Prosinačkim žrtvama Grad Zagreb “uobičajeno, 5. prosinca... polaže vijenac kod Spomen ploče”. Ove godine, 2018., tada koalicijski partneri – socijaldemokratska partija rada Milana Bandića i Esih-Hasanbegovićevi Neovisni za Hrvatsku – tražili su da se uredi i grobnica na Mirogoju i postavi spomen-ploča na Rudolfovim vojarnama. Početkom prosinca 1918. ka središnjem zagrebačkom trgu bana Josipa Jelačića krenuli su vojnici 53. pješačkog puka koji su vikali: “Živjela republika!”, “Živjela boljševička republika!”, “Živio Stjepan Radić!”, “Živjela hrvatska republika!”, “Dolje kralj Petar!”, “Živjela republika SHS!” Na Trgu su ih dočekali Dalmatinci, mornari i članovi Sokola, otvorili vatru prema gomili i, prije nego što se većina raspršila, ubili 15 ljudi. Oni su u današnjoj interpretaciji svi listom pretvoreni u borce za Republiku Hrvatsku, kako i stoji na ploči podignutoj na istočnoj strani glavnog zagrebačkog trga. Kad se danas govori o prosinačkim žrtvama, misli se isključivo na ove, od 5. 12. 1918. U njih smo upisali ono što danas želimo da znače.
Prosinačke žrtve s kraja prosinca i stradale 1943. više nitko ne spominje. U njihovu se žrtvu u modernoj Hrvatskoj ne može upisati ništa što bi bilo korisno i iskoristivo. Među pogubljenima u zagrebačkoj Dubravi 1943. bio je i Bogdan Ogrizović, s još 15 zagrebačkih neustaša. Neki su bili simpatizeri partizana, neki komunisti, neki samo skupljali crvenu pomoć, svi su vjerojatno bili antifašisti. Josip Horvat u svome je dnevniku 23. prosinca napisao kako je “u isti dan nestalo sinova dvojice najboljih naših dramatika – Ogrizovića i Ivakića. Obojica su obješeni. Čudna linija – sin frankovca Ogrizovića obješen u NDH! Jeziv, jeziv Božić!”
Pravaški političar Ivan Peršić govorio je kako je “prepast i žalost” zgrozila Zagreb kada se čulo da je jedinac “jednog od najzaslužnijih Hrvata novije generacije na polju hrvatske kulture i literature” pogubljen, javno, uz cestu. “Milane, evo ti sina, poklon Nezavisne Države Hrvatske!” uzviknula je majka Bogdana Ogrizovića kada su ga konačno pokopali na Mirogoju, uz oca. Da je preživio rat, kao predsjednik ilegalnog Narodnooslobodilačkog odbora, Bogdan Ogrizović vjerojatno bi postao gradonačelnik glavnog hrvatskog grada. Sretniji iz grupe dovedenih na pogubljenje bio je arhitekt Milovan Kovačević, koji je uspio pobjeći. Nisu ga uspjeli iz prve postaviti na niska vješala, pao je, isprebijan, ali je uspio umaknuti i doći do partizana. Pobjegao je i Pio Jurčić, iskoristivši činjenicu da je njemački kamion zaslijepio ustaše koji su ga vodili na vješala. Pogubljenje je bilo osveta za uspješnu diverzantsku akciju protiv ustaške vlasti.
Ove prosinačke žrtve šute i o njima se šuti. Ne spominje se više ni mjesto sistematskog zločina u Zagrebu, u Rakovu Potoku i Dotrščini, gdje je ubijeno više tisuća ljudi, i to u gradu, uz najavu ustaških novina. Na ulazu u spomen-park nema objašnjenja što se u Dotrščini dogodilo, zašto su tamo razbacani spomenici. Takva je ploča, naravno, nekada stajala, ali je nestala. Dotrščina je mjesto najvećeg stradanja u modernoj povijesti Zagreba.
Enciklopedija Jugoslavije o Bogdanu, sinu književnika rođenog u Senju, Milana Ogrizovića, zastupnika Hrvatske stranke prava (frankovci) u Saboru, dramaturga HNK, književnog kritičara, objavila je 13 redaka. U Hrvatskoj enciklopediji, objavljivanoj nakon 1999., Bogdana Ogrizovića više nema; uvršten je Ogresta, Zrinko, filmski redatelj, i Ogrizović, Mihajlo, pedagog.
O Bogdanu Ogrizoviću, da slučajno nije preživjela središnja i najaktivnija knjižnica u Zagrebu, koja nosi njegovo ime, ne bi više bilo nikakva spomena. Ogrizovićevih đaka iz I. i V. Realne gimnazije, pa i Katedre za fiziku Sveučilišta, gdje je predavao, više nema puno. Knjige njegove supruge Slave rijetko se čitaju. Na mjestu gdje su pogubljene prosinačke žrtve podignut je još 1960. spomenik. Izradio ga je Dušan Džamonja. Spomenik prosinačkim žrtvama ostao je i danas, vjerojatno ne samo zato što je apstraktan – rušeni su kod nas i puno veći apstraktni spomenici, kao onaj Vojina Bakića u Kamenskoj – nego i zato što je bio u samom gradu. Kad je Džamonja predlagao spomenik, sjećao se i vlastitog odrastanja u Dubravi, gdje je kuća njegova oca bila mjesto održavanja Pete zemaljske konferencije KPJ. Spomenik je održavan, ali zbog izgradnje na nekadašnjem stratištu više ne dominira prostorom.
Prvi fotograf spomenika bio je asistent slavnog Nenada Gattina, podjednako uspješni umjetnik Aleksandar Karoly, koji je s Džamonjom došao slikati spomenik bez filma u aparatu. Dušanu Džamonji nije želio reći kako je sesija uzaludna, kako glumi, slika naslijepo. Čim su se rastali, Karoly se požurio po film i fotografirao nekoliko sati kasnije, ovoga puta s oblacima na nebu. Sam se Džamonja čudio kako je fotograf uspio kreirati ono čega u trenutku prvog slikanja nije bilo, prisjećao se Fedor Džamonja, sin skulptora.
Spomenik uz tramvajsku stanicu u Dubravi bio je “u proturječnosti s onim što treba simbolizirati”, pisala je Borba nekoliko godina nakon što je podignut. “Zar je to zaista spomenik?” rezignirano su se pitali prolaznici. Danas takva pitanja Zagrepčani više ne moraju postavljati, jer danas se ponovo podižu spomenici kao u 19. stoljeću. Spomenici koji su bili kao oni u najrazvijenijim državama, a često i bolji, postavljali su se nekada, pa danas na primjeru prosinačkih žrtava, ovih iz Drugog svjetskog rata, najlakše možemo pratiti ne samo što se događa s našim ukusima, s umjetnošću, nego prije svega hijerarhizaciju žrtava u Hrvatskoj.
Bogdan Ogrizović je zaboravljen. Zaboravljene su i druge žrtve ustaškog terora u Zagrebu, mada tamo manje nego u drugim dijelovima Hrvatske. Posljednjih nekoliko godina Hrvatska se u reviziji gledanja na prošlost pomaknula dalje i više od brojnih sličnih država u Europi. Hrvatska je već i ranije imala najviše političare koji su sustavno negirali zločine ustaškog režima, ali nikada ovoliko koliko ih ima posljednjih godina. Nekadašnji predsjednik Sabora Nedjeljko Mihanović govorio je kako se u Jasenovcu svirala Mala Floramye, ali nikada nije objasnio zašto je iz orkestra preživio samo jedan muzikaš. Svirali su i u Auschwitzu, i muškarci i žene, u nekoliko orkestara, znači li to da je i taj logor bio onakav kakvim ga žele pokazati revizionisti?
Jedan je drugi predsjednik Sabora, onaj u vrijeme Most-HDZ-ove vlasti, sadašnji potpredsjednik najvišeg doma Željko Reiner, govorio kako Hrvatski sabor treba preimenovati na način na koji su ga zvali u vrijeme ustaške NDH, u Hrvatski državni. Pozdrav “Za dom spremni” toliko je relativiziran da ga danas u saborske prostorije unose zastupnici najjače, vladajuće stranke.
