INTERVJU

VEDRAN MIMICA 'Možda je malo preradikalno reći, ali Hrvatskoj ne trebaju turisti, Hrvatskoj trebaju novi građani'

 
 Boris Kovačev / HANZA MEDIA

Profesor arhitekture i urbanizma na Illinois Institute of Technology (IIT) u Chicagu Vedran Mimica proteklih je dana u Zagrebu predstavio knjigu “The Berlage Affair”. Knjiga govori o njegovu radu i projektima od devedesetih godina kad se pridružio Berlage Institutu u Rotterdamu, gdje je potom bio i zadnji dekan instituta. U svojim se istraživanjima često bavio i temom turizma o kojoj smo pričali veći dio našeg razgovora. Mimica je predavao na brojnim arhitektonskim školama u svijetu i jedan je od pokretača Mies Crown Hall Americas Prize 2013. godine. Kao kritičar i kustos za arhitekturu Vedran Mimica objavljuje u hrvatskom i svjetskom tisku.

Kad smo se dogovarali za intervju, rekli ste da u Mimicama berete masline.

- Naslijedio sam zemlju svog djeda, na kojoj je prije bio vinograd, ali se zemlja nije obrađivala. Zamislio sam da bi na jednom terenu između Mimica i Marušića sagradili folis, eksperimentalne kuće, tada nove generacije hrvatskih arhitekta, s kojima sam i dosta surađivao kao što su Rako, Radonić, Turato i Randić, 3LHD, Njirić i Njirić, Studio UP. No tad je moj rođak Cedo upitao: “A ća su ti to folis?” Odgovorio sam mu: “Dobro, stavit ćemo mi i masline, ali posadi ih tako da stanu i te male kuće.” Posadio je masline tako da više ne stane ni jedan folis (smijeh), ali je jako dobro što smo sad sa 49 stabala ubrali 700 kila maslina i dobili 100 litara ulja.

Vedran Mimica sa Zahom Hadid

Vas Mimica tamo je dosta?

- Ne, ne, nema nas puno u Mimicama, sad tamo živi stalno oko 150 ljudi, od kojih je samo 70 Mimica. Globalizacijski val je zahvatio i naše malo misto. U Mimicama sada imate ljudi 11 nacionalnosti koji su vlasnici objekata i građani su Japana, Nizozemske, Njemačke i drugih zemalja. Vatroslav Mimica vjerojatno je od nas Mimica najpoznatiji umjetnik, a Neven Mimica naš je najpriznatiji političar, svi smo mi Mimice u nekakvu rodu. I nastojimo se držati skupa. Volimo se naći svako ljeto u Mimicama. Nisam to još nijednom propustio u svoja 62 ljeta. Tu punim baterije za ritam koji me čeka.

Boris Kovačev / HANZA MEDIA

Što mislite o turističkom bumu na obali, na srednjem Jadranu? I o Splitu koji ljeti grca od turista?

- Hrvatska očigledno postaje jedna od najpoželjnijih destinacija za masovni, globalni turizam. Taj globalni turizam se mijenja, nije više samo vezan za sunce, plažu i hotel. Svoja dva sina tinejdžera koji žive u Chicagu i njihova američkog prijatelja odveo sam ovo ljeto u Dioklecijanovu palaču u namjeri da im pokažem da ovdje postoji urbana kultura unatrag 1700 godina, a da bi oni, kada smo posjetili palaču, zaključili da su se našli u nekakvom zabavnom - tematskom parku, mjestu kojim hodaju rimski vojnici i sam Dioklecijan. Ono što je nekad bila Kibela gdje smo mogli pojest girice i pašticadu sada se servira meksički taco i burrito. Sve što se nudi u prizemlju zgrada jest pizza, burrito, tacos, sushi, burger, a sve što se nalazi iznad u zgradama jest Airbnb. To više nije grad! Taj centar grada Splita, fenomen koji su svi poznati svjetski arhitekti studirali, kako je jedna kuća za jednog čovjeka Dioklecijana prerasla u grad, sad je nešto drugo, imamo novi fenomen - kako je taj grad prerastao u “Disneyland”, tematski park za globalne turiste.

