USPRAVNICA DOBIVA MIŠIĆE Od Poljske do Hrvatske stvara se čvrsti vojni bedem prema Rusiji

Proteklih nekoliko mjeseci sve se češće spominje inicijativa Baltik - Jadran - Crno more, čiji je pripremni sastanak održan krajem rujna u New Yorku, a na inicijativu hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Cilj je ojačati sigurnosnu, energetsku i političku suradnju na području srednje Europe. Sama inicijativa izvorno je predložena bez dvije crnomorske zemlje, Rumunjske i Bugarske, koje su naknadno iskazale interes. Osim njih u inicijativi sudjeluju tri baltičke države, Litva, Latvija i Estonija, potom Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, koje čine Višegradsku skupinu, te Slovenija i Hrvatska.

Ta inicijativa otvara mogućnosti tješnje suradnje među zemljama sudionicama na mnogim područjima, no napetosti između Zapada i Rusije, kao i američka podrška inicijativi, u prvi plan stavljaju sigurnosnu suradnju. Već i letimičan pogled na kartu pokazuje da je riječ o formiranju crte obrane između Zapadne Europe i Rusije, a drastičan rast napetosti potaknule su dio zemalja inicijative na manje ili više složene projekte modernizacije svojih oružanih snaga. Taj trend najuočljiviji je na sjeveru, u Poljskoj i baltičkim državama, dok na jugu ozbiljniju modernizaciju zasad provodi jedino Hrvatska.

SAD je u sklopu operacije Atlantic Resolve već raspoređivao svoje snage u baltičkim državama, a razmatra se i pretpozicioniranje teške opreme, poput tenkova i borbenih vozila, dostatne da se opremi brigadni borbeni tim od 5000 vojnika. Budući da nijedna od baltičkih zemalja nema vlastito borbeno zrakoplovstvo, NATO već gotovo 12 godina provodi zaštitu baltičkog zračnog prostora borbenim avionima zemalja članica. Od izbijanja rata u Ukrajini i zbog sve učestalije ruske nazočnosti iznad Baltika, NATO je znatno povećao broj borbenih aviona u baltičkim zemljama te je jedno vrijeme čak 16 borbenih aviona bilo raspoređeno u zračnim bazama Siauliai u Litvi, Ämari u Estoniji i Malborok u Poljskoj. Ipak, posljednji kontingent je smanjen na osam aviona, unatoč rekordno visokom broju presretanja ruskih letjelica.

Vlastite sposobnosti također se razvijaju. Estonija nabavlja borbena vozila CV9035, protuoklopne projektile FGM-148 Javelin, a razmatra se i uvođenje samovoznih haubica PzH 2000. No, poput Litve i Latvije, Estonija u svom arsenalu nema tenkove. Latvija planira nabavku protuoklopnih projektila Spike, no možda ima i najmanje borbenih sposobnosti od tri baltičke zemlje. Ne raspolaže ni modernim borbenim vozilima pješaštva ni topništvom.

Litva ima brojčano najveću vojsku te je najozbiljnije shvatila opasan položaj u kojem se nalazi, zbog čega je započela vrlo opsežan program modernizacije. Vojni budžet za 2016. bit će povećan za čak 35 posto, a zemlja je već naručila 16 samovoznih haubica PzH 2000 te dodatnih pet za obuku. Također se priprema i formiranje još jedne brigade.

No, unatoč naglom povećanju interesa za nacionalnu obranu, baltičke se države u slučaju šireg sukoba nalaze u bezizlaznoj poziciji. Osim što imaju znatan postotak ruskog stanovništva, što otvara mogućnost za hibridni rat kakav je viđen na Krimu, okružene su Rusijom, Bjelorusijom i ruskom enklavom Kalinjingrad, u kojoj se nalaze značajne ruske snage, a moguće i taktičko nuklearno oružje. Jedina kopnena veza sa Zapadom je sedamdesetak kilometara granice s Poljskom, koja bi u slučaju šireg sukoba bila presječena.

Najmoćnija sudionica inicijative bez sumnje je Poljska. Ona nije zapostavila svoju vojsku, poput brojnih drugih europskih država, te su poljske snage danas među najmoćnijima u Europi. Broje oko 120.000 ljudi opremljenih sa 1000 modernih tenkova, 2000 borbenih vozila, oko 110 borbenih aviona, 30-ak borbenih helikoptera, šest fregata i korveta te pet podmornica. U tijeku je i nekoliko programa nabave oružja, u sklopu kojih će kupiti 32 zapadna borbena helikoptera, 70 transportnih helikoptera te oko 160 domaćih samovoznih haubica AHS Kryl te PZO sustave MIM-104 Patriot. Također je pokrenut program nabave tri nove napadajne podmornice, koje će biti naoružane krstarećim projektilima velikog dometa.

Istovremeno, s druge strane poljske granice, Bjelorusija je objavila namjeru da znatno modernizira svoje ratno zrakoplovstvo. Nakon 2020. postojeća flota od 37 aviona MiG-29 trebala bi biti zamijenjena mnogo modernijim i sposobnijim višenamjenskim lovcima Su-30SM. Bjelorusija je već domaćin goleme ruske radarske postaje sustava 70M6 Volga, koji služi za proturaketnu obranu, čvorišta za komunikaciju s podmornicama ruske mornarice kod Vilejka te kontingenta borbenih aviona Su-27 kod Baranoviča. U tijeku su i razgovori Minska i Moskve o postavljanju ruske zrakoplovne baze u Bjelorusiji, a cilj je stvoriti unificirani sustav protuzračne obrane Rusije i Bjelo- rusije.

Češka i Slovačka su za sada mnogo pasivnije, među ostalim i zato što ne dijele granicu s Rusijom. Ipak, Slovačka priprema zamjenu svojih devet lovaca MiG-29 borbenim avionima Gripen, koji su kandidat i za nove hrvatske lovce, a raspolaže i moćnim PZO sustavom velikog dometa S-300 (SA-10 Grumble). Ukrajina je svojevrsna tampon zona i može se očekivati da će tako i ostati dulje vrijeme.

Mađarska ima relativno veliku vojsku od oko 25.000 ljudi. Dvanaest Gripena čini okosnicu borbenog zrakoplovstva, nakon što su dva izgubljena ove godine. No, Mađarska je strateški važna zbog zrakoplovne baze Pápa gdje su smještena tri strateška transportera C-17 Globemaster III. Riječ je o zajedničkim avionima koje koristi 12 zemalja u sklopu programa strateške transportne sposobnosti. To su zemlje koje nemaju potrebe ni sredstava da samostalno kupuju takav tip transportnog aviona, a u programu je i sedam od 11 sudionica inicijative Jadran - Baltik - Crno more. Slovenija ima vrlo malu vojsku s minimalnim sposobnostima za vođenje samostalnih konvencionalnih borbenih operacija, a ne planira ni značajniju modernizaciju ili opremanje složenim borbenim sustavima.

Dvije crnomorske članice inicijative, Bugarska i Rumunjska, imaju znatne konvencionalne snage. Rumunjska vojska broji više od 70.000 ljudi, a u tijeku je i program zamjene lovca MiG-21 LanceR američkim F-16, kojih će u konačnici biti 24. Bugarska pak ima dosta problema u održavanju letjelica, a program nabave novog lovca odgođen je zbog nedostatka financija. Kopnene snage dviju država opremljene su većinom tehnikom iz sovjetskog doba, iako moderniziranom.

Hrvatska pak u proteklih godinu dana intenzivno radi na nabavi novih borbenih sustava, a po opsegu modernizacije i njezinu utjecaju jedino je Poljska provodi još snažnije i sveobuhvatnije. Redom je riječ o najboljim sustavima u svojoj kategoriji. Hrvatska je tako već kupila 12 samovoznih haubica PzH 2000, koje se smatraju najboljim samovoznim haubicama na svijetu. Nedavno je najavljena i nabava barem 12 samovoznih višecijevnih lansera raketa M270. Jednako tako očekuje se dolazak 16 borbeno-izvidničkih helikoptera OH-58D Kiowa Warrior. Također je započet i postupak nabave novog borbenog aviona za HRZ, a mornarica je osposobila i dva puta ove godine uspješno lansirala protubrodske rakete RBS-15. No, nabava PZO sustava srednjeg dometa i dalje ima niski prioritet, iako je prijeko potrebna jer HV takve sposobnosti uopće nema, a svakako bi trebalo razmotriti i nabavu modernih zapadnih tenkova kako bi se kvalitativno moglo parirati kvantitativnoj prednosti Srbije u oklopu. Ukratko, Hrvatska se u zadnjih godinu dana oprema novim borbenim sredstvima u opsegu koji nije viđen od Domovinskog rata. Zbog inertnosti i nekompetentnosti sustava koji je gotovo dva desetljeća propadao teško je zamisliti da smo se odjednom sami sjetili da bismo ipak mogli ulagati u vlastitu obranu, već je jasno kako su modernizaciju OSRH potaknuli saveznici, prvenstveno SAD. Sve veću važnost Hrvatske u američkoj strategiji ilustrira i nedavni posjet raketnog razarača USS Porter te konvoj lakih oklopnih vozila koji je prošao kroz Hrvatsku na putu iz Litve prema svojoj bazi u talijanskoj Vincenzi. Posebno snažnu poruku odaslat će dolazak nosača aviona USS Harry S. Truman u Split u prosincu.

Modernizacija HV-a je potaknula Srbiju da zatraži pomoć od Rusije u modernizaciji vlastite vojske. Vojska Srbije osjetno je veća od HV-a te u svom sastavu ima četiri brigade naspram dvije hrvatske, dok raspolaže i s oko 200 tenkova naspram 75 hrvatskih. No, srbijansko zrakoplovstvo je u katastrofalnom stanju. Svi lovci MiG-21 povučeni su iz službe zbog isteka resursa, što je srbijansko zrakoplovstvo svelo na tri operativna lovca MiG-29 te desetak zastarjelih jurišnika J-22 Orao. Srbija je već jednom tražila kredit za vojnu opremu, koji je Rusija odbila dati. Jedino što je sigurno jest nabavka dva transportna helikoptera Mi-17, a moguće je i da bi Srbija mogla dobiti manji broj lovaca MiG-29 koji se povlače iz ruske službe.

No, unatoč boljoj opremljenosti HV-a i Hrvatska i Srbija u svojim vojskama imaju velikih organizacijskih problema. Njihov je pak glavni uzrok u nesposobnim, po podobnosti odabranim zapovjednicima duž gotovo cijelog zapovjednog lanca u svim granama oružanih snaga, uz časnu iznimku Hrvatske ratne mornarice, gdje se stanje po tom pitanju popravlja. K tome se obje zemlje bore s visokim postotkom neispravnosti opreme u kopnenim snagama, zbog čega ni Hrvatska ni Srbija nisu sposobne provoditi samostalne napadne ili obrambene operacije većeg opsega.

Širenje ruskog utjecaja vidljivo je i u neredima koji su se događali u Crnoj Gori zbog pristupanja te zemlje NATO-u, a endemska nestabilnost Bosne i Hercegovine dodatno pogoršava ionako ozbiljnu sigurnosnu situaciju na Balkanu. Europa se napokon trgnula iz više od dva desetljeća zapostavljanja svoje obrane. U tom su razdoblju nekoć velike, moderne i odlično opremljene vojske NATO-a svedene na marginalne ekspedicijske snage pod egidom vječnog pravdanja da je članstvo u NATO-u samo po sebi dovoljan jamac sigurnosti. Takvo razmišljanje uvelike je prisutno i među hrvatskim političarima, koji su njime pravdali neprekidno rezanje vojnog proračuna i samostalnih sposobnosti Hrvatske vojske. Ni oni ni njihovi europski kolege, vođeni istom zabludom, očito se nisu zapitali hoće li ih NATO moći braniti ako gotovo sve članice Sjevernoatlantskog saveza smanjuju svoje vojske. Njihove iluzije univerzalnog mira razbio je rat u Ukrajini. NATO je shvatio da je u proteklom desetljeću, koje su njegove članice provele razoružavajući se, Rusija svoje oružane snage dizala iz pepela devedesetih u modernu silu kojoj nitko u Europi ne može parirati. Prema tome, inicijativa Baltik

- Jadran - Crno more svojevrsni je bedem Europe prema Rusiji. Zemlje koje graniče s njom ili Bjelorusijom intenzivno moderniziraju svoje vojske. Isto čini i Hrvatska, koja biva korištena kao prva crta obrane od balkanske nestabilnosti i ruskog utjecaja na Srbiju te pokušaja da taj utjecaj proširi i na BiH te Crnu Goru. U svakom slučaju jasno je da će Hrvatskoj trebati snažnija, organiziranija i bolje opremljena vojska nego što je danas ima.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: