ŠTO SU NAM PREDVIĐALI STRUČNJACI 1980. 'Hrvatska će do 2015. imati 5 nuklearnih centrala, a životni standard bit će kao u Švedskoj'

Ljudi oduvijek vole putovati. Prostorna udaljenost zna biti teško savladiva, putovanja dugotrajna, no ipak se kad-tad stigne do cilja, gotovo u pravilu s mogućnošću povratka. Takva su putovanja kroz prostorne dimenzije: dvosmjerni komunikacijski kanal.

Osim putovanja, ljudi oduvijek vole i priče. Pogotovo priče s elementima bajke. A vrijeme u kojem je bajka smještena uvijek je neodređeno. U davno doba iza sedam gora i sedam mora postojalo je kraljevstvo takvo i takvo. I kraljevna bajna. No, ne možeš nikako otputovati u to čarobno kraljevstvo. Nema tog telefona, iPoda, nema tog Skypea, te videoveze, nema ni parobroda, zrakoplova, pa dođavola ni obične deve nema da te odnese do kraljevne bajne ako je ona živjela u davno neko doba.

Putovati do nje možeš samo vremeplovom. A te sprave nemamo. I, po svemu sudeći, nećemo je nikad ni imati (premda, oprez, nikad ne reci nikad. Bond. James Bond).

Za razliku od prostorne udaljenosti, veće ili manje, vremenska udaljenost kao da je beskonačno velika. Ubitačno nesavladiva. Biti razdvojen od nekoga u vremenu nešto je posve drugo negoli biti od istoga razdvojen u prostoru: nije moguća komunikacija. Prema prošlosti nikakva, a prema budućnosti samo jednosmjerna, i bez povratne potvrde: možemo ostaviti potomcima samo tragove našeg postojanja, a da kao odgovor ne dobijemo natrag znak pokude ili odobravanja. Ništa. Čak ni dokaz da će postojati. Za naše pretke barem to znamo, da su postojali. A sve ono što će tek biti, sutra, prekosutra i naksutra, skriveno je maglama budućnosti koju samo možemo pomalo planirati, nešto manje prognozirati, još manje predviđati, mutno naslućivati ili pak samo o njoj fantazirati, ovisno o tome koliko daleko u budućnost idemo. Ne znamo ni do kojeg nam je još dalekog vremena ta budućnost uhvatila za vrat, zadrživa na oku, a nakon kojeg posve podivljala lunja pustopoljinama vremena, otkvačena s lanca poznate nam sadašnjosti.

Nedostatak izravne komunikacije s budućnošću nadomještamo misaonim eksperimentima. Oni nam preostaju kao jedino sredstvo. I utjeha. I intelektualna igra. Potreba da se pokaže figa bešćutnome Kronosu. Eto ti ga na! Želimo razgovarati s nijemim i gluhim još nerođenim sugovornicima iz budućih stoljeća u oblikovanju kojih – a to je najveća fascinantnost tog pothvata – i mi sami sada sudjelujemo! Budućnost, to smo dakle dijelom i mi sami. Bit ćemo uzidani u nju. Ali sigurno ne onako kako to sada sebi zamišljamo. Jer budućnost će sigurno biti drukčije od one kakvu sada zamišljamo. Tako je oduvijek bilo. Pogrešnost nekadašnjih zamisli o budućnosti, a koje naša sadašnjost sada provjerava, uči nas da budemo skromni i ponizni kad je fantaziranje o budućnosti u pitanju. Jer, kako u šali reče Arthur C. Clarke, futurolozima bi u njihovu poslu bilo mnogo lakše kad na svijetu ne bi bilo - ljudi. Ovako, uz nas, ljude, sve ide nekako traljavo i bez plana. Čovječanstvo baulja poput pijanca, stalno se zapleće, mijenja smjer. Taman nešto lijepo zamisliš, a kad tamo za iks godina u budućnost ispadne nešto drugo.

Kaže se da je prostitucija “najstariji zanat” na svijetu, no lako je moguće da su za taj povijesni primat dame noći imale konkurenciju u obavljačima još jednog zanata: proricanja budućnosti. Sirenski zov saznavanja još nedogođenog vremena silno je jak, još odonda kad su o svemu što čovjeka može snaći u životu odlučivali mali ili veliki bogovi, sile čiste i nečiste. Proricateljima je zadaća bila da samo preko svojih veza saznaju što to više sile kuju i snuje te da to prenesu svojim znatiželjnim mušterijama.