Herman Hertzberger, Kauro Suehiro i Mimica u Rotterdamu 1993.

Umjesto zimmer frei - Airbnb?

- Sve to je razveselilo moje prijatelje u Splitu koji imaju Airbnb-goste 230 dana godišnje. Događa se jedna sasvim nova ekonomija, koju podržava novi globalni network, gdje odjedanput s jednom aplikacijom dobivamo najveći hotel na svijetu, a to je Airbnb ili najveću taksi službu na svijetu, Uber. Taj novi svijet se naselio i u naše krajeve. London je nedavno zabranio Uber, a u Barceloni i u Chicagu su smanjili Airbnb za 70 posto, sve da bi sačuvali karakter gradskog kvarta, susjedstva, jer ako jedan grad ili njegovo središte postane mjesto na kojem imate samo turiste, to nikako nije dobro ni za grad ni za turiste. Tako se radikalno mijenja kod, DNK gradskog života. Prije dolaska u Hrvatsku bio sam u Las Vegasu, gdje studiramo fenomen mega globalne turističke destinacije. Međutim, sad splitska palača jako podsjeća na Cesar Palace u Vegasu, jedino što tu nedostaje, a nisam siguran da se neće uskoro i dogoditi jest kasino Dioklecijan u podrumima i hostese u rimskim togama.

Zašto se Airbnb tako proširio po Splitu?

- U Splitu je 28 posto mladih ljudi nezaposleno, koji žive u klimatski najljepšem dijelu svijeta. Airbnb je njima, jer su oni digitalno pismeni, a često u obitelji imaju nekretninu, omogućio zaposlenje. Zauzetost stanova gostima u Splitu je dva i pol dana, što znači da oko toga ima posla jer se moraju često mijenjati lancuni i treba se dosta angažirati. Govorimo, dakle, o stalnom poslu koji donosi vjerojatno tri puta više zarade nego da, recimo, predaju povijest u osnovnoj školi. Postoji i kategorija mlađih penzionera koji su isto digitalno sposobni i također slično žive.

U novoj knjizi spominjete masovni turizam i njegovu kontru samoodrživi turizam koji je, primjerice, dobro proveden u Norveškoj i Kostarici. Je li za nas kasno da se prebacimo na drukčiju vrstu turizma?

- Kad govorimo o tome bismo li mi mogli razviti druge forme turizma, mislim da za to ne postoji kritična masa znanja, inteligencije i imaginacije. Koliko ja znam, ne postoje ni saznanja među našim i stranim poduzetnicima koji rade u Hrvatskoj o praksama održivog turizma u Kostarici ili u Norveškoj. Kao prvo, u tim zemljama oni jednostavno ne misle da je dominatni oblik turizma hotel od 4 i pol zvjezdice kao što se u Hrvatskoj to doživljava. U taj njihov ekološki turizam ulažu se puno manja sredstva, a dobiva se puno veća kvaliteta “doživljaja” kao osnovnog turističkog proizvoda. Zanimljivija je i klijentela – mlađi obrazovani ljudi, ljudi koji uživaju u prirodi i u urbanim sredinama te se bitno više povezuju s lokalnim stanovništvom nego hotelski ili resort gosti. U Kostarici se nude pažljivo organizirane ture kroz zemlju, koje imaju svoje male sjajno dizajnirane kampove i hostele, gdje turisti borave u direktnoj vezi s prirodom i ljudima. U Norveškoj državna agencija za izgradnju infrastrukture, cesta i putova radi zajedno s Ministarstvom turizma, zapošljavajući najbolje arhitekte na izgradnji turističkih sadržaja uz gotovo 5000 kilometara dugu obalu.

Damir Žižić
Vedran Mimica - portret s putovnicom

Što bi se to kvalitetnije moglo osmisliti za hrvatski turizam?

- U Veloj Luci imali smo jednu radionicu i tamo mi je načelnik Tonko Gugić postavio fenomenalno pitanje: “Mime, reci ti nama kako da se razvijemo a da se ne prominimo?” Na toj smo radionici pokušali kroz špilju Vela spila, koja ima slojeve što pokazuju kontinuitet života unatrag 22 tisuće godina, gdje je otkriven i “Stanko”, naš prvi čovjek paleomediteranac, konceptualizirat povijesni slijed i onda dati odgovor kako ćemo mi živjeti u odnosu na to kako je Stanko živio u pećini.

Dakle, imamo povijesni kontekst prema kojem se moramo danas nekako odrediti i mislim da nam tu nedostaje nevjerojatno puno imaginacije, da osmislimo vezu između prošlosti i budućnosti. Za nas nisu dobri copy-paste modeli turizma iz svijeta, to je žestoko krivo, “nabacati 18 golf terena po kamenjaru”. To nije prvenstveno dobro za razvoj lokalne zajednice, lokalne kulture i, na kraju, ekonomije. Kontinuitet mediteranskog načina života treba znati prenijeti, transformirati u način na koji bi turisti ovdje trebali živjeti, tu se moraju tražiti odgovori. Zašto ne zamisliti OPG-ove u koje ćemo uključiti i “turiste” kao proizvodnu snagu. Taj doživljaj branja maslina, mandarina i grožđa neusporediv je s čekanjem sporog konobara da donese makijato u zatvorenom resortu.

A u gradovima?

- Nužno je razvijati gradove, ne kao turistički program, nego kao grad za građane, to je najbolja strategija za razvoj “turizma”. Turiste privlači naš način života u gradovima i on uvelike ovisi o ljudima koji u njemu žive i onda ti turisti postaju građani na 3, 6 ili 12 mjeseci. Možda je malo preradikalno reći. ali Hrvatskoj ne trebaju turisti, Hrvatskoj trebaju novi građani, a to će onda biti i oni koji upravo sad odlaze iz Hrvatske.

Kad smo kod golfa, što mislite o projektu golfa na Srđu i općenito o golfu?

- Golf je fina igra i moj rođak Ognjen Mimica i njegov prijatelj Toni Kukoč igraju golf u Chicagu pola godine. Metropolitanska zona Chicaga ima 250 golf-igrališta, golf je tradicionalna igra u Americi, ali nije u Hrvatskoj. Golf kao model su mnogo koristili Portugalci, Španjolci i Turci u svojim resortima. Za neke gradove na hrvatskoj obali koji su sad već prazni od turista, a vrijeme je još prekrasno i more još toplo, golf bi vjerojatno produžio sezonu. Tako da nisam protiv golfa kao modela, ali jesam protiv golfa na Srđu - to je besmisleno.

Zašto?

- Ako zamislite da bi se Dubrovnik mogao ili trebao razvijati kao Grad onda je njegov daljnji razvoj moguć jedino gore na tom području Srđa. Ima li grad ambiciju da postane ozbiljan grad, tada su tim golfom gore sami sebe ograničili. Međutim, Dubrovnik izgleda nema ambiciju da postane grad, iako je 800 godina bio jedan od najvažnijih gradova na svijetu i prva republika koja je priznala SAD, što mi je posebno drag podatak te ga često spomenem svojim američkim prijateljima. Nećemo valjda od takvoga grada sad napraviti resort? Moramo imati neku bolju ideju kako bi se i gdje bi se taj grad mogao razvijati. U Starom gradu živi sada samo oko 700 ljudi, veliki dio kuća je prodan i zimi je prazan i tako jedan od najljepših gradova na svijetu gubi svoju funkciju, a kad gubi funkciju, gubi i ljepotu. Ljepota nije u spomenicima, nego u odnosu između ljudi i spomenika. Dubrovniku ne treba golf ni za produženje sezone. Dubrovnik je povijesno najvažniji kulturni proizvod ovog dijela svijeta i ne treba se konceptualno povezivati s golfom.

A što bi onda moglo biti gore na Srđu? Bismo li mogli sada malo maštati?

