Izložba Frane Radaka održava se u galeriji Događanja na zagrebačkoj Peščenici, a riječ je o događaju koji je organiziran u tamošnjem kulturnom centru u sklopu Dana kulture na Pešči. Taj centar ima lijepu zgradu s dvorištem koja je gotovo pa sinonim za neka od najboljih djela street arta koje sam vidjela u javnom prostoru.
Bilo mi je neizmjerno drago da je te večeri na otvorenju izložbe bilo mnogo posjetitelja koji su je došli vidjeti i uživati ne samo u njoj, nego i u više kulturnih događaja, koncerata u dvorištu... Bila je tu i Anja Planinčić, voditeljica zagrebačkog centra Knapp, izuzetno sposobna za multitasking. Centar kulture Peščenica i inače ima jako zanimljiv izložbeni program pa mi uvijek bude krivo da ne dolazim i češće.
Sjetila sam se kako su nedavno iz stranke Možemo! najavili otvaranje centara za kulturu u još nekoliko kvartova, uz ostale i u Novom Jelkovcu. Valja se samo nadati da će i tamo biti jednako agilnih ravnatelja.
Frane Radak bio mi je profesor likovnog odgoja u osnovnoj školi. Ponovno sam ga susrela kada sam odlazila u atelje Željka Hegedušića, umjetnika zanimljivog rukopisa, nevjerojatnog smisla za humor i karizme, mlađeg brata puno poznatijeg Krste, Krležina prijatelja, ideologa znamenite grupe Zemlja kojoj se i on pridružio. Bio je svjedok te epohe, a poživio je 98 godina, stvarao praktički do zadnjega dana. On i Radak bili su, naime, susjedi na devetom katu kuće poznatog arhitekta Božidara Rašice.
Bit će da ima nešto u toj vodi, u ateljeima u Vukovarskoj, jer Radak ima 89 godina, no i dalje stvara nevjerojatnom svježinom. Dobar je dio radova, među kojima su i aktovi i pejsaži, nastao ove godine, kako se može vidjeti na ovoj izložbi. Promatrala sam ga kako je vitalan, ne samo u slikarskom smislu, nego i dok se pozdravljao s publikom koja ga je došla podržati na otvorenju.
Posljednji sam put o njemu pisala prije pet godina, kada je slikao krovove, upravo one koje vidi iz spomenutog trnjanskog ateljea. Tada sam o njemu zapisala sljedeće: "Izložba ‘Pogledi iz ateljea‘, do sada je jedna od najboljih izložbi slikara i dokaz je da u zrelijim, osamdesetim godinama umjetnici itekako imaju stvaralačku svježinu, naročito oni umjetnici kojima je svakodnevica nezamisliva bez platna, bez boje, bez stvaranja. Pokazani su, naime, radovi ovog umjetnika koji su nastali posljednje dvije godine njegova stvaralaštva, a dio njih je, kako i sam naziv izložbe govori, inspiriran neposrednim okruženjem njegova ateljea u Vukovarskoj ulici, pogledom na trnjanske krovove."
Radak i na ovoj izložbi i dalje ostaje stara škola, klasičar koji voli tradicionalne motive, privlače ga slikarski ritam, boja, dijalog svjetla i tame.
Nova je izložba nazvana "Jedna mala retrospektiva", iako je samo jedan rad iz osamdesetih godina, a svi su ostali noviji. No, oslanjaju se na taj rad, on je polazišni. Izloženo je dvanaest ulja i akrila na platnu i kartonu te pasteli. U novije vrijeme slika na većim formatima jer osjeća veću slobodu. Slikar što je stariji, čitamo u popratnom predgovoru, slobodniji je u razmišljanju i stvaranju. Ima to smisla. Slika više od sedam desetljeća, naravno da mu neće nedostajati samopouzdanja u tom kontekstu.
U devedesetoj godini, bez imalo sumnje, najstariji je aktivni hrvatski likovni umjetnik, autor impozantnog opusa, a predano slika i sada. Na izložbi ima i aktova, ali i nešto slika s motivima pogleda iz ateljea na Trnje, dakle, nastavlja se na izložbu o kojoj sam pisala prije pet godina. Privlači ga ljepota starog Trnja i, kako je jednom rekao u intervjuu za Art Akademiju, "volio bih da ga i ne sruše, sve dok sam ja živ. Promatram, ovako s visine, te male crvene krovove i prisjećam se kako sam ih davno, na svoj način, doživljavao i slikao. I sada sam se ponovo vratio tom motivu, tom doživljaju kako vidim vanjski prostor. Prisjetio sam se Tartaglie i njegove molbe da se ne sruše stare kuće ispred njegova ateljea na Akademiji, barem dok je još živ jer ih je volio jako slikati.
Cvijeće često kupujem i nosim u atelje. Buket ljiljana, buket cvijeća iza kojeg se krije neka priča, pretpostavljam, snažni potezi kistom, koloristika, poneki su baš tek igra koloritom, tek se naslućuje početna pozicija."
Rođen je u Šibeniku 1935. godine, dijete koje je stasalo u ratu. Poslali su ga u likovnu školu jer su odmah prepoznali njegov talent, pa na Likovnu akademiju, a učio je kod Otona Postružnika. Ta činjenica da je učio kod Postružnika, iz današnje perspektive, čini mi se kao daleka prošlost.
Ima i radionicu u Knapu u kojoj izlaže, a tamo tumače da je ova radionica postala sinonimom za dugovječnost jer su neki polaznici kod njega više od dva desetljeća.