Premijer Andrej Plenković nema s tim nikakva problema jer je tobože drukčiji bio kontekst u kojem je korišten devedesetih, kao da nitko ne može u beskrajima interneta pogledati što je HOS-u značio 10. travnja, Francetić i ustaše. Sudovi, iako nema zakona po kojima je ZDS legalan, one koji ga izvikuju ne sude, policija ne sankcionira. Predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović ne čuje kada se ZDS viče na stadionima iz nekoliko stotina grla, relativizira njegovo podrijetlo lažnom tvrdnjom da je stari hrvatski pozdrav. U Argentini šefica države, države koja je u Ustav ugradila ZAVNOH, pozdravlja one koji su kod diktatora Juana Perona pronašli “prostor slobode”, mada je sasvim jasno kome je argentinski diktator dao zaklon. Jedan je, možda treba spomenuti, bio Ante Pavelić. Saborsko povjerenstvo još je krajem devedesetih ustvrdilo kako su u okolici Zagreba partizani ubili 7000 ljudi, ali je u Jasenovcu uspjelo prebrojiti samo 2238 ljudi. Pogubljene po Zagrebu još tražimo, ali imamo sasvim jasne liste ubijenih u Jasenovcu, koji se negiraju. Predsjedničin savjetnik Ivan Zvonimir Čičak ne predlaže da se točan broj žrtava Jasenovca utvrdi nastavkom pedantnih istraživanja, nego traženjem kompromisa s Gradinom i Republikom Srpskom.
Tamo govore o 700.000 umrlih, u Jasenovcu su prebrojili 89.000. Takvim se stavom pokazuje i što se misli o povjesničarima i humanističkim znanstvenicima u državi koja financira 10 studija povijesti. Savjetnik rektora Sveučilišta u Zagrebu Jakov Sedlar, osim poznatih falsifikata s naslovnicama Vjesnika, u svom je filmu o Jasenovcu dodavao i brojne druge. Kako je nedavno na tribini o logoru Jasenovac na Filozofskom fakultetu rekao Jasenovčanin Mladen Jurić, na fotografiji tobožnjih nogometaša-logoraša zapravo su članovi NK “Balkan Jasenovac” iz kasnih pedesetih, njegovi rođaci, ljudi koje je dobro poznavao. S obzirom na to da u Jasenovac ode prosječno jedna škola mjesečno – prošle godine 9, ove 15 – takav narativ, podržan od Hrvatske radiotelevizije, onaj je koji opisuje Hrvatsku 2018. godine i koji nam trasira budućnost.
Sadašnji predsjednik Sabora Gordan Jandroković ne obilježava Dan pobjede, ne obilježavaju se mjesta masovnog stradanja Hrvata (i drugih) iz Drugog svjetskog rata, kao, primjerice, ona na Neretvi i Sutjesci. Osim Jasenovca nema nijednog obilježenog masovnog stratišta i logora u Republici Hrvatskoj, a tamo gdje se postave ploče, kao na mjestu logora Slana, razbijene su već po treći put i više nisu vraćene. U Metajni na Pagu mještani su, kako je snimljeno i pokazano u izraelskom dokumentarnom filmu, zabranili ekipi da snimi mjesto stradavanja. Policija je potomke Židova s područja Jugoslavije, iz Izraela, privela i zadržala neko vrijeme.
Taj se film prikazao i u Zagrebu, na dan obilježavanja Kristalne noći. Istoga je dana savjetnik rektora Sveučilišta u Zagrebu Jakov Sedlar na festivalu koji financiraju Grad Zaprešić i Ministarstvo branitelja okupljene na projekciji izraelskog filma prozvao lažnim antifašistima, jer pravi antifašisti bili su oni koji su gledali njegov film o stotinu godina srbijanskog terora u Hrvatskoj. Jadovno je svake godine mjesto posebnih tenzija. Neobilježen je logor Danica kod Koprivnice, prvi osnovan na prostoru NDH. Zgrade su još tamo, obilježja nema. U Njemačkoj, u onim zgradama koje su nekada služile nacističkom režimu obilježeni su i uredi s onima koji su ondje nekoć radili. U Hrvatskoj se ploča s natpisom ZDS postavlja u Jasenovcu i tamo stoji više od godinu dana. Ministarstvo hrvatskih branitelja financira revizionističke knjige koje posve minoriziraju Jasenovac – tisuće kuna daju Igoru Vukiću. Bivši ministar kulture u Vladi Mosta i HDZ-a Zlatko Hasanbegović, s kojim su neki zapadni diplomati u Zagrebu morali izbjegavati službeni kontakt na traženje vlada svojih država, financirao je projekte srbijanskih revizionista, koji se, usput rečeno, slikaju u majicama divizije “Prinz Eugen”.
Katolička crkva, napose glavni sisački svećenik Košić, ali bez jasnog i vidljivog suprotstavljanja bilo koga iz te organizacije, najotvorenije rehabilitira ustaštvo. U međuvremenu je Sveučilište u Zagrebu preko Hrvatskih studija, a onda i Republika Hrvatska, koja financira Hrvatsko katoličko sveučilište, dalo svemu znanstvenu koprenu. Tako se sada negira i stradanje djece s Kozare – srpsku su djecu, navodno, napustile njihove srpske majke i očevi u ofenzivi, a ustaše i Stepinac su ih spašavali! Srbi se tako dvostruko ponižavaju: kao neljudi, koji su spremni odbaciti svoju djecu, negira se žrtva koju su prošli. Sedamdeset je godina trebalo da se izmisli ovakav narativ, ali se on sada odlično uklapa u mišljenje koje će zemlju skupo koštati. O tim i sličnim pojavama pisala je i pučka pravobraniteljica Lora Vidović, ali ovo je kontekst u kojem se treba gledati odnos prema žrtvi, prošlosti i viziju budućnosti.
Nekada su vlasti RH, dok ih je još vodio predsjednik HDZ-a Franjo Tuđman, imale snage suditi zapovjedniku logora Jasenovac Dinku Šakiću. Predsjednici HDZ-a Ivo Sanader i Jadranka Kosor, u usporedbi s ovim danas, nisu imali zrno razumijevanja za povijesni revizionizam. Možda su shvaćali da je nevjerojatna sramota koja ostaje da s takvim paketom teško možemo u društvo najrazvijenijih. Danas takve odgovornosti više nema. Već tri godine na najveće stratište iz Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, koje su vodili Hrvati, a ne Nijemci, dolaze odvojene kolone – političari sami, bez naroda, i odvojeno potomci naroda stradalnika. Posljednje tri godine nametnut je stav da se u Jasenovcu ne govori, što su radili prethodnici sadašnje ekipe na vlasti. Kako više nitko ne dolazi u Brezovicu 22. lipnja, gdje je počeo antifašistički ustanak u Hrvatskoj 1941., posljednjih godina o jednom od gorućih problema društva više nitko iz vlasti javno ne govori nigdje. Tri godine jedino jasno, “bespridržajno” određenje o fašizmu i antifašizmu bilo je za vrijeme posjeta visokih izraelskih i američkih političara. Tri godine takva niza značilo je da su reagirati počeli stranci: Austrijanci, Australci, a gledaju i bilježe i mnogi drugi, naši najvažniji europski partneri. Hrvatska je zemlja koja će 2020. biti predsjedavajuća EU. Hrvatska sjedi u klubu čije druge članice zakonski priječe nastupe ovdje slavljenim pjevačima, koje oštro proganjaju simbole koje Hrvatska tolerira. Ono što je u Austriji isto kao simbolika Islamske države, kod nas je ukras za komemoracije i slavlje.
S jedne je strane sve ovo gotovo nevjerojatno, nestvarno. Uznemirujuće je za struku i znanost, jer se uznemirujuće odstupa od povijesno utvrđenih činjenica. Puno je ozbiljnije to što se Hrvatska posve izolira unutar vlastitih granica, gdje se takav narativ koristi za političke rasprave i podjelu stanovništva iznutra. Izvan avnojevskih granica Hrvatske, osim u dijelovima Bosne i Hercegovine, ovakve hrvatske argumente nitko ne prihvaća, a mnogi se zgražaju. Teško bi se moglo naći puno onih s razumijevanjem za ministre koji se šetaju do Pavelićeva groba u Madridu kad se čini da je revizionizam ugrađen u kod ove zemlje.
Ovakva nas politika vodi izolaciji, vjerovanju u laž i mitove, a vjera u lažne idole vodi katastrofama kakvima smo imali prilike, i još možemo, svjedočiti u Srbiji. Hrvatska je ponovno u prosincu 2018. davala packe Srbiji zbog odbijanja da se suoči s prošlošću. Bolje bi bilo da primjerom pokažemo kako bi se stvari trebale odvijati. Jedan takav put Srbiji su pokazali njihovi NGO-i, Fond za humanitarno pravo Nataše Kandić. Država nikada nije prebrojila stvarno stradale civile za vrijeme rata NATO-a i Srbije 1999. godine. Još 2017. u Blicu se pisalo kako je u 78 dana “agresije” stradalo 2500 ljudi, ranjeno više od 12.500 osoba. U NATO-ovu napadu na Srbiju stradalo je 758 ljudi, izbrojio je jedan NGO. Od toga je na Kosovu stradalo 488 civila – 220 Albanaca, 205 Srba i 28 Roma, 305 pripadnika Vojske Srbije i Crne Gore i policije te 29 članova OVK. Od ukupnog broja stradalih u srpskoj intervenciji na Kosovu, njih oko 13.000, više od 10.000 su Albanci. Naravno da s takvim brojkama teško možete graditi mit, pa je zato bolje da se, bez obzira na informatičko doba, ništa ne izbroji, ali da se puno priča. Ne manipulira li se zato brojem stradalih u Jasenovcu, nisu li zato i dalje nepobrojeni stradali kod Bleiburga, nije li zato još uvijek otvoreno pitanje stradalih iz posljednjeg rata?
Žrtve traže da budu valorizirane, da im se da mjesto, da mir pronađu njihove obitelji i oni sami. Bilo bi to lakše kada bismo poslušali ili slijedili ne naše istočne susjede, s kojima dijelimo toliko toga, pa i odnos prema prošlosti, nego naše zapadne uzore. Da smo slučajno spremni slijediti njemačke preporuke, onda bismo svi dobro znali što znači Faulenbachova formula (Bernd Faulenbach Formel) i koncept iz Beutelsbacha. Teror nacionalsocijalizma nikada ne treba biti relativiziran zločinima staljinizma, koje pak ne treba trivijalizirati. Ili: patnja na individualnoj razini uvijek je ista; činjenica je da je za transport jednog Židova iz Heidelberga u Poljsku trebalo 18 agencija i ministarstava, znači da postoji projekt koji je jedinstven u svjetskoj povijesti – zato nacionalsocijalizam nije običan zločinački pokret. Kompeticija sjećanja treba prestati, hijerarhija žrtava također. Složene i problematične teme iz prošlosti treba u školskim klupama takvima prikazati, a đacima se ne smije nametati nastavnikov pogled. Samo se u društvima koja su osobito zaostala uspostavlja nedopustiva hijerarhija žrtava. U takvim društvima prezir prema mrtvima pokazuje se na više načina. Nekada je to odbijanje da ih se razumije, pobroji, obradi. Odnos prema mrtvima, balansirani odnos prema prošlosti, ne mogu odraditi samo povjesničari. Iskrivljavanja koja guraju politika, Crkva i razne udruge mogu se, i moraju, ispraviti samo akcijom s najvišega mjesta. Takva su mjesta – i to u boljem slučaju – kod nas već dugo gluha i slijepa.
Izreka o povijesti kao učiteljici života citira se neprestano, a gotovo se nikada ne pokušavaju naći primjeri kada je doista poslušana. Ljudi vole vjerovati u čuda i ponavljati besmislene formule misleći da time postaju pametniji ili možda bolji i svetiji. U društvima u kojima se “naše” žrtve pumpaju, u kojima želimo da ih je više, da su umrle u što gorim uvjetima, u društvima u kojima nijedna “naša” žrtva nije kriva ili dvojbena po bilo čemu može se dogoditi da unutar jedne generacije posve zaboravimo jedne prosinačke žrtve, a sasvim proizvoljno tumačimo druge. U društvima gdje se namjerno kreiraju mitovi, gdje se kritičko razmišljanje zatire, a uznosi mitomanija, gdje se po mitovima živi, obično sve završi kao u bajci – ali onakvoj kakve je pisao Hans Christian Andersen.
Naslovnica Globusa 28.12.2018.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....