No okanimo se baba i babaca vračara od pamtivijeka pa do današnjeg dana i posvetimo se samo tome što su u svoje vrijeme o budućnosti govorili učeni ljudi svoga doba. Oni koji nisu kao medij razgovarali s višim silama već su svoje znanje, a još više svoju maštu, utovarili u vremeplov i krenuli put budućnosti. Spomenut ćemo samo nekoliko primjera, jer velik je broj umova tijekom povijesti pokušavao odškrinuti vrata budućnosti, no uzalud. Ili kako lijepo pjesnički reče Omar Hajjam još u 12. stoljeću:

Nitko nije zavirio otkad ovaj svijet posta, Za sudbine zastor, mada kušalo je ljudi dosta, Sedamdeset i dva ljeta danju noću ja razmišljam, ali ništa ne doznadoh neriješena tajna osta!

No nekoliko tisuća kilometara dalje i samo stotinjak godina kasnije živio je jedan nevjerojatan um, Roger Bacon, toliko učen da je nazvan i “Doctor mirabilis”. Taj filozof, učenjak i franjevac iz reda Male braće s nevjerojatnom je lucidnošću prije sedamsto godina bio naslutio opće obrise koji će se, u za njega dalekoj budućnosti, iskristalizirati iz mješavine ljudskih težnji i otkrivanja općih zakonitosti u prirodi, što je preduvjet za svaku dobro futurističko predviđanje.

Bacon je u 13. stoljeću napisao ove retke:

“...bit će moguće sagraditi uređaje s pomoću kojih će i najveći brodovi pod upravljanjem jednog čovjeka ploviti brže negoli da su puni mornara. Bit će načinjena kola koja će se kretati nevjerojatnom brzinom bez pomoći životinja. Moći će se sagraditi strojevi za letenje u kojima će čovjek, udobno sjedeći i razmišljajući što mu drago, savladavati zrak umjetnim krilima poput ptica...”

Tako je govorio jedan franjevac 13. stoljeća. Istina, njegova predviđanja daleke budućnosti nisu mu pomogla da predvidi vlastitu, jer mu je zbog znanstvenih pokusa što ih je provodio i filozofskog učenja koje je počeo naučavati oduzeta katedra 1257. godine, a nakon smrti njegovog zaštitnika pape Clementa osuđen je zbog hereze (Condemnatio 1277) na 15 godina tamnovanja. Oslobođen je 1292.

Možda će netko prigovoriti da ta proroštva Rogera Bacona i nisu baš neka velika genijalnost, jer su vrlo općenita, a i vrlo logična. Uostalom, svakome lako na pamet padne ideja da leti zrakom ili plovi brzo morem kad vidi kako to uspijeva pticama i ribama. Ono što je kod Baconove futurističke vizije najvažnije jest činjenica da je on za savladavanje udaljenosti predvidio strojeve, premda bi mu bilo mnogo lakše zamisliti (a i bliže duhu njegova, 13. stoljeća) neke nadnaravne moći, anđeosku zapregu, levitaciju ili nešto tome slično, umjesto da se gnjavi s nekakvim strojevima, koji su u njegovo doba samo škripali, zapinjali i lomili se, i s kojima se sigurno ništa pametnoga ne može napraviti, a ponajmanje poletjeti. Redovnik Roger Bacon nije poznavao, nije mogao poznavati, ni fizikalne osnove, a ponajmanje tehničke pojedinosti strojeva o kojima je govorio. Za njegovo doba to su riječi čiste mašte. A sve su se ostvarile. Bio je to čin vjerovanja. Bacon je jednostavno vjerovao u mogućnosti da se takvi strojevi naprave, premda nije imao ni najblaže slutnje kako da se sagrade. To je prepustio budućim naraštajima.

Prava vrijednost (i pouka) Baconovih i sličnih dobrih predviđanja budućnosti upravo je u osjećaju za pravi izbor između raznih načina razvoja čovjeka i njegove kulture, izbor stvarno mogućeg između mnogih primamljivih, ali neostvarivih mogućnosti. No kako obaviti taj izbor? U tome i je kvaka. (Nešto poput kvake 22: ne želeći sudjelovati u opasnom ratnom zadatku glumiš ludilo, ali ako zbog toga glumiš ludilo znači da nisi lud). Moraš izaći iz svoje kože, uzdići se iznad svega što si ti i što postoji u tvoje vrijeme, a istodobno jedino ono što znaš upravo si ti i tvoje vrijeme.

Kako napipati put u budućnost? Jedino što znamo je sadašnjost i prošlost. Ako znamo kako je tekao razvoj posljednjih, recimo, sto godina, možemo li na temelju toga ekstrapolirati razvoj u sljedećih stotinu godina? Dakako da ne možemo. Ovdje se ne radi o pukoj simetriji. O jednostavnom preslikavanju tijeka prošlosti u tijek budućnosti samo množenjem nekim faktorom rasta. Bilo bi to previše jednostavno i premda nitko razuman tako ne misli, mnogi se “proroci” tako i ponašaju. Možemo li budućnost zamišljati samo kao nekakvu usavršeniju sadašnjost? I je li sigurno da je usavršenija? Možda će biti gora. Postoji čitav niz distopijskih modela budućnosti, gore od sadašnjosti.

No budimo, zasad, optimisti i zaboravimo na trenutak atomske kataklizme, najezde iz svemira, vladavinu umjetne inteligencije, pad asteroida i ostale smak-svijeta scenarije. Također, držimo se samo tehnološkog napretka, kao one potke na kojoj se dalje tkaju (?) društveni odnosi. Posluživši se jednom zgodnom slikom iz knjige “Summa technologiae” Stanislawa Lema, zapitajmo se kako je paleolitski (pra)čovjek zamišljao, ako mu je to uopće i padalo na pamet, neku daleku, recimo današnju, budućnost. Kakvu razvijenu tehnologiju? Internet? GMO? Zasigurno ništa od toga. U dosegu njegove tehnologije budućnosti najvjerojatnije bi se nalazilo neko dobro klesano kamenje, vrlo oštar kameni nož, dug i nelomljiv, a oni pak jače pameti i življe mašte možda bi se čak dosjetili i nečega čime bi se moglo ubiti životinju s udaljenosti od recimo pedeset koraka, nešto što bi se nju hitnulo velikom brzinom i snagom. A što bi pak poželio antički brodovlasnik na svojim galijama? Galiju na atomski pogon? Ne. Samo robove koji se nikad ne zamaraju i toliko su snažni da veslaju tri puta bržim ritmom.

Je li većina proroka u povijesti futurizma poput tih praljudi ili antičkog brodovlasnika? Čini se da je. Bacon je jedan od rijetkih izuzetaka.

Vrlo je zanimljivo pratiti na koje se sve načine ljudi domišljaju kako da proniknu u vrijeme buduće, kako da zavire iza Hajjamova “zastora sudbine”. Zapravo je uvijek svaki od tih autora futurističkih radova (ili pak samo literarnih djela) pod prevladavajućim utjecajem onoga što u to vrijeme, kad on živi, naglo izbija na površinu ili je već predodredilo život njegove generacije. Spomenimo samo dva takva primjera. Rudyard Kipling, široj publici poznat uglavnom kao dječji pisac (“Knjiga o džungli”) okušao se i u futurističkoj prozi pa se na samome početku 20. stoljeća uputio maštom stotinu godina unaprijed, u godinu 2000. U vrijeme kad je već Jules Verne bio osvojio publiku svojim utopističkim romanima, a braća Wright su upravo uspjela izvesti svoje prve klokanske skokove letjelicom težom od zraka, Kipling piše priču “S noćnom poštom” u kojoj je predvidio da će godine 2000. zrakoplovi već letjeti fantastičnom brzinom od oko 500 kilometara na sat.

Bila je to doista smjela prognoza kad su vlakovi putovali jedva 80 kilometara na sat, a prvi avioni još i manje. Za prijevoz tereta zrakom godine 2000. Kipling predviđa dirižable koje opskrbljuje nekim hipotetskim “Fleuryjevim plinom” koji ne samo da je lakši od vodika pa balonu daje bolji uzgon nego na pogon tim plinom rade i strojevi zrakoplovne lađe.

Ova Kiplingova tehnološka slika budućnosti daleko je podcijenila stvarni razvoj tijekom dvadesetoga stoljeća, ali to čak i nije tolika pogreška. Više je pogriješio pri optimističkom precjenjivanju društvenog razvoja. Tako on za godinu 2000. predviđa miran i sretan svijet u kojem će ratovi biti “izvan mode”, a sve nacije će se dragovoljno odreći suvereniteta u korist nekoliko desetaka nesebičnih mudraca koji će upravljati cijelim svijetom za dobrobit svih ljudi. Ta svjetska vlada zvat će se, zamislite, “Ministarstvo zračnog nadzora”. Kipling je očito bio pod silnim utjecajem upravo nadolazeće ere ovladavanja zračnim prostorom i smatrao je da će letjelice bitno izmijeniti svjetske prilike, jer se ništa ne može sakriti pogledu iz zraka.