- Kad već maštamo..., onda bi to bila ta neka fenomenalna Hrvatska iz koje se ljudi neće iseljavati, nego će se u nju useljavati. A to je sad cijela jedna druga tema. Postali smo dio jedne velike zajednice, a mi sad gledamo Dubrovnik u odnosu na što - na golfere, umjesto da gledamo u odnosu na tih 450 milijuna ljudi koji živi u Europi i od tih bi se veliki dio ljudi sutra preselio u Dubrovnik kad bi on postao, recimo, svjetski centar za istraživanje Mediterana, novih tehnologija...

Toyo Ito, Vedran Mimica, Moniko Kira, Elia Zenghelis i Yushi Uehara na Berlage institutu 1998.

Često se mogu čuti crni scenariji za turizam, od onih da će terorizam kad-tad zadesiti i našu obalu ili da će se za koju godinu sve oko turizma raspuhati kao sapunica.

- Ako pogledamo globalne svjetske analize, jedna zemlja na svijetu ima najveći postotak, između 8 i 10 posto godišnje, rasta turizma u odnosu na putovanja izvan matične zemlje, a to je Kina. E sad, ako uzmete jednu milijardu i tristo milijuna stanovnika i vidite da njima raste osam do deset posto godišnje takav turizam, onda pitanje globalnog turizma u budućnosti više i nije pitanje. Naravno, mogu se možda desiti neki scenariji katastrofe, možda čak i zastoji u turizmu kod nas ili drugdje na neko vrijeme, ali sve oko turizma ide u smjeru velikog rasta. Radili smo analize 2007. godine i ove. Onda je 200 milijuna ljudi radilo u turizmu, a sad ih radi 240 milijuna, tada se okretalo od turizma 3,7 trilijuna dolara, sad smo već na 5 trilijuna dolara. Prema tome turizam je glavna industrijska grana na svijetu tako da nema diskusije o nestanku turizma.

Hoćemo li se mi u tome pogubiti, kao što su ranije uništeni veliki dijelovi obale u Italiji i Španjolskoj, koji su preizgrađeni, a time više i nisu atraktivni?

- Mi ćemo se sigurno pogubiti, ali idemo sad ovdje objasniti zašto je Norveška fantastična. U Norveškoj postoji nevjerojatno jaka država i jako razvijen sistem regionalnog planiranja, teritorijalnog planiranja i sad ako imate državu u kojoj razumijete vrijednost svoga teritorija, onda ćete razumjeti da ste vi taj koji daje uvjete developerima i diktirate način kako će oni razvijati vaš teritorij i jasno je da nećete prihvatiti da rade bilo što. Model javno-privatnog part­nerstva kod nas uglavnom ne funkcionira, mi nemamo ni iskustvo organizacije konzorcija. Mi gotovo doslovno rasprodajemo za nikakve pare najljepši dio Europe, bez ikakve ideje i strategije stvaranja dodatnih vrijednosti za naše građane.

Kad su ljetos požari zahvatili dio Splita, a poplave Zadar, vidjelo se da se preizgradilo neke dijelove gradova, odnosno da se gradilo bez planova i što mogu biti posljedice toga. Nakon dugo vremena potom se spominjao urbanizam i planiranje razvoja gradova, koji su degradirani zadnjih desetljeća.

- Urbanizam je nevjerojatno važan, zato što je požar u istočnom dijelu Splita bio požar u faveli. A što smo mi napravili zadnjih godina? Moja draga kolegica Anka Mrak- Taritaš legalizirala je favele. U Hrvatskoj postoji 830 tisuća zahtjeva za legaliziranje nelegalnih objekata. Zakon za legalizaciju je ukinuo svaki smisao arhitekture, urbanizma i uopće naše discipline u ovom dijelu svijeta! Naravno da je vrlo teško uzeti bagere i rušiti bespravne objekte. No moglo se drugačije sve riješiti, recimo rušiti samo bespravne objekte koji nisu stambeni kao što su to napravili u Tirani. Sigurno se mogao i morao napraviti bolji model legalizacije. Pritom ni danas nemamo ideju kako napraviti red u prostoru! Legalizacija bi možda i imala smisla da je postojao scenarij za dan poslije.

Kako je nastala vaša nova knjiga?

- Ona je rezultat moje aplikacije za profesuru u Americi. Napravio sam prijavu na 1600 stranica, toliko je bilo radova, članka... Potom sam svom dragom kolegi Vladimiru Mattioniju dao taj materijal i pitao ga možemo li od toga nešto napraviti i on je s dizajnerom Damirom Gamulinom naravio prvi koncept knjige. Tu su knjigu kasnije čitali moji prijatelji recenzenti Kenneth Frampton, Hrvoje Njirić i Luis Ortega, koji su dali kritičke komentare nakon kojih smo još dvije godine radili na knjizi. Četiri godine je sve trajalo. Damir Gamulin Gamba napravio je nevjerojatan posao, od tih materijala složili smo koncept jedan tekst - jedna slika i iščitali smo sve te mreže, odnos mene i drugih ljudi koji su kroz 22 godine dok sam bio na Berlage institutu sudjelovali u razvoju te jedinstvene institucije.

Na predavanju na Danima Orisa pustili ste uz temu o zagrebačkoj zračnoj luci pjesmu Olivera Dragojevića koji pjeva: “Dva puta sam umra... prvi put kada sam je vidia ja, drugi put kad je otišla”, pritom su se pokazali radovi Normana Fostera i Zahe Hadid koji nisu pobijedili na natječaju za zračnu luku održanom prije deset godina.

- Ništa protiv Kincla i Neidhardta, ali vi ste imali na tom natječaju lorda Fostera i Zahu Hadid. Lord Foster jedan je od najvažnijih ljudi, ne samo arhitekata, u Europi. Njegov je projekt, uza sve, bio i 30 posto jeftiniji od nagrađenoga. Problem je sljedeći, Foster kad negdje ide i treba se graditi projekt koji je nemoguće sagraditi, on sjedne u svoj avion kojim i pilotira i donese maketu…Kako mislite da je bilo moguće sagraditi Reichstag sa staklenom kupolom i ostaviti grafite ruskih vojnika u interijeru. Ta propuštena prilika koju smo imali s apsolutno boljim arhitektonskim uredom za izgradnju aerodromskih gradova, to je meni bolno.

Projekt Lorda Fostera za zagrebačku gradsku luku

Hoćete reći da je bio izabran Foster, da bi on imao snagu iznijeti projekt do kraja, i da se ne bi dogodilo kao sada da je izabrani projekt nekoliko puta revidiran i smanjivan?

- Apsolutno! On bi to napravio. Država i grad su jednostavno morali biti bolje informirani i stati iza njegova projekta.

Najgore je što je država potom gotovo molila koncesionare da uzmu zračnu luku, jer bila je nastupila kriza i na prvi natječaj se nitko nije ni javio.

- To je najgore. Kad gotovo moliš te globalne koncesionare da uzmu zračnu luku, onda indirektno i priznaješ da ti nisi u stanju organizirati projekt. Foster bi u takvom slučaju dao kompletan know how.

Osvrnuli ste na predavanju na Danima Orisa i na promjenu imena Trga maršala Tita.

- “Stanko” u neolitskoj špilji, preko Dioklecijanove palače, Dubrovnika i svi kasniji povijesni slojevi na našem prostoru čine jedinstveni kontekst koji nam daje jasne signale za rekonceptualizaciju budućnosti. U antifašističkoj borbi našeg naroda imamo taj jedan sloj koji čitav svijet priznaje, i ni na koji način nam ne pomaže redefinicija te povijesti. Mogu razumjeti da oni koji su oštećeni nakon ‘45. godine, da ti ljudi moraju dobiti povijesnu revalorizaciju, ali tvrditi da je život od tada nadalje bio život u mračnom represivnom režimu, oprostite, to su gluposti. To je spin koji služi za skretanje teme od kritičkog prema političkom. Uzmite Google, Wikipediju ili, ako niste informatički obrazovani, Encyclopædiju Britannicu, pročitajte povijesnu lekciju Drugog svjetskog rata, zaklopite knjigu, ugasite portale i okrenite se izgradnji novog društva na jednom od teritorija ujedinjene Europe s najviše potencijala.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 18:32