KRALJICA PODZEMLJA

TAJANSTVENA NOVA VRSTA IZ VELEBITSKIH DUBINA: Stonoga koja je zaprepastila svjetsku znanost

"Na cijelom Velebitu našli smo samo tri primjerka u tri spilje na dubini od 1100 metara. U potrazi za četvrtim proveli smo nekoliko dana u utrobi Lukine jame, gdje nema ni tračka dnevnog svjetla, a temperatura je samo pet Celzijevih stupnjeva, i nismo uspjeli. Ta je stonoga biološko čudo..."
 Cropix i Hrvatsko biospeleološko društvo








U Hrvatskoj i dan danas vrijedi staro pravilo da spilji ili jami ime dade onaj tko je otkrije. A istraživačima podzemlja svakakve ideje padaju na pamet... Tako se jedna spilja smještena na južnom dijelu Velebita zove Muda labudova. Upravo je ona uz obližnju spilju Munižabu i Lukinu jamu, koja se nalazi na sjevernom Velebitu, stanište plahe životinjice, dugačke nepuna tri centimetra kojoj su nadimak Stonoga iz Pakla pak dali novinari, i to, za divno čudo, ne hrvatski nego strani koji su se zadnjih dana širom Europe raspisali o otkriću nove životinjske vrste, stonoge, točnije strige, i to u Hrvatskoj, u spiljama dinarskoga gorja. Hrvatsko ime zasad nema, a službeno latinsko po kojim će je ubuduće propoznavati svjetska znanost je Geophilus hadesi. Smislila ga je vodeća hrvatska stručnjakinja za strige, mlada zagrebačka inženjerka biologije i speleologinja, odnosno biospeleologinja Ana Komerički, koja na istraživanju nove vrste radi zadnje više od tri godine, a kruna njezina truda, u kojem su joj se pridružili i kolege iz inozemstva je znanstveni rad objavljen ovih dana u časopisu ZooKeys čime je svjetska fauna i službeno dobila novu vrstu specifičnu po tome što živi jako duboko ispod Zemljine površine. Stoga je i njezino ime hadesi, objašnjava Ana Komerički, i nadahnuto podzemnim svijetom čiji se bog u grčkoj mitologiji zove Had i brat je Zeusa i Posejdona. Dakle, dok joj ne smisle prikladniji hrvatski naziv ispravno bi je bilo zvati Hadovom ili hadskom strigom, ili strigom iz podzemlja, a ne baš iz pakla.

Niti jedna striga na svijetu nije viđena ni znanstveno zabilježena na tolikoj dubini od čak 1100 metara – ističe Ana Komerički članica Hrvatskog biospeleološkog društva (HBSD) koja se u zadnjih desetak godina bavljenja biologijom i istraživanjem spilja specijalizirala za strige koje žive u podzemlju dinarskog krša. Za one koji ne znaju, objašnjava kako je biospeleologija multidisciplinarna znanost koja proučava živi svijet podzemlja, a Dinaridi su u svijetu prepoznati kao vruća točka bioraznolikosti podzemne faune. Do sada je opisano oko 1300 podzemnih vrsta, većinom beskralješnjaka, ali i dosta vrsta šišmiša. Na području Hrvatske do sada je istraženo između 8 i 9 tisuća speleoloških objekata, odnosno spilja i jama, što je otprilike polovica ukupnog broja.

“Da bi se istražila fauna spilja, potrebno je više puta posjetiti isto mjesto i sakupiti primjerke. Nikada ne možeš biti siguran da nećeš idući puta naći neku novu životinju koju prije nisi vidio iako si bio deset puta unutra. Tako je nova striga nađena prije četiri godine iako se velebitske spilje Lukina jama, Munižaba i Muda labudova već desetljećima istražuju. Strige su člankonošci koji spadaju u stonoge. Od ostalih stonoga strige se razlikuju po tome što imaju po jedan par nogu na svakom tjelesnom kolutiću kojih može biti od 15 do 131 i iznimno se brzo kreću. Na svijetu je poznato oko 3500 različitih vrsta striga. Sve su predatori i hrane se manjim beskralješnjacima, dok ostale stonoge uglavnom jedu raspadnute organske tvari”, objašnjava Komerički.