Mi smo već poprilično zagazili dalje od 2000. godine, no “pogled iz zraka” (odnosno danas iz svemira) još nije svijetu donio željeni mir. Naprotiv, u posljednje vrijeme pojačava se trka u naoružanju i opasnost od svjetskog sukoba. No nije Kipling bio jedini optimist. Prečesto se događa da su autori preveliki utopisti u zamišljanju boljeg i sretnijeg ljudskog društva, očekujući gotovo preko noći silan socijalni napredak, opamećenje i oplemenjenje čovjeka samo zato jer je u njihovo doba razvoj znanosti i tehnike iznjedrio neki novi izum koji nudi široku lepezu uporabnih mogućnosti.

Spomenimo u ovom kontekstu i zanimljivo futurističko razmišljanje Alberta Einsteina, koje je ostalo tek utopija kao mnoge druge. U jednome članku objavljenom u studenome 1945. godine (Atlantic Monthly) Einstein, poput Kiplinga ranije, zamišlja također jednu “svjetsku vladu”. Nju bi sačinjavao trijumvirat SAD- SSSR-Velika Britanija. Velika trojka imala bi, po Einsteinu, jedinu vlast nad atomskim oružjem i imala bi pravo intervenirati, ako treba i silom, u zemljama u kojima manjina tlači većinu i time stvara pogodno tlo za regionalnu nestabilnost koja može dovesti do rata. Kao primjer gdje bi ta svjetska vlada imala odmah posla navodi (Francovu) Španjolsku i (Peronovu) Argentinu. Einstein dakako odmah postavlja i retoričko pitanje boji li se tiranije te svjetske vlade? Naravno da se boji. Ali još se mnogo više boji izbijanja novog (atomskog) rata.

Kaže: “Svaka je vlada u izvjesnoj mjeri loša. Ali zlo svjetske vlade je poželjnije od većega, ratnoga zla, osobito sada nakon bitnog povećanja razornosti. Ukoliko se ta svjetska vlada ne uspostavi dogovorno, vjerujem da će do nje doći na bilo koji način i u mnogo opasnijem obliku. Rat ili ratovi će završiti tako što će jedna velesila sila ostati najjača i ovladati ostatkom svijeta zahvaljujući svojoj vojnoj nadmoći.” Tako je govorio mudri Albert. Kako to poznato danas zvuči.

Ništa nije tako teško i nezahvalno za futurističke prognoze kao što su buduće društvene, političke i gospodarske prilike u svijetu. U tome je u pravilu najviše promašaja. Isprepletenost mnogih čimbenika koji određuju ukupno ponašanje čovječanstva tolika je da su neki autori, koji su koliko-toliko pogodili neke pojedinosti posve zakazali u drugima koji su pak u izravnoj vezi s onima prvima.

Prognoziranje ponašanje ljudskog društva (društava) moglo bi se prilično dobro usporediti s prognozom vremena. Vremenske prognoze su dobre za dva do tri, pa i pet dana unaprijed, ali ni jedan ozbiljan meteorolog neće nam znati reći kakvo će biti vrijeme na neki određeni dan za mjesec ili dva. (Osim da će biti hladno ako je posrijedi zimski mjesec, odnosno toplo ako je ljetni). Meteorološke prilike su tako kompleksan sustav da je jednostavno neizračunljivo kakvo će biti prilike u nekom trenutku u nekoj točki zemaljske kugle.

Poznati filozof i pisac Herbert G. Wells (autor romana “Vremenski stroj”, “Nevidljivi čovjek” i “Rat svjetova”), kojem se nipošto ne može osporiti obrazovanost i poznavanje povijesti, 1933. godine u u knjizi “Obrisi budućnosti” predvidio je skorašnje izbijanje Drugog svjetskog rata, i to upravo zbog pojave fašizma i nacizma. Međutim, posve je pogrešno procijenio utjecaj što će ga taj rat imati na nacionalne ekonomije zaraćenih zemalja. Zaključio je da će zbog ratnog požara gospodarske prilike u SAD-u biti tako teške da će se 1955. godine proizvesti samo tisuću automobila. U stvarnosti, te je godine u SAD-u proizvedeno nekoliko milijuna automobila. Malo prije godine 1960., pisao je Wells, slomit će se sve nacionalne vlade i cijeli bankarski sustav, a krajem 1960-ih bit će formirana Svjetska Država čija će okosnica biti globalni zračni transport (što podsjeća na Kiplingovo “Ministarstvo zračnog nadzora”). Do godine 1977. ta će Svjetska Država zabraniti sve religije.

Danas vidimo koliko je to proroštvo daleko od stvarnosti.

