DIANA MATULIĆ ZA GLOBUS

ZANIMANJE: KNJIŽEVNA AGENTICA 'Moj je najveći uspjeh što sam prodala Ivanu Bodrožić američkom izdavaču'

 
 Boris Kovačev / HANZA MEDIA

Na dogovoreni je razgovor Diana Matulić stigla s novim, ispod čekića, britanskim prijevodom “Hotela Zagorje”. Komentiramo naslov prijevoda – “The Hotel Tito”, logičan, makar za dio ovdašnje publike moguće i iritantan izbor imena za hotel gdje su u Zagorju završili prvo u privremenom, a zatim i dugoročnom smještaju vukovarski prognanici. Potom iz torbice izvuče tursko izdanje Ferićeve “Smrt djevojčice sa žigicama”. Naslovnica se doima gotovo noir, ne čini se da sasvim korespondira s tematikom knjige. “I autor i ja smo bili začuđeni izgledom ove naslovnice, ne baš presretni, ali drago nam je da je roman objavljen na turskom tržištu. To je ogromna zemlja. Financijska kompenzacija bila je neznatna, no ne treba ni inzistirati uvijek na tome, važno je ponekad popustiti, bitno je da knjiga ima prijevod na što više jezika. Agent se uvijek bori za što bolje uvjete, da izdavač što više investira u autora, ali ponekad je prijevod na neki jezik važniji od financijskog aspekta jer često jedan prijevod povuče prijevode na druge jezike. Ili, prihvatiš mali avans, ali onda dogovoriš bolje tantijeme. Pratiš prodaju knjige, pa ako ide dobro, sve se vrati na taj način”, komentira. Veći predujam, s druge strane, u startu pokazuje da je izdavač spreman uložiti, da mu je stalo i da će gurati taj naslov, jer u konačnici – uloženo mu se mora i vratiti.

Posao književnog agenta u nas se još uvijek svodi na dva-tri čovjeka. Na tom slabo saturiranom tržištu nekadašnja urednica u izdavačkim kućama Novela, Lumen i Algoritam prije dvije godine otvorila je agenciju Corto Literary, krenula se baviti zastupanjem i prodajom autorskih prava.

Uredničko iskustvo

Kao urednica, u stalnom dodiru s književnim agentima, pregovarajući s njima o kupovini autora i naslova je, priča, osvijestila koliko je to kod nas još nepokriveno polje. “A taj posao i jest vrlo blizak uredničkom poslu, uredničko iskustvo je moja prednost, znam kako urednik razmišlja, način na koji s njima treba razgovarati.” Literatura u konačnici, čak i kad je, ogoljeno rečeno, o “trgovini” knjigama riječ – ipak ide na nekakav istančan osjećaj. Važno je znati “pogoditi” urednika na pravo mjesto. “Kao urednica uvijek sam bježala od agenata koji su bili naporni, zazirala od onih koji su me bombardirali. Kod zastupanja autorskih prava govorimo o tekstu i ljudima, imaš svog klijenta koji ti je važan, ali moraš znati osjetiti i senzibilitet urednika i izdavača ispred tebe, ti si most, posrednik.”

Boris Kovačev / HANZA MEDIA

Zašto baš Corto Maltese? “ … jer je on iznimno dobroćudan karakter, iako je pustolov. Zato što je Corto povezan s putovanjima, a i ovdje je, na neki način, riječ o putovanjima, o prijenosu tekstova, znanja, kulture, razmjeni. A i svidjela mi se konkretna aliteracija, jednostavno mi je zvukovno sjelo.”

Jučer je, kaže, dobila čak tri ponude iz Maroka. Izdavač je udruga za kulturnu razmjenu, Here&There, objaviti će Ivicu Đikića (”Cirkus Columbia”), Dragu Glamuzinu (”Tri”) i Zorana Ferića ”(Smrt djevojčice sa žigicama”). Prijevodi će biti na arapskom, knjige će prodavati i u nekim drugim arapskim zemljama. Dan prije, kad smo se čule, spomenula je da je netom primila mail marokanskog izdavača zainteresiranog za prijevod “Cirkusa Columbije”, potom su, eto, brzo, došli i do Glamuzine i Ferića. “Ponuda je mala, ali raduje. Za moje autore rijetko prihvaćam ponudu ispod 1000 eura, 1000 dolara. No, u tom slučaju su važni tantijemi, te hoće li izdavač organizirati turneju, tko će biti prevoditelj, kakav je uopće profil izdavačke kuće …”

Precizni ugovori

Događa se tako da dobije ponudu iz neke slabo joj poznate zemlje, tržišta o kojem ne zna ništa. “Onda googlam, istražujem, gledam koliko je tržište, koje knjige objavljuju, kako se kreću cijene knjiga - sve to kako bih mogla odrediti precizne uvjete za ugovor.”