Prvi primjerak stonoge Geophilus hadesi skupljen je u Munižabi u veljači 2011. godine. Našao ga je istaknuti hrvatski biospeleolog Branko Jalžić. Primijetio je žućkastu životinjicu kako hoda po kamenu na dubini od oko 250 metara na kojoj vlada potpuni mrak. On ju je odmah konzervirao, odnosno stavio u bočicu s alkoholom i predao Ani Komerički na obradu.

Jalžić je, kaže, u Munižabi tražio kosti kozoroga, no kad je uočio strigu, učinila mu se zanimljivom.

“Na dnu ulazne vertikale spilje je velika dvorana na čijem dnu ima organskih tvari koje su hrana za životinje pa sam pažljivo gledao hoću li neku od njih uočiti. Strigu sam vidio s donje strane jednog kamena, pa sam ga okrenuo i pokupio je pincetom. Za to je trebalo mnogo vještine jer se jako brzo kretala i moja prisutnost ju je uznemirila pa sam morao brzo reagirati da mi ne pobjegne”, otkriva Branko Jalžić, ponosan što se njegovo otkriće pokazalo kao zaista posebno.

Šest mjeseci kasnije biospeleologinja Jana Bedek istraživala je jamu Muda labudova i na oko 500 metara ispod zemljine površine također sakupila primjerak strige. Nedugo nakon toga u ljeto 2011. ona je sudjelovala u speleološkoj ekspediciji speleološkog odsjeka Velebit i Komisije za spleologiju Hrvatskog planinarskog saveza u suradnji s Nacionalnim parkom Sjeverni Velebit. Tom prilikom je u Lukinoj jami na dubini od 980 metara na stjeni opet zatekla strigu, fotografirala je i sakupila.

“Čim sam je prvi put ugledala, pomislila sam da je to nešto jako zanimljivo i novo. Znala sam da u takvim dubokim jamama na dubinama od 500-tinjak metara nismo nailazili na strige. Mirno je stajala na stijeni. Iz džepa sam izvadila pincetu pokušala sam je uhvatiti, no ispala mi je pa sam se prestrašila da sam je izgubila. No ponovno sam je našla na stijeni pola metra dalje i uspjela je skupiti. Stavila sam je u bočicu s alkoholom i potrudila se da to učinim što brže kako mi ne bi pobjegla”, otkriva Jana Bedek, biospeleologinja iz Zagreba koja odnedavno radi u Državnom zavodu za zaštitu prirode. Dodaje kako biolozi u početnim fazama istraživanja nepoznatih životinjskih vrsta, nažalost, ne mogu beskralješnjake istraživati žive. Čim se potopi u alkohol, životinja ugiba.

Tako su se u nekoliko mjeseci u zbirci Ane Komerički našla tri primjerka nove vrste. Odnosno tada se još nije sto posto znalo da je riječ o novoj vrsti.

“Odmah smo pomislili da je riječ o nekoj nepoznatoj vrsti strige jer do tada nisu bili sakupljeni takvi primjerci na takvim dubinama, ali to nismo mogli sa sigurnošću tvrditi dok nismo konzultirali inozemne stručnjake. Prvo sam otišla u Sofiju kod bugarskog kolege Pavela Stoieva iz tamošnjeg Prirodoslovnog muzeja s kojima sam otprije surađivala na istraživanju faune striga Dinarida. Već prilikom prve analize uzoraka je ustanovljeno da su sva tri primjerka pripadnici iste vrste koja nije bila znanstveno opisana. Svi su bili podjednake dužine, između 22 i 28 milimetra. Jedan primjerak sam mu ostavila u Sofiji, a drugi je poslan na snimanje elektronskim mikroskopom u Prirodoslovni muzej u Kopehagenu kod kolegice Nesrine Akkari koja trenutačno radi kao kustosica za stonoge u Prirodoslovnom muzeju u Beču. Treći je kod mene. Od tri primjerka su dvije ženke i jedan mužjak”, ističe Ana. Objašnjava kako se prilikom otkrivanja novih vrsta znanstveni opis najčešće temelji na jednom primjerku koji se naziva holotip. On se nalazi u zbirci Hrvatskog bispeleološkog društva i riječ je o ženki nađenoj u spilji Munižaba dugačkoj 28 milimetara.

U naredne dvije godine Ana Komerički je s kolegama pokušala prikupiti dodatne primjerke pa se 2013. priključila ekspediciji u Lukinoj jami koju je vodio speleološki odsjek Željezničar.

“Proveli smo četiri dana u jami, u dvorani na dubini od 980 metara u nadi da ćemo naći još koju strigu, no nije nam se posrećilo. Ali, kolega speleolog Alen Kirin je prilikom transporta opreme na dno na dubini od 1100 metara ugledao primjerak kojeg nije uspio sakupiti ni fotografirati jer bi time ugrozio vlastiti život, ali je sasvim siguran da je i to bila striga Geophilus hadesi”, kaže Ana Komerički. Speleolog Kirin dobro pamti svoj bliski susret s novom vrstom iz velebitskih dubina.

“Prilikom spuštanja opreme u Lukinu jamu, zastao sam na sidrištu na dubini od 1100 metara gdje vlada konstantna temperatura od 4,5 do 5 stupnjeva, a jedini izvor svjetlosti je lampica na kacigi. Odjednom sam u pukotini stijene uočio da se nešto miče. Usmjerio sam svjetiljku i ugledao stonogu dužine oko 3 centimetara. Bila je dva metra od mene i nije bilo ikakve šanse da je dohvatim rukom, a kod sebe nisam imao niti fotoaparat kojim bih je snimio. Bila je blijedo-žućkasta i po svom izgled je u potpunosti odgovarala opisu Geophilus hadesi koju sam prethodno i vidio na fotografijama. Kako je kroz jamu bila provučena telefonska linija odmah sam javio Ani koje je u tom trenu bila u speleološkom logoru nedaleko od ulaza u jamu. Ona se ubrzo spustila za mnom i pokušala je pronaći, ali je više nismo vidjeli”, priča Kirin.

Nakon tri godine istraživanja 30. lipnja 2015. u uglednom znanstvenom on-line časopisu ZooKeys bugarske izdavačke kuće Pensoft na 19 stranica objavljen je znanstveni rad “At the end of the rope: Geophilus hadesi sp. N. – the world’s deepests cave-dweling centipede (Chilopoda, Geophilomorpha, Geophilidae)”. U hrvatskom prijevodu to bi bilo: Na kraju užeta – Geophilus hadesi – najdublja spiljska striga na svijetu. Chilopoda je latinski naziv za strige, a Geophilomorfa je ime reda kojem ova vrsta pripada. Geophilidae je porodica.

“Uz mene autori rada su Pavel Stoev i Nesrine Akkari te Gregory Edgecombe iz Prirodoslovnog muzeja u Londonu koji je vodeći svjetski stručnjak za strige i Lucio Bonato sa sveučilišta u Padovi kojeg se smatra najvećim svjetskim stručnjakom za geofilomorfe. Da bismo dokazali da se radi o novoj životinjskoj vrsti, morali smo je usporediti s drugim već poznatim vrstama iz tog roda. Zajedno, ali i svatko od nas sam za sebe, proveli smo sate promatrajući životinju pod mikroskopom kako bismo opisali njezine morfološke karakteristike. To je tzv. taksonomsko istraživanje u koje se utvrđuje različitost od ostalih vsta kao i posebnost nove vrste. U ovom slučaju istraživanje nije bilo jako skupo jer se temelji na ljudskom radu, a ne na primjeni sofisticiranih tehnologija poput molekularnih analiza. Za daljnje analize potrebni su nam novi primjerci pa stoga ne odustajemo od potrage za njima u velebitskim spiljama. Ako ih nađemo, moći ćemo još bolje upoznati ovu vrstu”, kaže Ana.