Wells je, premda je bio i autor znanstveno-fantastičnih romana, podcijenio i brzinu tehnološkog napretka. Prvo putovanje ljudi na Mjesec smjestio je tek u godinu 2054. i to ne raketom već je, poput Julesa Vernea više desetljeća ranije za to upotrijebio top. Ni Wells i Verne nisu očito bili vični računanju, a nisu ni pitali nekog od znalaca. Jer bi inače lako saznali da se ispaljivanjem iz topa njihovi putnici za Mjesec ne bi zbog prevelike akceleracije dobro proveli unatoč tapeciranim kabinama. Bili bi spljošteni poput palačinki.

Već na početku spomenutom i svima dobro znanom Arthuru C. Clarkeu, autoru, između ostalog kultnog romana “2001: Odiseja u svemiru” sigurno se ne bi mogla dogoditi ovakva pogreška poput svemirskih putnika usmrćenih na startu zbog ubrzanja. U svome futurološkom eseju “Profili budućnosti”, objavljenom prije 57 godina, Clarke nam je dao tablicu svojih predviđanja razvoja za sljedećih 200 godina. Bilo je to vrijeme neposredno nakon lansiranja prvog umjetnog satelita Sputnjika, što je možda oduševljenome mladome Clarkeu ubrizgalo dosta futurističkog adrenalina, ali ne opet dovoljno da predvidi spuštanje ljudi na Mjesec za 1969. godinu, već ih je spustio tek 1980. Ali zato je već za 1970. bio predvidio “prevodilački stroj”, učinkovito spremanje električne struje te rječnik jezika kitova i dupina. Od svega toga tek danas, 45 godina kasnije, imamo samo nekakav rudimentarni oblik strojnog prevođenja koje je još daleko od pravog i zahtjeva znatnu dopunsku korekciju.

U godini 2000. Clarke nam je htio podariti bežični prijenos energije, što nije uspjelo ni do danas (osim za male snage i na maloj udaljenosti). Za godinu 2015. predvidio nam je kontrolu nad vremenskim prilikama na svakoj točki Zemlje, a za 2025. gradnju robota ljudske razine složenosti. Već 2050. bismo po Clarku ovladali gravitacijom, po želji je ukidali i stvarali. Za godinu 2075. obećava nam brzinu svemirskih brodova blisku brzini svjetlosti, a 2090. ljudi bi krenuli na prvo interstelarno putovanje. Od svega toga jedino što znamo za sigurno to su predviđanja do ove godine. Dalje – živi bili pa vidjeli. Nećemo se ogriješiti ispravljajući Clarkeov optimizam. Svatko ima pravo na svoju sliku budućnosti tako dugo dok ista ne postane sadašnjost.

U ovome kratkome tekstu o povijesti budućnosti nije bilo mjesta za sva brojna djela i autore koji su kombinacijom znanja (u svoje vrijeme) i hrabrosti mašte pokušavali razmišljati o budućnosti. To je najveća avantura svakoga uma, a korijeni joj sežu daleko u prošlost, u doba prvih mitova. Povijest budućnosti zapravo je povijest i ljudskih snova i ljudskih strahova. Stoga barem samo spomenimo Eshilovu trilogiju o Prometeju, Platonovu “Državu”, Plutarhov “O licu u Mjesecu”, Lukijanove “Istinite priče”, Danteov “Pakao”, Morusovu “Utopiju”, Keplerov “San”, Cyranova “Carstva I pokrajine Mjeseca”, Swiftova “Guliverova putovanja”, Voltaireov “Micromegas” i mnoga druga u povijesti literature značajna djela. Dakako, ne zaboravimo ni čista znanstveno-fantastična klasična djela Julesa Vernea, Karela Čapeka, Arthura Clarkea, Stanislawa Lema, Isaaca Asimova i još mnogih mnogih drugih, te skupinu distopijskih romana poput “Mi” Zamjatina, “Vrli novi svijet” Huxleyja i “1984” Orwella.

Prošlost, sadašnjost i budućnost nisu uvijek jasno razlučiva područja već se znaju u djelima ispreplesti prema nekim samo autoru željenim uzorcima. Za svaki ljudski um dimenzija vremena jedna je staza po kojoj on klizi pamteći prošli krajolik, uživajući ili trpeći sadašnji, a neki i uprta duhovna oka u neprozirnu maglu budućeg. O toj budućnosti ostavljaju budućim generacijama svoje iskričave zamisli, nikad ostvarene. Ali to nije važno. U cijelom bogatom kontrapunktu sutrašnjice važni su samo njihovi snovi i svi njihovi strahovi. Kroz njih živimo ne samo u ovom jednom stvarnom svijetu već i u mnoštvu paralelnih.

Bez tih svjetova bilo bi nam ponekad dosadno.

S njima, dosadno je upravo toliko da stalno smišljamo – nove.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: