ZA GLOBUS PIŠE TVRTKO JAKOVINA Najvažnije pitanje 2019. bit će što ćemo s migrantima: Taj problem je presudan za budućnost Hrvatske

Hrvatsku će 2019. obilježiti dvije utrke: jedna će biti u Rijeci, gdje će Grad, Županija, Sveučilište u Rijeci i drugi gradovi koji sudjeluju u pripremi za europsku prijestolnicu kulture nastojati da sve dovrše do početka 2020. Sličnu će utrku voditi i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, koje će do početka 2020. morati pripremiti zem­lju, službe i glavni grad za predsjedanje Europskom unijom. Pripremat će se i riječki i zagrebački hoteli, adaptirat će se i uređivati brodovi i zgrade u kojima će trebati ugostiti posjetitelje i brojne i važne goste. U sređenijoj zemlji značilo bi to da će se o kulturi, našim najvažnijim postignućima, originalnosti, pa onda o administraciji, strateškim ciljevima malih zemalja, govoriti, pisati, objavljivati knjige. U zemlji poput Hrvatske posrtat će se i padati, da bi se nekako za godinu dana mogla prikazati umivenija slika, da bi se, baš kao što je to bilo uvijek, pokazalo da možemo improvizirati. Umjesto da se progovori o sustavu, organizaciji, da se strateški definiraju ciljevi, da se razmisli i javnosti opiše gdje se želimo vidjeti za godinu ili osam godina, što bismo željeli sa zemljom, kod nas strategije nema, jedva da je ikada postojala.

Naša se strategija iscrpljuje na kratkoročnom preživljavanju: kako preživjeti ili profitirati na aferi SMS i aferi Savjetnici. Kraj 2017. godine bio je obilježen valjanjem protuhaških osjećaja nakon samoubojstva osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka i poruka koje s Europom i vladavinom prava jedva da su povezane. To je trebalo preživjeti onda, sada treba preživjeti još jednom otvoreno pitanje djelovanja obavještajnog sustava i kvalitete ljudi koji upravljaju špijunskim nadzemljem, ali i zemljom.

Dogodi li se tako, a dogodit će se, možemo ponovno razmišljati o neposrednoj budućnosti. Tu je Hrvatska najsigurnija, to joj ide najbolje. Planiramo sada izbore za Europski parlament posljednje nedjelje u svibnju 2019. Do europskih bi nam izbora moralo biti stalo, jer iduće se godine biraju i novi predsjednik Europske komisije i novi predsjednik Europske središnje banke u Frankfurtu. Na njima će biti nekoliko iznenađenja, ali najzainteresiraniji za cijeli postupak ipak su skupine birokrata koji će otići na nezamislivo visoke plaće i minimalnu odgovornost. Potom ćemo čekati još jedan krug okršaja u SDP-u, koji će slijediti još jedan negativan rezultat, u partiji koja je trebala dati alternativu zemlji. Ne padne li šef Socijaldemokratske partije Hrvatske do početka godišnjih odmora 2019., čekat ćemo jesen, kad će početi pripreme za nove, predsjedničke izbore i kada ćemo biti u novom izbornom ciklusu.

On će biti ozbiljan i pojest će kraj godine našim uobičajenim raspravama: Tito, UDB-a, abortus, referendumi, malo europske obitelji, malo obitelji kao temeljne jedinice društva, nešto izbjeglica. Nijedno pitanje neće biti ono na koje predsjednik Republike može odgovarati, ali zanimljivo će biti gledati ekstremnu desnicu koja će ipak glasati za sadašnju predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, jer desnijeg kandidata s bilo kakvim izgledima vjerojatno neće imati. Sva njezina lijeva skretanja bit će zaboravljena ako ponovo ne ode u Brezovicu, čim se održi još jedna odvojena kolona sjećanja, s jednim glasnim fotografiranjem u Bleiburgu. Sve to znači da će naša iduća godina biti posve predvidiva. U Hrvatskoj se neće dogoditi ništa, osim ako promjene u HDZ-u ne budu takve da se desni pokret pretvori u pučku stranku.

Nešto malo promijenit će se u obrazovanju, ali veliko je pitanje hoće li se raditi o značajnijoj reformi. Kurikulum i škola bili su jedini prijepor koji je na ulice Zagreba i drugih gradova mogao u mirnim i stranački ne (dokraja) vezanim demonstracijama izvući desetke tisuća ljudi. Ozbiljno shvaćena promjena, onakva u kakvoj bi se znalo kamo želimo ići i kako hvatati korak s najbogatijima, mogla bi pomoći hrvatskom oporavku u daljoj budućnosti. Moramo prije toga shvatiti da način na koji se iz desnih i konzervativnih krugova kritizira humanističke predmete, gdje se plače nad nedovoljno nacionalnog i nedovoljno Domovinskog rata u rasporedima koji ionako pucaju od nacionalno (i nacionalistički) ekskluzivnih i mitoloških tema iz nedavne povijesti, nećemo izgraditi sretnije društvo. Jednako tako morali bismo shvatiti da nijedna zemlja ne može razvijati jedino STEM i očekivati harmoniju. Pokazao je to i Singapur, još više to vrijedi za zemlju nacionalizma i prošlosti kao što je Hrvatska. Posebno to vrijedi za zemlje u kojima nema nikakve proizvodnje, u kojoj će 2019. propasti brodogradnja, a možda i prerada nafte, u kojoj naši tehnički fakulteti već dugo proizvode inženjere da bi radili u tehničkim školama ili bili činovnici u stranim tvrtkama. Zemlja koja živi od turizma, a turizam je u Hrvatskoj gotovo 40 posto svega što privređujemo, humanističke grupe poput arheologije, povijesti umjetnosti i povijesti treba gledati i kao osnovna proizvodna zanimanja. Konobara i kuhara, sobarica i vozača očito više nemamo dovoljno, pa ih počinjemo masovno uvoziti. Turistički vodiči možda bi još mogli biti naši povjesničari.

Rasprava o tome što ćemo sa žicama na našim srednjoeuropskim granicama, emigrantima koji dolaze s Istoka i emigrantima bez kojih će se raspasti naša privreda bit će velika tema u zemlji, ne samo 2019. nego i dalje. Klima koju stvaraju desne vlasti, ultradesni pokreti i Crkva, ne misli na budućnost zemlje, nego produbljuje podjele unutar ionako dramatično smanjenog stanovništva. To jest jedno od strateških pitanja koja ne mogu biti rješavana povremenim razgovorima s konzervativnim demografima, koji bi naše probleme rješavali tako da iz zemlje po mogućnosti odu svi koji su nepoćudni, a ne dođe nitko drugi, nego da se “pravi” Hrvati razmnože. To ne bi uspjelo ni na farmi kokoši pasmine “hrvatica”, pogotovo ne u društvu kao što je naše.

Da je više napora vlasti, izbori za Europski parlament trebali bi biti važni jer bismo mogli probuditi osjećaj vjere u europske vrijednosti i ideju Europe kao prostora mira i blagostanja, pokazati da se želimo vezati uz njezino središte, zemlje koje su najrazvijenije i najuspješnije. Cilj bi morao biti da počnemo i sami proizvoditi, da moramo sami postati sposobni stvarati nešto novo. Nepostojanje strateškog promišljanja nije samo manjak onih koji bi morali planirati budućnost cijele zemlje; odraz je to čitavog stanovništva, stanje nacije. Takva će vlast, koja nema pritisak oporbe, biti pod pritiskom europskih partnera, koji će poželjeti srediti stanje tako da predsjedanje 2020. ne bude u ozračju koje je suprotno europskim vrijednostima. Više otvorenosti, manje revizionizma, više kooperativnosti, nada je to za liberalni dio društva, sada posve nezastupljen od artikuliranih političkih opcija.

Hrvatska se nikada osobito nije bunila, nikada njezini građani nisu predstavljali osobitu opasnost za vlasti. U Hrvatskoj su dočekivani osvajači i osloboditelji na sličan način, u samo nekoliko godina razmaka. U Hrvatskoj nije bilo puno informbiroovaca. Naše studentske demonstracije 1968. bile su minijaturne, naš studentski pokret 1971. bio je na strani vodstva partije, samo malo izoštreniji u jednom pravcu, naš protumiloševićevski pokret krajem osamdesetih javio se nakon što su Slovenci već otišli daleko u sukobu sa Srbijom. Nakon toga više otpora nije bilo, nije bilo nijednog poteza vlasti, lopovluka ili kriminala koji bi mogao izazvati bilo kakvo značajnije zgražanje. Demonstracije poput onih u Banjoj Luci i Beogradu krajem 2018. ne treba gledati s posebnim oduševljenjem. Te će se demonstracije ugasiti ili će se raspasti čim se postavi drugo pitanje ili pitanje vodstva. Cilj nijednog političkog pokreta ne može biti pronalazak ubojice. Demokratske demonstracije nisu one u kojima je jedna strana – Stranka na vlasti, a druga Stranka bez vlasti, pa onda u prvu ulaze neki, a u drugu svi drugi. Bez jasne diversifikacije neće se dogoditi ništa, jer protiv predsjednika Aleksandra Vučića demonstriraju i ekstremno nacionalističke, proruske Dveri i oni koji nose zastave duginih boja. Jedne će biti moguće zadovoljiti malom gestom vlasti, druge neće biti moguće zadovoljiti dok Srbija ne postane puna demokracija, što se ne postiže samo imenovanjem gay-premijerke (iako to nije prazna gesta).

Srbija i zemlje s kojima Srbija graniči bit će iduće godine važno mjesto rasprave u cijelom svijetu. Neki misle da će se kosovsko pitanje morati rasplesti baš sada, 2019., dvadeset godina nakon što je poražen Milošević, a Kosovo de facto počelo funkcionirati kao samostalni ili barem od Srbije odvojeni entitet. Na koji će način hrvatska politika definirati svoju politiku prema “Regiji”, “Susjedstvu” ili Balkanu, posebno zapadnom Balkanu, bit će važno u ovoj godini koja bi mogla značajno odrediti procese između Srbije i Kosova. Hoće li Trumpova administracija, koja sada pokazuje neku inicijativu, poželjeti da se ovo vanjskopolitičko pitanje rasplete, da se nađe trajnije rješenje, manje je moguće nego što bi neki htjeli. Srbija vjerojatno mora priznati Kosovo. Kako ga ne želi priznati cijelog, razgovor o podjeli vjerojatno traje. Jesu li Kosovari to sprem­ni prihvatiti i što će to značiti za ionako poljuljanu Makedoniju? Je li činjenica da je osramoćeni makedonski premijer Nikola Gruevski iz zemlje u Mađarsku, protivnicu emigranata s kriminalnim dosjeima, pobjegao uz vjerojatno prešutnu suglasnost sadašnjeg premijera Zaeva, pomogla bilo kome? Je li još jednom potvrđeno pravilo da postoji samo “Stranka na vlasti” i “Stranka bez vlasti”, a da su sve druge ras­prave besmislene? Hrvatska bi morala imati jasne i javnosti poznate stavove o svim tim pitanjima, ne samo zato što će za koji mjesec moći nametati dio tema u EU. Hrvatska bi zbog sebe morala jasno definirati što želi u regiji. Grčka, Rumunjska, Bugarska i Srbija krajem 2018. počele su se (ponovo) dogovarati o čvršćem povezivanju. Mi smo od Višegradske skupine ograđeni žilet žicom i bolje da nas tamo nema. Od Slovenije smo također odvojeni. Zrakoplove od SAD-a i Izraela vjerojatno nećemo kupiti, pa nas u 2019. očekuju “ugroze” koje su se diplomacijom i politikom koja nije ekskluzivno nacionalistička mogle bolje prevenirati.

Susjedne zemlje Hrvatskoj su i one koje su od nas odijeljene samo morem. O Africi posljednje tri godine od vlasti smo čuli, a to neće biti pretjerivanje, ponešto u samo tri navrata. Najprije je premijer Plenković izjavio kako bismo morali biti sretni jer bi mnogi Afrikanci poželjeli standard kakav je u Hrvatskoj. Potom se, zbog slučaja Praljak, sa sastanka EU i Afričke unije iz glavnoga grada Gane ministrica vanjskih poslova vratila prije reda u Zagreb. Vratio se tada i direktor Hrvatske televizije, doduše, pa zašto ne bi i šefica diplomacije. Potom je, prije nekoliko tjedana, nakon sastanka EU i Afrike u Beču, naš premijer Plenković izjavio da se trebamo okrenuti i tome tržištu. Mi smo na tim tržištima bili, mogli smo možda sačuvati ponešto od tradicija koje su bile korisne, pa makar bile i Titove. Kad je 1977. u posjet Beogradu dolazio potpredsjednik SAD-a Walter Mondale, s Titom je trebao razgovarati samo o jednoj stvari detaljnije – jugu Afrike. Hrvatska vjerojatno ni u 2019. neće osvijestiti da svijet postoji i izvan Hrvatske i Herceg-Bosne, pa i izvan Europe, da ne završava u SAD-u i Izraelu.

Svima bi morala biti jasna činjenica da je Afrika već godinama bez kiša, a da su tamošnje zem­lje nabubrile do nezamislivih razmjera. Kad je Hrvatska postala neovisnom zemljom, Nigerija je imala 97 milijuna stanovnika. Danas ih ima 197. Mi smo u tome vremenu pali za barem 600.000. Rast bilježe i druge afričke zemlje. Bez kiše, nema tako širokog Sredozemlja, a još manje žice ili zida, koji će zaustaviti kretanje stanovništva prema onim krajevima gdje je manje toplo ili više kiši ili se živi bolje. Nema više Gadafija da čuva Sredozemlje, a stanje i u ostalim zemljama Magreba nije osobito stabilno. Predsjednik Tunisa Kaid Esebsi ima 92 godine. Predsjednik Alžira Bouteflika bolestan je, ima 81 godinu, jedva da se pojavljuje u javnosti. Kralja Maroka Muhameda VI, čiji je sin samo 15 godina star, nema u javnosti mjesecima, a liječi se od “spore devolucije bolesti liječene kortizonom”. Što ako se 2019. tamo dogodi istovremena destabilizacija? Što će biti s europskim obalama ako se kriza i bijeda globalnog Juga ne počne rješavati upravo tamo?

Predsjednik Trump pretposljednjeg je ponedjeljka u 2018. poslao tvit “America is respected Again” (“Amerika je ponovo cijenjena”). Trump je u krivu, često je u krivu i čini se da će bez bliskih i odraslih savjetnika biti još i više u 2019. Amerika će se iscrpljivati zbog zida, obračuna s Obamom i obračuna s Trumpom. Jedna od stvari koje će ostati prisutne i 2019., ne samo u suđenju Trumpu nego i u definiranju naše civilizacije, bit će utjecaji drugih, posebno kroz društvene mreže, na izborne postupke i procese u stranom svijetu. Ruski faktor i Trump, ruski faktor na Zapadu... priče o tome stare su gotovo koliko i vrijeme koliko postoji globalna Rusija, od 1917. godine. Visoki američki diplomat Lawrence Eagleburger bio je početkom 1983. u Beogradu i govorio je o jačanju mirovnih pokreta u Zapadnoj Europi i SAD-u. Zeleni su se borili protiv američkih raketa, nuklearne energije. Pokreti, smatrao je, nisu bili rezultat “direktnih sovjetskih akcija”, ali su u Washingtonu prepoznavali manipulacije kojima se SSSR koristio da manipulira “antinuklearnim raspoloženjem” u Europi. Tako je bilo i kad je biran Trump. Problem je što je novi američki predsjednik posve neukrotiv i nepredvidiv.

Ostavka, a onda smjena, državnog tajnika za obranu SAD-a generala “Mad Dog” Mattisa označila je čišćenje Trumpova kabineta od “odraslih”, logičnih, racionalnih, odgovornih, političara koji razumiju mehanizme države i imaju razloga i volje čuvati svijet koji je Amerika izgradila. Svijet bez američkog upliva na način na koji je postojao desetljećima sada se rađa. U takvu svijetu ni 2019. neće biti manje političara i manje politika kakve simboliziraju filipinski predsjednik Duterte, brazilski predsjednik Jair Bolsonaro, mađarski premijer Orban, poljski stvarni vladar Katczinsky, turski vođa Erdogan, kineski vođa Xi Jinping, ruski predsjednik Vladimir Putin, nikaragvanski predsjednik Daniel Ortega, bjeloruski diktator Lukašenko.... Iduća, 2019. je godina u kojoj su Putin i Asad pobijedili u Siriji, Iranci ostvarili još jedan strateški dobitak, a Kurdi ponovo izigrani. Kurdistana (još) neće biti i Sirija će potencijalno biti mjesto smirivanja, ali i indikator kakav se novi Bliski istok rađa. Novi svijet 2019. bit će mjesto bez cara Akihita, jer će ga zamijeniti Naruhito, bit će svijet u kojem Ujedinjeno Kraljevstvo vjerojatno više neće biti u EU, ali će bolno shvatiti kakav je svijet u kojem je Britanija jedna od srednje velikih država i ne puno više od toga. Na listama razvoja demokracije tijekom 2018. pale su mnoge države, neke i članice Europske unije. Španjolska je zbog načina na koji je vodila još jednu krizu u Kataloniji višestruko degradirana.

Svijet koji nastaje bit će svijet preslaganja, mada 2019. neće biti godina od koje ćemo početi brojiti novo doba. Pitanje je samo koliko je vremena ostalo da se stvar ispravi, uravnoteži, vrati u sustav jasnih vrijednosti koje su isprobano pozitivnije od alternative. Ono što sve više jača oprobano je bilo loše ili katastrofalno.

Globus

Naslovnica Globusa, 4.1.2019.