Prema njezinim riječima Geophilus hadesi ima vitko tijelo dugačko do 28 milimetara, na glavi su mu dva ticala dugačka nekoliko milimetara koja su 4 do 5 puta duža od glave. Budući da nema očiju, ticala prekrivena osjetnim dlačicama mu služe za snalaženje u prostoru. Ima 33 tjelesna kolutića i isto toliko pari nogu na kojima se nalaze kandžice koje su duže nego kod ostalih striga. Zbog života u podzemlju je slabo pigmentirana. O ekologiji vrste, odnosno njezinu ponašanju, hranjenju i razmnožavanju ne zna se gotovo ništa. Može se pretpostaviti da se kao i druge spiljske strige ova velebitska hrani sitnim beskralješnjacima i njihovim ličinkama. Razmnožavaju se spolno, a vjeruje se da mogu poživjeti i nekoliko godina. Brzo se kreću.

“Od oko tisuću vrsta u tom redu, naša Geophilus hadesi je tek druga koja je u potpunosti prilagođena životu u podzemlju. Unatoč tome što su zabilježena samo četiri primjerka pretpostavlja se da u velebitskim spiljama živi stabilna populacija jer osim u velikim podzemnim prostorima obitavaju i u veoma uskim pukotinama i mikropukotinama, odnosno dijelovima spilja u koje čovjek ne može ući. S obzirom da je pronađena u samo tri spilje smatramo je endemom Velebita. Najsličnija velebitskom Geophilus hadesi je striga Geophilus persephones koja je pronađena u južnoj Francuskoj i opisana 1999. godine, a do hrvatskog je otkrića smatrana jedinom strigom iz reda geofilomorfa koja živi u podzemlju”, objašnjava Ana. Kako je Persefona u grčkoj mitologija Hadova žena, autori znanstvenog rada su se složili da se novu životinju nazove po Hadu.

Bugarski biolog i taksonom Pavel Stoev 20 se godina se bavi istraživanjem životinja.

“Često imamo zanimljiva otkrića, ali kada je Ana došla u Sofiju i kada sam vidio životinjicu, odmah sam znao da imamo veliko otkriće”, otkriva Stoev dodajući kako se svakodnevno negdje u svijetu pojavljuju nove životinje. No, balkanske je područje, smatra, posebno zanimljivo zbog svoje biološke raznolikosti i geološke prošlosti.

“ Prvo smo proveli kemijske i mikroskopske analize, a uz pomoć posebnih objektiva smo kolegica Nesrine Akkari i ja u muzeju u Kopenhagenu snimili fotografije koje smo uspoređivali sa fotografijama drugih sličnih vrsta. To je trajalo godinu i pol dana jer smo htjeli biti sigurni da se doista radi o novoj vrsti. Glavna razlika u odnosu na druge vrste striga je broj parova nogu. Također je specifična po pandžicama koje su značajno duže nego kod drugih stonoga i striga”, kaže Stoev.

Dodaje kako je Ana Komerički prošle godine na Kongresu o stonogama i strigama u Češkoj otkriće predstavila znanstvenicima biolozima iz raznih zemlja svijeta i među njima pobudila veliki interes.

“Ova stonoga je posebna jer živi u veoma ekstremnim uvjetima. Uvijek su takve životinje koje žive u spiljama, pustinjama ili visokim planimama zanimljive jer ih nije lako istraživati. U ovom slučaju se potrebno spustiti duboko pod zemlju da bi je se otkrilo. Uvjeren sam da će u narednim godinama u podzemlju dinarskoga gorja biti otrkiveno još novih životinjskih vrsta jer je to područje još jako slabo istraženo. U Hrvatskoj, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini ima još mnogo spilja u koje biolozi nikad nisu ušli”, ističe Pavel Stoev.

Druga koautorica rada Nesrine Akkari znanstvenu je karijeru u istraživanju životinja započela u rodnom Tunisu odakle je prije tri godine otišla na doktorski studij u Kopenhagen.

“U Kopnehagenu smo napravili sve snimke i ilustracije i zajedno opisali vrstu, a nakon predstavljanja u Češkoj smo napisali i znanstveni rad. Uspjeli smo okupiti najveće stručnjake za to područje”, govori Akkari koja se nedavno iz Kopenhagena preselila u Beč gdje radi kao kustosica za stonoge u Prirodoslovnom muzeju.

Tijekom zadnjih 14 godina karijere već je dokazala postojanje nekih vrsta i dobro joj je poznata stroga procedura dokazivanja.

“Naši recenzenti imali su samo minimalne primjedbe i dobili smo potvrdu da će časopis objaviti znanstveni rad što je potvrda znanosti da smo otkrili novu životinjsku vrstu čiji se jedan od tri primjerka već nalazi u zbirci Prirodoslovnog muzeja u Beču zaveden pod posebnim brojem kako bi ga svatko tko želi mogao dalje istraživati. Drugi primjerak je u Zagrebu, a treći u Sofiji”, kaže Nesrine Akkari dodajući kako je Ani Komerički obećala da će doći u Hrvatsku zbog predivne obale, ali i zanimljivih spilja.

“U jednoj spilji u Tunisu smo također 2010. otkrili novu vrstu stonoge koju smo nazvali Kahfi što na arapskom znači spilja. Divim se hrvatskim biospeleolozima s koliko entuzijazma istražuju podzemlje koje će sigurno i u budućnosti biti izvor fantastičnih otkrića kao što je ovo”, zaključuje tuniška znanstvenica s bečkom adresom.

Jamski sustav Lukina jama-Trojama se nalazi na sjevernom Velebitu u rezervatu Hajdučki i Rožanski kukovi, a Munižaba i Muda labudova su stotinjak kilometara dalje na Crnopcu, masivu jugoistočnog Velebita. Unatoč geografskoj udaljenosti uvjeti za život su, objašnjava Ana Komerički, u sve tri jame slični. Lukina jama je 15. najdublja jama na svijetu duboka 1431 metar. Izrazito je vertikalna i ljudi se u nju spuštaju pomoću užeta. Na dubini od 980 metara je velika dvorana u kojoj speleolozi prilikom ekspedicija kampiraju, spavaju u šatorima i provode po nekoliko dana istražujući kanale, nove prolaze, ali i geologiju, hidrologiju pa tako i životinjski svijet. Zbog nedostatka sunčeve svjetlosti na tim dubinama nema biljaka. No, ima životinja. Na dnu hranidbenog lancu su sitni beskralješnjaci - skokuni, pužići i račići - koji se hrane organskom tvari u sedimentu. Ti sitni beskraljšnjaci jedva vidljivi prostim okom jer su manji od milimetra, izvor su hrane za veće grabežljive beskralješnjake u koje spada i ova striga. U Lukinoj jami je, kaže Komerički, do sada zabilježno 54 različite životinjske vrste.

U Hrvatskom biospeleološkom društvu djeluje desetak biologa koji su stručnjaci za pojedine podzemne životinje. Društvo je nevladina udruga koja se financira iz raznih projekata koje radi za nacionalne parkove, parkove prirode i druge ustanove.

Jana Bedek, koja je pronašla dvije od ukupno tri strige Geophilus hadesi speleologijom se bavi 15-ak godina, a diplomirala je i biologiju i posebno se specijalizirala za istraživanja kopnenih jednakonožnih rakova. U spilju Muda labudova se taj puta spustila uspravo s namjerom da istražuje faunu u sklopu istraživanja u organizaciji spelelološkog odsjeka planinarskog društva Željezničar.

“Mi biospeleolozi koji istražujemo podzemlje imamo priliku često otkrivati nove vrste, mnogo češće od naših kolega biologa koji se bave nadzemnom faunom. Bila sam jako sretna i ponosna kad mi je kolegica Ana Komerički potvrdila da sam dobro pretpostavila kad sam mislila da je riječ o vrsti koja još nije poznata svjetskoj znanosti”, ističe Jana Bedek.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Globus_naslovna_1291

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 04:45