Kako urednik u Maroku sazna za Ivicu Đikića? “Neobično je to. Internet spaja. Postoje prevoditelji, ljudi, usmena predaja. Nema tome dugo da mi se javio glavni urednik Planete, jedne od najvećih izdavačkih kuće u Brazilu, zainteresiran za ‘Mišolovku Walta Disneya’, zato što je na Publisher Marketplaceu, na kojem je prisutna većina svjetskih izdavača i agenata, vidio da su prodana francuska prava za tu knjigu. I ja sam se iznenadila. No, možda taj urednik ima neka druga očekivanja. Jer, riječ je o intrigantnom naslovu koji bi mogao upućivati i na neku drugu žanrovsku ili stilsku formu.

Uz engleski, francuski prijevod otvara najviše vrata, posebno u Americi, oni smatraju da ono što su objavile ugledne francuske izdavačke kuće neminovno ima kvalitetu.”

Njezin najveći uspjeh dosad postao je opipljiv baš ovih dana. Listam “The Hotel Tito”. Jako je zadovoljna, dapače iznenađena, uvjetima koje je postigla za Ivanu Bodrožić kod američkog izdavača. “Razgovarala sam s njemačkim kolegama, rekli su da su neki njemački autori, vrlo komercijalni, dobivali pet puta manje avanse nego što smo mi uspjeli izboriti za ‘Hotel Zagorje’ i za ‘Rupu’.”

Dogovor je sklopljen za lanjskog Frankfurta, na sajmu na kojem se danas više i ne događa tako često da se baš tamo daju ponude; sad se većinom pregovara prije Frankfurta, pa su stvari, kad stignete tamo, već riješene, osim za neke iznimno jake naslove, oko kojih se stvori velika buka, a koji nerijetko podbace. “Lani sam drugi dan sajma imala sastanak s izvrsnim izdavačem Seven Stories Press, koji objavljuje Chomskog, Paula Austera, Kurta Vonneguta, Elfride Jelinek…”

Politički triler

Pamti, kaže, da su razgovarali o literaturi općenito, sajmu, svijetu knjiga. Nakon toga mu je spomenula Ivanu Bodrožić, počela predstavljati naslove. “Pričekao je nekoliko trenutaka da kažem rečenicu-dvije, ono najvažnije, poput informacije da je riječ o političkom trileru smještenu u osjetljivom graničnom području. I brzo potom dobila sam njegovu ponudu naslijepo! Tek je ovlaš prešao kroz katalog, pročitao samo nekoliko rečenica. Rekao je da je čuo da je Ivana jedno od jačih imena u našoj literaturi i pitao me je li to istina”, smije se Matulić činjenici da američki izdavač pita autoričinu agenticu da mu na takvo što dade afirmativan odgovor. “Ne samo da je Ivana Bodrožić ušla na američko tržište, nego je ušla kod izdavača koji gradi ime autora, koji je spreman uložiti u tog autora i u taj naslov. To je način na koji ozbiljni izdavači, posebno u zapadnim zemljama, razmišljaju, žele kontinuirano objavljivati nekog autora, graditi ime i priču te vjeruju da će im se uloženo dugoročno isplatiti.”

Prošlog je tjedna u Londonu bila promocija “Hotela Zagorje”. Idući mjesec roman izlazi i na američkom tržištu. A godinu dana nakon toga, tako je tempirao izdavač, u studenom 2018., bit će u Americi objavljena “Rupa”. Englesko izdanje, zna se, otvara i druga vrata – za “Hotel Zagorje” sad su zainteresirani talijanski i grčki izdavači. Makar u Americi samo tri posto ukupnog izdavaštva odlazi na prijevodnu literaturu, nezavisna izdavačka scena koja se odlučuje na prijevode s manjih jezika tamo je puno veća nego, primjerice, britanska. I zato je, dojam je Diane Matulić, u Americi lakše prodati domaće pisce.

Ivanu Bodrožić na proljeće čeka turneja u SAD-u, za koju se nadaju da će je povezati s International PEN Festivalom. “Hotel Zagorje” Seven Stories Press poslao je na čitanje Paulu Austeru, Sebastianu Barryju, Sari Novic, Eoinu Colferu, Barryju Giffordu, Russelu Banksu

Recenzija romana netom prije američkog izdanja izašla je u Kirkus Reviewsu, časopisu koji svi izdavači poznaju, bitnom za knjižnice u SAD-u.

Audio-izdavač knjige bit će Blackstone. Seven Stories Press kupio je World English Rights, što znači da kontrolira sve što se događa oko izdanja na engleskom jeziku, da je glavni distributer za sve zemlje, da knjigu može objavljivati u svojim imprintima u drugim zemljama, da ima prava za e-knjigu, audio-izdanje i filmsko izdanje, naravno, sve pod određenim uvjetima. Za “Hotel Zagorje” sad traže i producente za filmsku adaptaciju.

Lakše je, drži Matulić, “probiti” američko nego, primjerice, francusko tržište.

Drugi svijet

“Dobivam puno više odgovora, puno je veće zanimanje u SAD-u za autore koje zastupam nego u Francuskoj. Možda je stvar i u jeziku; ako im se ne obraćate na francuskom, ponekad se čini da je nemoguće komunicirati, da na engleskom ne žele uzvratiti.” Fascinira je, kaže, “način rada američkih izdavača. To je sasvim drugi svijet, naravno, kad imate toliko tržište svi su uže specijalizirani, sve je puno profesionalnije. Prvo ide tvrdi uvez pa za šest mjeseci meki, onda, eventualno, idete i na mass market izdanje. Nakon toga, ili negdje između toga, će objaviti e-knjigu. A imate i mogućnost audio-knjige, filmskih prava. Razne su kombinacije, jasno, neće svaka knjiga ići kao meki uvez, ako je nešto komercijalno, sad se objavljuje kao e-knjiga, a potom, ako uslijedi očekivani komercijali uspjeh, ona se tiska.”

Na njemačkom su tržištu, kaže, pedantni urednici, ”zainteresirani su za našu literaturu, možda zbog povijesnih veza, migranata, a time i jačih kulturnih veza.Nezanemariva je potpora Tradukija koji u kompletnom iznosu financijski podupire autorska prava i prijevod. Makar, to nije presudno za prijevod na njemačko tržište. Jer, veće zemlje razmišljaju tržišno, uzevši u obzir, naravno, i estetske kriterije; no, neće objaviti knjigu samo zato što je dobila potporu, a to je na manjim tržištima, poput recimo našeg, makedonskog i sličnih, često slučaj. Jasno da se i kod nas vodi briga o kvaliteti knjige, ali nama je daleko važnije da imamo financijski već pokriven prijevod, jer to je, uz tisak, najveća stavka.”

Kao agent ili subagent Corto Literary radi u Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Bugarskoj te svim susjednim zemljama.

Po snazi izdavačke industrije češko joj je tržište – otkriće. “Češki urednici prate sve, jako su dobro informirani, vidite po tome kako brzo reagiraju na neke naslove. Češka je zemlja s najvećim brojem knjiga objavljenih po broju stanovnika u Europi. Česi imaju iznimnu kulturu čitanja.” Nadam se da bi tamo mogao proći Ferićev “Na osami blizu mora”.

Stalno čita

Poljsko je tržište, spominje, fascinira; tamo ima puno kontakata. “Htjela bih više raditi s njima, to je ne samo ogromno tržište nego i tržište koje jako brzo raste, izdavački ih gledam kao slavenske Nijemce - po veličini, brzini, profesionalnosti.” Lani je Poljska bila zemlja partner londonskom sajmu knjiga, tamo je bilo za vidjeti puno izvrsnih naslova. Jako rastu i što se tiče promocije poljskih autora vani, sve su vidljiviji, prijašnjih je godina dosta poljskih naslova objavljeno i kod nas.

Urednički posao joj, predvidljivo, nedostaje. “Dobar dio agencijskog posla je da opet stalno i puno čitam, ali urednik je prisiljen poznavati kompletnu scenu, dok je agent prisiljen biti fokusiran na autore koje zastupa. Jasno, također mora poznavati cijelu scenu, ali to je iluzorno, niti jedan agent ne poznaje cijelu scenu kao neki glavni urednik u velikoj izdavačkoj kući, koji je u doticaju sa svime što se danas objavljuje. Prednost je agenta što je prvi na izvoru informacija te aktivno stvara trendove.”

Stigne li čitati i mimo službene dužnosti, tek za vlastiti užitak? “Ja to zovem guilty pleasure. Uvijek imam krivnju, čeka me tamo 50 naslova, tako to osjećaju i urednici i agenti, svi koji se bave knjigama, da nisi pročitao neke velike klasike, ili imaš krivnju jer u jednom trenutku ne čitaš za posao, nego za svoj gušt.” Zadnje je, kaže, za sebe čitala Carvera, spominje “Katedralu”, i Garcíju Márqueza “O ljubavi i drugim nečistim silama” – svoj povratak klasicima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. studeni 2024 14:16