufakisa, sumnja da će se heroj nove ljevice ili veliki foler, kako želite, vratiti među debele knjižurine fakulteta, u anonimnost Teksasa. Samo tri i pol sata nakon što je objavio ostavku njegov književni agent u Londonu poslao je novinarima diljem svijeta priopćenje za javnost nudeći odlomke iz Varufakisove knjige “Globalni minotaur” netom objavljene u novom izdanju. “Vjerojatno najviše cool, najkarizmatičniji, najinteligentniji ministar financija u povijesti”, opisao je Varufakisa njegov agent iz izdavačke kuće Zed Books. Sad kada je ostao bez funkcije ministra financija, pronašao mu je novu prozvavši ga Ministar Fenomenalni (Minister of Awesome), nadimak koji će, nema sumnje, ostati pri promociji njegove iduće knjige, koju je Janis Varufakis već najavio.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: