ZA GLOBUS PIŠE TVRTKO JAKOVINA Kako sam na vlastitoj koži osjetio ideološki bič vlasti

Piterija u blizini Filozofskog fakulteta prostor je gdje se najčešće susreću kolege s drugih odsjeka. Jedan psiholog nedavno mi je rekao kako bi mu još prije 10 ili 15 godina raditi nešto za Sabor, Vladu ili predsjednika bila čast. Danas bi na svaki takav posao odmahnuo rukom, sramio bi ga se. Dugo sam mislio o tom stavu. Mislio sam o tome što ja činim za društvo i kako svoj temeljni posao koristim da bih dao nešto više od onoga što je u uskom opisu obveznih figura posla fakultetskog profesora. Ima li smisla raditi za “za druge” kad se sva moja iskustva, unatoč želji da se da nešto više i novo, završe pljuskom, prekidom suradnje bez obrazloženja ili isprike? Da je riječ o lukrativnim poslovima, o malom gubitku vremena, formalnom angažmanu, bilo bi lakše. Više toga što sam činio, smatrao sam da koristi zajednici, da ovu zemlju može učiniti boljom, da je moja dužnost djelovati na takav način. Svatko bi trebao tako činiti na vlastitom poslu i u onom u čemu je najbolji pokušati razviti područje u kojem može dati najviše, dotaknuti što veći broj ljudi. Pljuska i pustoš najčešće je ono što pamtim kao rezultat.

Prije četrnaest godina Ministarstvo prosvjete, znanosti i sporta tražilo je skupinu povjesničara da napišu Dodatak za najnoviju povijest udžbenicima. Bio sam impresioniran željom da se napiše knjiga o povijesti Republike Hrvatske, ratu i poraću koja će biti ista za hrvatske đake i za učenike u reintegriranom Podunavlju. Trebao je to biti završni čin, pokazatelj da se kandidatkinja za Europsku uniju doista kvalificira, da smo i na području obrazovanja spremni za, danas bi se reklo, “zajedništvo”. Mislio sam da je to iskreno. Slučaj je završio divljačkim napadom na moje dvije kolegice i mene, koji smo na tekstu radili. Napadani smo lažima, danima je u ljeto 2005. trajala kampanja, napadi, prepoznavanja na ulicama. Nismo, doduše, ostali dužni, pa je cijeli slučaj opisan u posebnoj knjižici i otišao je u svijet. Dosad se u nizu publikacija referiralo na “slučaj Dodatak”. Kontraudar je bio uspješan, jer smo imali uglavnom isto igralište, mogućnost da uzvratimo i činjenicu da su nas angažirali upravo oni koji su sami bili iznenađeni radikalima iz vlastitih redova, pa se Ministarstvo, ma što da su visoki činovnici – kasniji ministri i današnji savjetnici u najvišim uredima – zapravo mislili. Tada sam postao svjestan da je većina ljudi slaba, da se boji sukoba, da su institucije spremne prešutjeti i ispljunuti svakog, čak i onoga koga su same molile za pomoć.

Emisiju koju sam od 2013. do ljeta 2016. vodio na Trećem programu Hrvatske televizije zvala se Treća povijest. Dva su tjedna bila moja, a dva kolege Darija Špelića. Urednica je bila Lada Džidić, glavni urednik programa Dean Šoša. Imao sam dojam da stvaramo nešto važno. Gledanost Treće povijesti na Trećem je programu bila velika, a emisija s fizičarom Tončijem Tadićem iz Instituta Ruđera Boškovića o Lepantskoj bitki 1571. bila je do tada najgledanija na Trećem programu. Velik broj sugovornika emisije, koja je trebala zadovoljiti prije svega zahtjevniju publiku, često su bili stranci, i to neki od najvažnijih znanstvenika u povijesnoj disciplini. Svi su oni u Zagreb došli besplatno. Ni Hrvatska televizija ni Zagrebačko sveučilište nikome od gostiju nisu morali platili ništa. Činilo mi se da je to dobra posljedica suradnje akademske zajednice i javnog servisa. Dugogodišnji direktor Francuskog instituta u Zagrebu Luc Levi doveo je četiri povjesničara koji pripadaju najvišem znanstvenom razredu u Francuskoj. Annette Wieviorka povjesničarka je Holokausta, a govorila je o suđenju Adolfu Eichmannu. Henry Rousseau, koji je govorio o povijesti Vichyja, vjerojatno je najvažniji živi francuski povjesničar. Nakon emisije tražio je da mu pošaljem snimku, jer neke od stvari koje je izgovorio činile su mu se jasnije formulirane nego i u jednoj publikaciji koju je napisao. Joseph Maila bio je ravnatelj analize francuskog Ministarstva vanjskih poslova. On je govorio o nastanku Libanona, dok je Frédéric Encel studentima predavao o Arapskom proljeću, a na televiziji govorio o padu šaha Reze Pahlavija i Islamskoj revoluciji. Teme nisu mogle biti relevantnije za Europu i svijet, predavači nisu mogli biti ugledniji. Za rubno sveučilište, rubne države EU, ali i zemlju koja je bila na balkanskoj izbjegličkoj ruti i kojoj treba promišljanje o takvim temama bilo je to važno, držalo nas je u toku s najvažnijim događajima u svijetu. Na HTV-u su tada gostovali i povjesničari iz Italije, Indonezije, ravnatelj Instituta za studije Istočne i Jugoistočne Europe u Regensburgu, Slovenci. Mada je već tada bio poznat, jedan od sugovornika Yuval Noah Harari globalnu je slavu, kakvu ne uživa niti jedan povjesničar na svijetu, doživio nešto kasnije. Bilo je i drugih, prije svega naših znanstvenika, često onih koji se nikada ne pokazuju na televiziji, ili vrlo rijetko. Zbog emisije smo i ja i kolega Špelić dobili državne i strukovne nagrade za popularizaciju znanosti.

Treća povijest ukinuta je u lipnju 2016., kada je na vlast došla koalicija HDZ-a i Mosta. Novi, kratkotrajni, urednik želio je novu emisiju. Vjerojatno je to želio i novi, kratkotrajni, ministar kulture. Ukinute su tolike emisije na početku kulturne revolucije tipa Orban-Kaczynski u Hrvatskoj u izvedbi Orešković-Karamarka, pa je ukinuta i ova. Osobno me to nije začudilo. No ponovno mi je zasmetao odnos: nepristojnost i kukavičluk. Nitko nije zucnuo, nitko nije napisao pismo. Projektu, očito, nije presuđeno zato što je bio loš ili malo gledan, zato što su postojali prigovori, zato što je potrošnja bila neracionalna. Ono što je došlo umjesto Treće povijesti bio je Pogled u prošlost. Nije trebalo stvoriti televizičniju, bolju, pametniju, dinamičniju emisiju. Smisao je bio sve razoriti, ako ne ide drukčije. Nekoliko mjeseci poslije nova je emisija propala i od tada do danas na Trećem programu HTV-a zapravo nema emisije iz povijesti. Pustoš. Ono što je bilo, uništeno je. Novi su bili nesposobni izgraditi novi projekt, ali to, očito, nije bilo važno. Svi moji kontakti, koji nisu morali ostati samo za studente Odsjeka za povijest FF-a u Zagrebu, mogli su i dalje biti posredovani i onima koji studiraju na drugim fakultetima, onima koji žive u manjim mjestima. S povjesničarima i onima koji o prošlosti nešto znaju mogao je i dalje razgovarati netko tko se u prošlost ponešto “kuži”. Sumnjam da je Hrvatska televizija, pa i hrvatska kultura, išta bolja sada nego što je bila.

Kad sam pripremao emisiju s francuskim profesorom i diplomatom Josefom Mailaom, razgovarali smo o studiju za čije je studente trebao održati predavanje. Zanimalo ga je kako je uspjelo da iza istog stručnog specijalističkog studija Diplomacije, na engleskom jeziku, stoje četiri velika fakulteta: Pravni, Politologija, Filozofski i Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. U Francuskoj su nastojanja da se u istom programu pronađu politolozi i pravnici propao jer su obje discipline uzimale sebi za pravo potpunu dominaciju nad diplomacijom kao profesijom. Tako je bilo i u Zagrebu, pa je kompromisni prijedlog bio da voditelj studija 2014. postanem ja, profesor Povijesti diplomacije. Važnije je da su svi zainteresirani procijenili da je zajednički program koristan i dobar. Zagreb je tada imao program koji je uspio u nečemu što je nastojanje sveučilišta već desetljećima – bolje se povezati, iskoristiti sinergiju i znanja koja su razbacana po fakultetima golemog Sveučilišta. Meni se činilo važnim da je Sveučilište u Zagrebu dobilo interdisciplinarni studij na engleskom jeziku. Još važnije je bilo što je studij školovao velik broj stranaca, i to iz najrazličitijih zemalja.

Ideja za pokretanje potekla je iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova, prije svega od nekadašnjih nastavnica na Filozofskom fakultetu, tadašnje ministrice vanjskih i europskih poslova Vesne Pusić i glavne tajnice Ministarstva Vesne Cvjetković. Bez njihova pritiska na vlastiti sustav, uz inertne, ali kooperativne sastavnice Sveučilišta, ne bi se vjerojatno mogao stvoriti takav program. Ovako smo uspjeli, a Ministarstvo je osiguralo sredstva iz proračuna za najbolje iz sustava MVEP-a, koji su umjesto na internoj školi mogli završiti studij i dobiti diplomu koja je sveučilišno, znanstveno prepoznatljiva. Stranci koji su program upisali bili su Egipćanin, Azerbajdžanac, Alžirac, Ukrajinka, Bugarin, Crnogorka, koja je prva diplomirala, Srbin, Albanci, Ukrajinka, Bosanka... Škola je bila način da Zagreb dobije izlaz u svijet, da se sutradan diplomati raznih zemalja mogu predstavljati i s našim Sveučilištem u biografijama. Oni su mogli čuti kako i što o pojedinim problemima misle hrvatski znanstvenici. Ako Hrvatska ikada misli graditi softpower, posredovati svoje ideje o Balkanu, Europskoj uniji, pokušati brendirati svoj pristup izgradnji postkonfliktnih društava ili uloge malih zemalja, onda je to mogao biti ovakav projekt. Isto koliko je činio nešto za državu na međunarodnom planu činio je još više za integraciju našega visokog školstva.

Studij je konačno ukinut usmeno. Rečenica objašnjenja stigla je tjednima kasnije. Ništa nikome od vodstva zajedničkog programa nije argumentirano. Tražio sam prije toga sastanak kod tadašnjeg ministra vanjskih poslova, argentinskog Hrvata Davora Ive Stiera. Najprije smo dogovorili datum, a onda je sve otkazano. Potom je dogovor spušten na nižu razinu, pa sam 3. siječnja 2017. razgovarao s državnom tajnicom i petero suradnika. Bilješke poslije sastanaka pišu diplomati, ali ja sam učinio isto za rektora, koji je član vijeća studija i ostale kolege, našu arhivu. “Osobno, imao sam dojam da sastanak traje neobično dugo samo zato što se argumentacija mojih sugovornika više puta raspala, obzirom da je bila temeljena na netočnim podacima. Mada sam u jednom trenutku, nakon više od pola sata razgovora, rekao da ne želim otežavati situaciju bilo kome u sobi i da bih tražio da se kaže jasna ‘politička odluka’ prisutnih, jer zaposleni nastavnici imaju svoje obveze i trebaju znati računaju li s angažmanom ili ne, sastanak je potrajao”, još 40 minuta. “Osobno, mislim da je odluka već donesena, ali da na sastanku nije bilo hrabrosti da se ona artikulira”, zaključio sam i bio sam u pravu.

Nije se pokušalo tražiti novog čovjeka, podobnijeg, hrvatskijeg, domoljubnijeg, pametnijeg, vjerničkijeg nastavnika, barem “običnog člana” stranke, kada već nije spominjan netko uspješniji, pametniji, agilniji. Možda je studiju mogla biti utisnuta patriotska crta, kad je već ocijenjen kao smetnja, kao inicijativa koja je propala jer je došla “s vrha”, a ne “iz baze”, kako je isticano. Uvijek me čudila marksistički inspirirana kritika iz glava i usta desničara, ali eto. Studija nema. Nema stranaca koji studiraju u Zagrebu. Nema programa na engleskom jeziku. Nema suradnje četiriju velikih sveučilišta. Nema hrvatskog softpowera. Pustoš.

Nekoliko mjeseci kasnije pozvan sam ipak na dugi razgovor, ali u policiju na Črnomercu. Tada su zamolili da o temi razgovora ne govorim, ali od tada do danas prošle su godine. Bio sam u tijelu Ministarstva kulture koje je trebalo raditi na postavu novog Povijesnog muzeja. Hrvatska, zemlja ideologije nacionalizma i opsesije historijskim mitovima, nema muzejski prostor u kojem je moguće vidjeti portret bana Jelačića ili Ante Starčevića ili Ante Pavelića (zubara) ili vidjeti kako je zaista izgledao Franjo Tuđman, ne samo kako ga vide kipari. Izrada novog postava i ekipa koja je bila angažirana, raspuštena je čim je došla nova, hrvatskija vlast od SDP-ove. Od tada do sada ponovo ništa. Doduše, ja nakon odlaska u policiju ne znam što se na tome radi, ali znam kako sam tamo morao odgovarati na pitanja o arhitektonskim planovima izgradnje stubišta buduće zgrade muzeja. Nisam dobio nikakav honorar za članstvo u tome tijelu. Dobio sam samo jedno putovanje u Vukovar, da se upoznamo s muzejima koji bi nam trebali biti primjer za zagrebački. Ništa drugo, osim želje da radim na nečemu što mi se činilo važno, nisam dobio. Mada Hrvatska jest zemlja u kojoj političari i važni ljudi hodočaste zatvorima i policijom, nije ugodno kada se takvo nešto događa, bez objašnjenja, da se jasno ne kaže tko je kriv, zašto se ispituju stručnjaci za 20. stoljeće o nečemu o čemu ništa ne znaju i za što nisu plaćeni. Uglavnom, ponovo ništa. Pustoš.

Tako su završile neke od najvažnijih epizoda angažmana za zajednicu, mada su angažmani dolazili na traženje onih koji su na vlasti i birani da zajednicu vode. Ako se vlast promijeni ili ako ekstremni dijelovi vladajuće skupine nisu zadovoljni rezultatom, slijedi difamacija, napadi, prijave. Netko tko je strašljiv davno bi izgubio želju da radi bilo što, da se bavi onim što u ovoj zemlji smeta uvijek istim krugovima. Pitanje je samo isplati li se pojedincu ulaziti u aranžmane s vlasti, čak i kada se čine korisnim, potrebnim, a nečija znanja možda mogu stvar olakšati. Isplati li se ulaziti u posao, a znati da su dobri izgledi da ćete zbog najboljih namjera biti napadani, kritizirani, odbačeni? Istina, Dodatak za udžbenike kasnije je ugrađen u neke od knjiga. Studij Diplomacija i dalje postoji, barem na papiru. Emisije se mogu pokrenuti. Pojedinac se, međutim, troši, a društvo u svemu gubi. Zašto je Hrvatska među posljednjim zemljama po volontiranju i donacijama? U zemlji tako brojnih katolika očekivalo bi se suprotno. U Njemačkoj ili Irskoj slične napore vjerojatno drukčije cijene. Možda bi tamo trebalo pokušati?